Blogosfera Protukadar

Joker: Joaquin Phoenix je sjajan - i to je više-manje to

Ono što Jokera uistinu izdvaja od većine stripovskih filmova je nastup Joaquina Phoenixa koji glumi "kao da nema sutra".
Objava 19. listopada 2019. 6 komentara 3240 prikaza
Joker (Warner Bros.)
Joker (Warner Bros.)
Joker (Warner Bros.)

Tekst sadrži blage spoilere.
 

Joker, najveći Batmanov protivnik, sasvim sigurno spada među najpoznatije negativce iz pop-kulture i nimalo ne čudi velika pozornost koju je privukla njegova već treća filmska inkarnacija u posljednjih desetak godina. Međutim, stvari su ovaj put malo drukčije. Joker je sada dobio vlastiti film, odnosno "priču o postanku" te se nalazi u potpunosti u središtu radnje (i gotovo svakom kadru). Batmana (još) nema nigdje na vidiku da istjera pravdu, premda u filmu imamo prilike nakratko vidjeti mladoga Brucea Waynea, kao svojevrsni podsjetnik da se ipak još uvijek nalazimo u svijetu iz DC-jevih stripova. 

Joker u režiji Todda Phillipsa privukao je velike kontroverze uoči kino-distribucije, zbog bojazni da relativizira nasilje i postupke naslovnog zlikovca te da bi se labilni pojedinci u stvarnosti mogli lako poistovjetiti s njime. Međutim, čini se kako su strahovi ipak bili malo pretjerani - film ne glorificira svog antijunaka, a ni prizori nasilja nisu ništa eksplicitniji u usporedbi s ostalim mainstream uradcima koji dolaze s "R" predznakom. 

Joker nije niti "realistična" drama distancirana od stripovskih korijena, kako se ponegdje opisuje. Istina, akcijskih scena i specijalnih efekata gotovo da i nema, dok Gotham City izgleda kao sasvim stvaran grad, sličan New Yorku iz filmova Martina Scorsesea. Međutim, ulickani stil i kolorit filma su više nego očito inspirirani estetikom devete umjetnosti, a gotovo svaki kadar bi mogao lako funkcionirati kao sličica neke strip-table. 

Ono što Jokera uistinu izdvaja od većine stripovskih filmova je nastup Joaquina Phoenixa koji glumi "kao da nema sutra" i sasvim sigurno mu ne gine barem nominacija za zlatni kipić. Talentirani glumac ovdje pokazuje nevjerojatnu razinu posvećenosti liku Arthura Flecka/Jokera, portretirajući ga s razinom kompleksnosti i ozbiljnosti kakva se baš i ne viđa u djelima temeljenim na stripovima. Sasvim sigurno, među filmofilima  će dugo trajati rasprave o tome je li Jokera bolje odglumio pokojni Heath Ledger ili Joaquin Phoenix (premda valja imati na umu kako u potonjem slučaju punoj transformaciji u ikonskog zlikovca svjedočimo tek pred kraj filma).

Međutim, Phoenixova izvedba gotovo je i jedina stvar koja izdiže film iznad prosjeka. "Teška" artistička atmosfera na trenutke djeluje isforsirana, a i sam scenarij je poprilično tanak i ne pretjerano originalan (npr. puno zanimljivija priča o postanku Jokera ispričana je na stranicama kultnog stripa The Killing Joke). Phillipsovo djelo dotiče se tema poput društvene degradacije, klasnih razlika, medijske manipulacije i čak roditeljskog  zlostavljanja, ali ni jednu od njih ne stavlja u čvršći fokus niti ih razrađuje u konkretnijem smjeru. "Ne postoji poanta", reći će Joker u jednoj sceni koja pritom gotovo djeluje kao nenamjerni metatekstualni trenutak. 

