Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Protukadar

Kako je Hollywood (ponovno) zavolio superjunake

Objava 06. veljače 2015. 0 komentara 669 prikaza
Fantastic Four (2015) / 20th Century Fox
Fantastic Four (2015) / 20th Century Fox
Fantastic Four (2015) / 20th Century Fox

* Tekst je nastao na temelju predavanja koje sam održao prošle godine na SF&F konvenciji Liburnicon, a nadopunjen je i dijelovima mojih ranijih postova na sličnu temu ;)

Superjunaka na filmu danas ima više nego ikada i već godinama niti jedna sezona blockbustera ne prolazi bez stripovskih ekranizacija. Spider-Man, X-Men, Iron Man, Captain America, Thor – samo su neke od filmskih franšiza zahvaljujući kojima holivudski producenti danas zadovoljno trljaju ruke. Istovremeno, izdavačke kuće Marvel i DC Comics, koje su iznjedrile najpoznatije stripovske superjunake, postale su općepoznati pojmovi – pogotovo Marvel, koji je pokrenuo i svoj filmski studio. Kostimirani junaci postali su tako najizdržljiviji filmski trend s početka ovog stoljeća. Međutim, superjunaci na filmu nisu tako nova pojava.

Prvi celuloidni superjunaci pojavili su se vrlo brzo nakon njihovih stripovskih inačica, točnije u vrijeme oko 2. svjetskog rata, kada su u kinima bili uobičajeni razni serijali, poput Flasha Gordona i Bucka Rogersa, a njima su se ubrzo pridružili i kostimirani likovi poput Batmana, Fantoma, Kapetana Amerike i Supermana. Pojavom televizije, serijali su se premjestili na male ekrane koji su zatim dugo vremena bili glavno prebivalište ekraniziranih superheroja (sjetite se popularne serije o Batmanu iz šezdesetih).

Uspon i pad Supermana i Batmana

Međutim, do prvog "pravog" visokobužetnog filma o superjunacima trebalo je proći još dosta vremena. Riječ je o Supermanu iz 1978. godine u režiji Richarda Donnera, s Christopherom Reeveom u naslovnoj ulozi. Ekranizacija DC-jevog Supermana se zapravo pojavila u pravo vrijeme jer se krajem sedamdesetih rađalo doba holivudskih blockbustera, zahvaljujući Spielbergovim Raljama i Lucasovim Ratovima zvijezda. Donnerov film obilovao je spektaklom i za ono vrijeme poprilično naprednim specijalnim efektima, a ne treba zanemariti niti zanimljivu glumačku ekipu, u kojoj su među ostalim bili Gene Hackman i Marlon Brando (koji je i pokupio najveći honorar, premda se u filmu pojavljuje tek desetak minuta). Superman je bio veliki hit, zaradivši u cijelom svijetu oko 300 milijuna dolara, ali je bio i vrlo skup – budžet mu je iznosio za ono vrijeme ogromnih 50 milijuna dolara, što je primjerice bilo pet puta više od Ratova zvijezda.

Uspjeh Supermana polučio je još tri nastavka tijekom osamdesetih i nesretan spin-off Supergirl. Do četvrtog dijela u franšizi, snimljenog 1987., bilo je već očito da se publika umorila od cijeloga serijala, a i nakon drugog nastavka filmovi su bili sve lošiji. Trebalo je ponuditi nešto novo i drugačije, a spas je stigao u obliku još jednog superjunaka iz DC-jevog arsenala – Batmana.

Prva visokobudžetna ekranizacija stripa o čovjeku-šišmišu bila je povjerena tada mladome Timu Burtonu, a njegov izbor Michaela Keatona za glavnu ulogu naišao je na ogroman otpor fanova. Međutim, Batman (1989.) je postao ogroman hit, zahvaljujući i nastupu Jacka Nicholsona u ulozi Jokera, te pokazao da publiku u kina mogu masovno privući i mračniji filmovi s gotičkim okusom. Samim time, Batman je simbolički i najavio kraj osamdesetih, u kojima su prevladali lepršavi, optimistični i obiteljski filmovi.

