Blogosfera Protukadar

I horor je umjetnost, zar ne?

Horor je još uvijek  poprilično podcijenjen žanr koji se često nađe na oštroj meti kritike, a rijetko u utrci za glavne filmske nagrade.
Objava 06. ožujka 2019. 0 komentara 321 prikaza
Suspiria (Amazon Studios, 2018.)
Suspiria (Amazon Studios, 2018.)
Suspiria (Amazon Studios, 2018.)

Unatoč dugoj tradiciji, nizu kultnih klasika i velikoj lukrativnosti, horor je još uvijek poprilično podcijenjen žanr koji se često nađe na oštroj meti kritike, a rijetko u utrci za glavne filmske nagrade. Kada i pojedini naslovi privuku veću pozornost mainstream kritičara i filmskih znalaca, isti nerijetko pokušavaju "razvodniti" njihovu žanrovsku pripadnost, trpajući ih u kategoriju trilera, psiholoških drama ili "uzdignutih" horora (štogod to značilo). 

Gledajući primjerice povijest Oscara, horori koji su bili nominirani za najbolji film mogu se nabrojati na prste dvije ruke: Istjerivač đavola, Ralje, Kad jaganjci utihnu, Šesto čulo, Crni labud, Bježi  - i to je to. Jedini koji je dosad uspio osvojiti zlatni kipić u najrazvikanijoj kategoriji je Kad jaganjci utihnu, ali i dan-danas još uvijek traju debate je li riječ o pravom hororu ili trileru koji samo koketira s hororom.

Podcijenjenost horora djelomično je razumljiva, jer povijest žanra obiluje eksploatacijskim (ned)djelima upitnog ukusa kojima je glavna svrha bila brzo zaraditi na račun senzacionalizma i jeftinih štoseva (doduše, i takvi uradci imaju  poveću bazu obožavatelja). Istovremeno, teme i motivi horora često se ponavljaju i recikliraju,  a svaki uspješan film strave gotovo sigurno će polučiti bezbroj inferiornih nastavka, kopija te barem dva bezlična remakea. Međutim, sve to manje-više vrijedi i za većinu ostalih filmskih žanrova. 

I dok je filmska struka još uvijek relativno suzdržana po pitanju horora, njihova popularnost u kinima ne jenjava, pogotovo posljednjih godina kada horori prolaze kroz tko zna već koju renesansu. Većina filmova strave, čak i oni osrednji, doživljavaju financijski uspjeh, što i ne čudi jer u pravilu ne zahtijevaju veliki budžet, a generalno dobro prolaze kod masovnije publike. Svi mi ionako povremeno volimo osjetiti malo adrenalina i napetosti u sigurnosti kino-dvorane, zar ne?

Ono što je posebno zanimljivo je kada se na valu popularnosti nekog žanra pojave predstavnici koji donose nešto drugačije, hrabrije i originalnije, pa tako posljednjih godina svjedočimo pojavi mini trenda "umjetničkih" horora – koji, ironije li, u većini slučajeva bolje prolaze kod kritičara nego šire publike.  

Među glavnim predstavnicima ove kategorije su Vještica (2015.), Majka! (2017.), Naslijeđeno zlo (2018.) i Suspiria (2018.), redom stilizirani, provokativni i atmosferični filmovi autorskog pečata koji možda nisu za svačiji ukus, ali se ne zaboravljaju lako. Osim što su jezivi i uznemirujući (i to ne na onaj "zabavan" način kao konvencionalni hororci), navedeni filmovi opiru se uobičajenim žanrovskim postulatima te vrve podtekstom i slojevima o kojima su već napisane brojne analize i eseji, a sasvim sigurno bit će ih napisano još, s obzirom na to da je bez sumnje riječ o naslovima kojima ne gine čvrst kultni status. 

Vještica redatelja Roberta Eggersa je tako svojevrsna okultna bajka za odrasle koja zapravo govori o religijskoj represiji, Majka! Darrena Aronofskog je beskompromisna biblijska i ekološka alegorija s nekim od najmučnijih scena koje su ikad proizašle iz Hollywooda, Naslijeđeno zlo Arija Astera koristi nadnaravne motive kako bi ispričao priču o raspadu jedne obitelji i strahu od mentalne bolesti, dok se pretenciozni, ali briljantni remake Suspirije u režiji Luce Guadagnina dotiče i feminizma i matrijarhata i Holokausta i Hladnog rata i tko zna čega sve još ne (sve to začinjeno je plesnim koreografijama i prizorima kakvih se ne bi posramio ni David Cronenberg).

Naravno, horori većih ambicija nisu pojava od jučer, a i najveći klasici žanra, poput Rosemaryne bebe, Istjerivača đavola ili Isijavanja, svoj status duguju činjenici da su svojedobno izokrenuli uobičajene klišeje i motive filmova strave te ponudili nešto puno više od brzopoteznih "buuu!" scena. 

Horor je ionako iznimno zahvalna platforma za poigravanje simbolikom i metaforama te seciranje iskonskih strahova, društvenih tenzija i mračne strane ljudske prirode – i to ponekad radi puno bolje od "prestižnijih" žanrova. I dok standardni hororci nude sat i pol zabave i kratki zaborav na krutu svakodnevicu, sofisticiraniji se predstavnici žanra pak uvlače pod kožu i danima ne izlaze iz glave. Što više volite, ovisi o vama, izbor i jednih i drugih u posljednje vrijeme je sasvim solidan.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.