Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Protukadar

Vizije budućnosti u SF filmovima: Je li sve baš tako crno?

Objava 13. rujna 2015. 0 komentara 827 prikaza
Alien (1979., 20th Century Fox)
Alien (1979., 20th Century Fox)
Alien (1979., 20th Century Fox)

*Post je nastao na temelju predavanja koje sam održao na ovogodišnjoj SF&F konvenciji Liburnicon (21.-23.8., Opatija)

Kada god netko spomene znanstvenu fantastiku, prva asocijacija je u pravilu – budućnost. U svojoj bogatoj povijesti SF žanr je iznjedrio brojne zanimljive vizije sutrašnjice, pogotovo u filmskom mediju koji omogućava detaljnu vizualnu prezentaciju izmaštanog. Istina, filmski prikazi budućnosti nerijetko ovise o kreativnosti autora i raspoloživom budžetu, ali gotovo uvijek nam govore nešto o duhu vremena u kojem je pojedino djelo nastalo, kao i našim nadanjima i/ili strahovanjima. Koji su dominantni trendovi u prikazima budućnosti u modernoj kinematografiji? Koje su ključne razlike u filmskim vizijama budućnosti nekad i sad? I zašto su mračne vizije sutrašnjice toliko popularne? Najbolje je krenuti od početka...

Ljude je oduvijek zanimalo kako će izgledati budućnost pa prve filmske prikaze sutrašnjice bilježimo već u ranim danima sedme umjetnosti, pri čemu se najviše pamti Metropolis Fritza Langa iz 1927. godine, u kojem smo već imali distopijsku viziju svijeta, futurističku tehnologiju, prikaz urbanog društva budućnosti te naravno – robote, tj. androide. Nešto manje poznati, ali ne manje impresivni bio je britanski SF film Thigs to Come (1936.), snimljen prema romanu slavnoga H.G. Wellsa (Vremenski stroj, Rat svjetova), koji je predstavio viziju svijeta u narednih stotinjak godina i razvoj civilizacije nakon velikog globalnog rata (pogađate, film ima izrazitu proročansku komponentu). Premda pun (post)apokaliptičnih prizora, Things to Come na kraju ipak nudi poprilično optimističnu viziju budućnosti, slavi razvoj tehnologije i napretka te završava prvim ljudskim koracima u svemirska prostranstva. U to vrijeme popularni su bili i filmsko-stripovski serijali, poput Flasha Gordona ili Bucka Rogersa koji su naznačili rađanje podžanra space-opere, koja nerijetko budućnost prikazuje u šarenom, pustolovnom i romantičarskom tonu.

Optimistične vizije budućnosti uglavnom su prevladavale i u narednim godinama, pogotovo u vrijeme naglog razvoja tehnologije i početka svemirske utrke, premda je većina filmskoga SF-a sredinom 20. stoljeća uglavnom obitavala u području B-produkcije i jeftinih žanrovskih mješanaca između horora i SF-a, uz radnju koja se najčešće odvijala u sadašnjosti. Među tadašnjim pak filmovima futurističke tematike posebno se ističe Destination Moon (1950.) koji je s popriličnom uvjerljivošću prikazao čovjekov prvi let na Mjesec gotovo dva desetljeća prije nego što se on dogodio u stvarnosti, a valja spomenuti i kultni Zabranjeni planet (1956.), koji je izvršio neizmjeran utjecaj na kasnija SF djela i cijelu žanrovsku ikonografiju.

Jedna od najznačajnijih vizija budućnosti rodila se pak u srodnom mediju - televiziji i to u obliku kultne serije Zvjezdane staze (1966.), čija je radnja smještena u 23. stoljeće u kojem su ljudi pokorili svemirska prostranstva i postali dio galaktičke federacije te koriste razna čuda napredne tehnologije poput teleportera, minijaturnih komunikatora, warp pogona, replikatora itd. Zvjezdane staze su počele rušiti i neke društvene tabue onoga vremena (primjerice, zaslužne su za prvi međurasni poljubac na TV-u), šaljući time poruku kako će ljudska civilizacija, osim na tehnološkom planu, napredovati i na onom društvenom. Kao što svi znamo, Zvjezdane staze su se na kraju pretvorile u dugovječnu televizijsko-filmsku franšizu koja se održala do današnjih dana.