Nakon uspjeha prvoga Batmana, Burton je dobio više kreativne slobode na nastavku Batman se vraća (1992.), koji se pretvorio u jedan od najneobičnih filmova koji je ikad nastao u okrilju nekog velikog holivudskog studija. Rezultat je bilo djelo koje je izgledalo više kao mračna, gotička bajka nego film o superjunacima. Premda je bio vrlo netipičan u svom (pod)žanru i iz današnjeg gledišta – vrlo bizaran, nastavak Batmana pretvorio se u jedan od većih hitova s početka 1990-ih (iako nije bio tako komercijalno uspješan kao prvijenac).

Ali, Burtona nije zapala redateljska palica trećeg Batmana, nego je ona prešla u ruke Joela Schumachera, koji je režirao šarenije i lakonotnije nastavke - Batman zauvijek (1995.) i Batman i Robin (1997.), s time da je s četvrtom dijelom potpuno pokopao serijal. Batman i Robin je bio skupa parada kiča i šunda, stilski svjetlosnim godinama daleko od Burtonove darkerske vizije i DC-jevog predloška, što se nije svidjelo niti fanovima niti kritici, a očito niti prosječnim gledateljima, pa je film završio s razočaravajućim rezultatima na kino-blagajnama. Primjerice, Burtonov Batman je 1989. u SAD-u zaradio oko 250 milijuna dolara, dok je Batman i Robin ostvario utržak od jedva 100 milijuna, a bio je dvostruko skuplji od prvog filma u serijalu.

Za krah filma dijelom je bila zaslužna i internetska zajednica filmskih geekova okupljena oko tada mlade web stranice Aint It Cool News, putem koje su se proširile vijesti o negativnim reakcijama s pokusnih projekcija. To je ujedno pokazalo da je došlo vrijeme u kojem se informacije šire brže nego ikad te kako mišljenje filmofila i fanova ne treba potcjenjivati jer im je internet omogućio da se njihov glas "daleko čuje".

Filmsko ljeto 1997. tako je ostalo upamćeno po debaklu Batmana i Robina te kako se tada činilo, kraju jedne franšize koja je nekad puno obećavala. Istovremeno, Tim Burton je muku mučio da snimi svoju verziju Supermana, s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, ali zbog raznih problema u produkciji taj film na kraju nije ugledao svjetlo dana. Mnogi su krajem devedesetih zaključili kako je vrijeme kostimiranih superjunaka na filmu završeno, za što je kao ključni krivac uglavnom bio proglašavan Joel Schumacher.

"Prikriveni" superjunaci

Međutim, koncept superjunaka je duboko usađen u popularnoj kulturi i za njih uvijek postoji publika. Pomalo ironično, to je dokazao film koji nije bio ekranizacija stripa i koji spada u jednu sasvim drugu priču. Godine 1999. praktički niotkuda pojavio se Matrix, SF spektakl redateljskog dua Wachowski koji je postao neočekivani hit, instant klasik i jedan od najutjecajnih filmova novijeg doba. Premda je Matrix tematski bliži Terminatoru i cyberpunk žanru, njegova priča u osnovi govori o ‘superjunaku’ koji otkriva svoje moći i koristiti ih za spas čovječanstva. Drugim riječima, Matrix zapravo prati tipičnu strukturu priče o porijeklu superjunaka ("origin story"). Uostalom, glavni junak Neo sigurno nije slučajno odletio poput Supermana u završnoj sceni.

Uspjeh Matrixa, koji ionako ima stripovski izgled i atmosferu, pokazao je da publika možda želi i dalje gledati superjunake na filmu, samo ih treba vizualno dotjerati i povećati im dozu ozbiljnosti. Godinu dana nakon Matrixa pojavio se film koji je, možemo slobodno reći, trebao testirati tu pretpostavku. Test se pokazao uspješnim – ekranizacija kultnog Marvelovog stripa X-Men u režiji Bryana Singera bila je komercijalno uspješna, a fanovi i kritičari su joj bili blagonakloni. X-Men je bio film ozbiljnijih tonova, ali opet zabavan, s prikrivenim društvenim komentarom i zanimljivim likovima, među kojima se odmah istaknuo Wolverine, kojemu Hugh Jackman danas može zahvaliti svoj zvjezdani status. Nova franšiza je bila rođena i održala se sve do danas, premda je imala svojih uspona i padova u kvaliteti, a Singer se nedavno vratio serijalu i lansirao X-Men: Dane buduće prošlosti, jedan od vodećih hitova prošle ljetne sezone.