I premda se film bavi postankom najpoznatijeg Batmanovog protivnika, usputne poveznice sa širom stripovskom mitologijom izvedene su podosta nezgrapno, kao da su ubačene "na silu", što posebno dolazi do izražaja u slučaju scene smrti roditelja Brucea Waynea, koja je već toliko puta prikazana na velikim i malim ekranima da se pretvorila u svojevrsni pop-kulturni klišej. Naravno, reference na čovjeka-šišmiša su sasvim razumljive i očekivane, ali ostaje dojam kako su ipak mogle biti  originalnije i suptilnije. Ovako djeluju kao svojevrsna priprema za još jednu franšizu, premda autori trenutačno tvrde kako Joker u ovom izdanju neće dobiti nastavke. S obzirom na jako dobru prođu na kino-blagajnama, ne bi čudilo da brzo promijene mišljenje. 

U konačnici, Jokera svakako vrijedi pogledati zbog vrhunske izvedbe glavnog glumca, a dodatni plusevi su istančana vizualnost i upečatljiv soundtrack ("White Room" od Creama zasigurno mnogima neće izaći iz glave nakon izlaska iz kino-dvorane). Međutim, film nije toliko radikalan i revizionistički kakvim (ga) se želi predstaviti. Ili smo na valu razvikanosti možda svi zapravo očekivali – previše?

  • gii:

    Redatelj i scenarist vješto izbjagavaju one klasične stripovske teme i u nijednom slučaju film ne tone u sladunjavu američku retoriku, naprotiv, film se razvija postepeno, intrigantno i efikasno. Na trenutke me taj film podsječao na "Taxi Driver-a" od Scorsesea, te ... prikaži još! ona "glavna" stubišta na "Exorcist-u" od 1973. Osim Phoenixovu nadmočnu glumu, pohvalio bih posebno scenografiju, glazbu i kostime. Maska je točno onakva kakva treba biti, ni previše gruba niti lažno spontana, a majstorski su ostavili onaj centimetar "lufta" između bijele boje i kose, što povezuje vizualnu cjelinu i podsječa gledatelje da je antiheroj Joker ipak samo čovjek ... Film ne slavi nasilje niti posebno bunt, nego opisuje jednu od (desetke tisuće) priča u današnjoj Americi, gdje su zadnji zanemareni i pušteni da lutaju sami sasobom, bez nade i zaboravljeni gotovo od svih... Nisam primijetio nijednu manu u tom filmu i za mane je čista desetka!

  • Xxyy:

    Možda je autor ovog članka očekivao Marvelov akcijski film o superherojima pa nije dobio očekivano, ali ja sam potpuno zadovoljna filmom

  • atelje.akum:

    E Tomek, tko ti dao tastaturu u ruke? Film je pun vrlo artistički razrađenih kadrova. Osim abnormalno dobrog Joaquina, kamera, fotografija su hipnotizirajući. Zadnji kadar, kao i onaj Jokerovog plesa pred ogledalom su umjetnička djela sami za sebe. Ovaj film ... prikaži još! se može ne svidjeti samo mlađariji površnih nadzora o filmu i njegovim mogućnostima, s iskustvom viđeni samo komercijalnih, šuplji blockbustera, nafilanih vizualnim efektima, animacijom i magičnim moći a glavnih junaka za koje i ne treba biti naki glumac dok mašu pred zelenim platnom boreći se sa zamišljenim čudovištem. Konačno smo u ovom filmu imali priliku doživjetii ponovo ljudsko stanje uma sa dovoljno vremena da se uživimo i suosjećamo, bez isjeckani brziopoteznih kadrova natrpanih jednog na drugi samo radi lažnog osjećaja gomile napetog zbivanja. Nakon dugo vremena, godina, sam izašla iz kina ponovo vrteći scene u glavi, sjećajući se svakog kadra i istiog trena bi ga gledala ponovo. Film je, osim toga prikazano kako sudbina i nepravda od nevidljivi ljudi napravi luđake. Na kraju smo na strani Jokera, jer se konačno počeo boriti dok je Batman razmaženih bogatu koji se ne bi mogao boriti protiv kriminalaca da nije imao hrpe para za svoje odijelo, magičnim auto i ostale spravice.