Iste godine kada i prvi X-Men pojavilo se još jedno "superjunačko" djelo koje je navijestilo novi trend, premda nije bila riječ o nikakvoj ekranizaciji stripa. Neslomljivi M. Night Shyamalana je film bez spektakularnih scena i impresivnih specijalnih efekata, smješten u realistično, urbano okruženje i svijet običnih ljudi, ali na kraju postane jasno da cijelo vrijeme zapravo gledamo klasičnu priču o pravednom superjunaku i njegovom zlom protivniku, što su arhetipski motivi iz stripova.

Franšize, rebootovi, nastavci...

Uspjeh X-Mena je širom otvorio vrata visokobudžetnoj ekranizaciji Spidermana (2002.) koje se prihvatio Sam Raimi, a nakon ogromnog komercijalnog uspjeha filma (preko 800 milijuna dolara u cijelom svijetu) bilo je jasno da superheroje treba shvatiti ozbiljno.

Velike ekrane uskoro je preplavio niz superjunaka i sličnih likova iz stripova kao što su Hulk, Hellboy, Daredevil, Elektra, Fantastična četvorka, Punisher… Neki su bili uspješniji, neki manje, ali bilo je jasno da je trend stripovskih ekranizacija ponovno rođen. Hollywod je to protumačio na način da je vrijeme za novog – Batmana.

Batman: Početak (2005.) u režiji Christophera Nolana i s Christianom Balom u glavnoj ulozi bio je do tada najozbiljnija ekranizacija nekog stripa o superjunaku, sve dok se nije pojavio njegov nastavak Vitez tame (2008.), koji svoj ogroman uspjeh velikim dijelom duguje i pokojnome Heathu Ledgeru koji je maestralno odglumio Jokera, najpoznatijeg Batmanova antagonista. Nolan je ‘realističnim’ Batmanom postavio sasvim nove standarde i uistinu pokazao da superjunaci mogu biti puno više od puke eskapističke zabave, premda se završni dio trilogije, Vitez tame: Povratak (2012), generalno smatra nešto slabijim od svojih prethodnika.

Cijeli superherojski trend u međuvremenu je učvrstio Iron Man (2008.), koji je najavio konzistentan filmski "svemir" s nekoliko međusobno povezanih Marvelovih junaka poput Thora, Hulka i Kapetana Amerike, a na kraju su se svi zajedno okupili u megauspješnim Osvetnicima (2012.), čiji će nastavak, s podnaslovom Age of Ultron, najaviti ovogodišnju ljetnu filmsku sezonu.

Takvo oblikovanje franšize (niz zasebnih filmova o superjunacima nakon kojih slijedi zajednički film) svojevrsni je presedan u Hollywoodu i pokazao se punim pogotkom. Naime, osim možda Nevjerojatnog Hulka (2008.) svi su dosadašnji filmovi u "Marvelovom svemiru" bili hitovi, i ono što je možda još važnije – u svjetskim kinima su u većini slučajeva zarađivali više nego na matičnom američkom tržištu. Marvelovi junaci su tako postali jedan od glavnih obilježja današnje masovne pop-kulture, a prošlogodišnji Čuvari galaksije pokazali su kako je Marvelov studio u stanju napraviti ogroman hit i od ekranizacije stripa koji nije poznat široj publici.

Sličnim putem pokušava krenuti i Warner Bros koji je lani lansirao reboot Supermana - Čovjek od čelika u režiji Zacka Snydera (koji je prethodno režirao vrlo dobru ekranizaciju kultnog stripa Watchmen). Snyderov Superman definitivno nije Superman na kojem su mnogi odrasli. Humora ima tek u tragovima, a nekad svemogući i dobrodušni superjunak je sada lik prožet mračnijim tonovima i moralnim dvojbama. Negativci su pak dobili gotovo jednaku količinu vremena na ekranu kao i naslovni lik, dok radnja nije linearna nego je ispresječena nizom nekronoloških flashbackova. Istovremeno, film se podosta drži okvira čistog SF žanra i njegova druga polovica zapravo postaje priča o prvom kontaktu s vanzemaljcima, ali iz njihove vizure. Čovjek od čelika dočekan je s vrlo oprečnim kritikama, ali bio je jedan od većih hitova 2013. godine što je Snyderu i Warner Brosu otvorilo vrata za stvaranje vlastitog, odnosno DC-jevog filmskog svemira, pa će se tako u sljedećem filmu uz Supermana pojaviti Batman, Wonder Woman i navodno Aquaman.

Zašto su superjunaci popularni?

Zašto su superjunaci toliko popularni i zašto sada? Postoji jedno poznato objašnjenje kako superjunaci doživljavaju uzlet u popularnoj kulturi u vremenima kada u stvarnom svijetu vlada velika politička i ekonomska nesigurnost. Ljudi tada vole pobjeći od stvarnosti i gledati likove koji takve probleme rješavaju u dva sata trajanja filma. Dokaz tomu je i velika popularnost stripova i njihovih ekranizacija tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme velike ekonomske depresije, odnosno Drugog svjetskog rata, a nešto slično dogodilo se i šezdesetih i sedamdesetih, u vrijeme Vijetnama, hladnoratovskih napetosti, naftne krize i Watergatea. Stoga nimalo ne čudi što su ekranizacije superjunaka postale toliko popularne početkom 21. stoljeća, u vrijeme velikih društvenih preokreta i političkih nemira. Suvremeni superjunački filmovi pritom se često prikriveno bave aktualnim temama iz stvarnosti, pa se tako, primjerice, Iron Man 3 i Vitez tame dotiču tematike terorizma, a nastavak Kapetana Amerike špijunaže i državne kontrole.

Međutim, postoji tu i jedan jednostavniji faktor. Naime, tehnologija specijalnih efekata i produkcijske mogućnosti u posljednjih desetak godina razvile su se do razine da je na filmu moguće prikazati ama baš sve, uključujući i prizore koji su donedavno mogli postojati samo kao crteži u stripu. A spektakl i specijalni efekti oduvijek su mamac za publiku i garancija eskapizma.

Istovremeno, filmovi o superjunacima na neki način su postali žanr za sebe, odnosno imaju specifične sastavnice i prepoznatljive stilsko-tematske odrednice koje privlače određen tip publike, koju velikim dijelom čine i fanovi samih stripova. Drugim riječima, ekranizacija nekog stripa već u startu ima veliku bazu potencijalnih gledatelja koji su dobro upoznati s predloškom i vjerojatno će jedva čekati da vide svog omiljenog junaka u filmskog izdanju. S druge strane, to znači da treba i dobro paziti da se ta publika ne iznevjeri, jer loše reakcije se danas brzo šire i u stanju su pokopati film i prije službene premijere.

Pogled u budućnost

Na kraju se postavlja pitanje koliko će cijeli trend izdržati? Hoće li superjunaci jednog dana dosaditi gledateljima i samo nestati iz kina? To je zaista teško reći, jer se u zadnjih desetak godina u nekoliko navrata govorilo o vrhuncu trenda i zasićenju, ali filmovi o superjunacima su i dalje rado gledani i okreću velike novce na box-officeu.

Razlog tomu leži možda u činjenici da se kod ekranizacija stripova danas više nego ikad pazi kome će se prepustiti scenaristička i redateljska palica, pogotovo ako se radi o vrlo skupim projektima. Istovremeno, ekranizacije stripova počinju sve više koketirati s drugim žanrovima, poput špijunskog filma u nastavku Kapetana Amerike ili space-opere u slučaju Čuvara galaksije. Zbog toga stripovski filmovi još uvijek (više-manje) zadržavaju određenu razinu kvalitete i kreativne svježine te privlače pozornost široke publike, što jamči da će cijeli trend potrajati još neko vrijeme.

To sugerira i kino-repertoar za ovu godinu u kojoj osim novih Osvetnika, stiže i prva holivudska ekranizacija Ant-Mana, ali i reboot Fantastične četvorke, čiji je nedavni prvi foršpan privukao popriličnu pozornost. Za 2016. godinu su pak zakazani Batman protiv Supermana, X Men: Apocalypse, treći dio Kapetana Amerike, Deadpool, Gambit, Doctor Strange i novo poglavlje Spider-Mana.

Naravno, planovi za nove ekranizacije i nastavke idu još dalje u budućnost, pa bi do 2020. godine na velikim ekranima navodno trebali osvanuti Black Panther, Aquaman, Captain Marvel, Shazam, Flash, Justice League, odnosno nastavci Čuvara galaksije, Wolverinea, Fantastične četvorke, itd. U Hollywoodu se očito vode mišlju: dokle ide...ide!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.