Veliku prekretnicu u prikazu budućnosti donijela je naravno i Kubrickova 2001. Odiseja u svemiru (1968.), kojoj je bio cilj uvjerljivo prikazati tehnologiju na početku 21. stoljeća, ali i reći nešto o evoluciji i čovjekovu mjestu u svemiru. Premda Odiseja prikazuje naizgled hladnu i sterilnu budućnost, ipak se u njoj krije dobra doza optimizma jer zamišlja svijet u kojem je došlo do velikog civilizacijskog napretka i izuzev pomahnitalog računala HAL-a, ne promatra tehnologiju u negativnom smislu, već kao nešto što će čovjeka u konačnici dovesti do više razine postojanja.

Iste godine u kinima se pojavio jedan sasvim drukčiji film – Barbarella s Jane Fondom u naslovnoj ulozi – koji je prikazao daleku budućnost u lakonotnoj maniri space opere, a posebno se pamti po rušenju nekih celuloidnih tabua u žanru i kao jedan od simbola slobodoumnih šezdesetih. Međutim, kraj tog desetljeća već donosi naznake pesimizma u žanrovskoj kinematografiji, što je posebice vidljivo u Planetu majmuna (također iz 1968. godine) koji zamišlja daleku budućnost Zemlje u kojoj je ljudska vrsta inferiorna i potlačena, kao i nešto ranijem Fahrenheitu 451 (1966.) Francoisa Truffauta koji prikazuje totalitarno društvo u kojem je pisana riječ zabranjena.

Sedamdesete godine 20. stoljeća bile su vrijeme značajnih društvenih i političkih preokreta - hladni rat je bio u punom jeku, SAD je osjećao posljedice gubitka rata u Vijetnamu, ali i afere Watergate, dogodile su se dvije velike naftne krize koje su izazvale recesiju u industrijskim zemljama, a istovremeno su do izražaja počeli dolaziti i globalni ekološki problemi. Kako znanstvena fantastika često alegorijski govori o stvarnosti, sve to se odrazilo na žanrovsku kinematografiju i filmske vizije budućnosti. Stoga nimalo ne čudi velika poplava filmova distopijskog i postapokaliptičnog podžanra, koji su prikazivali mračnu sutrašnjicu koju obilježavaju represivni sustavi, zloupotreba tehnologije, uništena priroda, beskrupolozni kapitalizam ili jednostavno anarhija i bezakonje. Filmovi kao što su Tihi bijeg, THX 1138, Westworld, Alien, Pobješnjeli Max, Loganov bijeg ili Rollerball pojavili su upravo u tom razdoblju i izrazito se bave barem jednim od tih pesimističnih motiva.

U osamdesetima je pesimistična nota ipak malo popustila, zahvaljujući Lucasovim Ratovima zvijezda i Spielbergovim hitovima (Bliski susreti treće vrste, E.T.), ali oni žanrovski filmovi čija se radnja odvija u budućnosti i dalje pretežno donose tmurne vizije, premda s malo više stila i boljim produkcijskim kvalitetama. Kultni Istrebljivač (Blade Runner, 1982.) primjerice prikazuje mračnu i melankoličnu budućnost u kojoj je ljudskost vrlo relativna kategorija, istovremeno najavivši, barem u vizualnom smislu, podžanr cyberpunka koji će dominirati osamdesetima. James Cameron pak snima dva iznimno značajna filma – Terminator (1984.) i Aliens (1986.), u kojima je budućnost sve samo ne lijepa i optimistična. 

U Terminatoru ljudi vode tešku borbu s inteligentnim strojevima koji prijete uništenjem cijele ljudske vrste, dok nastavak Aliena predstavlja svojevrsnu alegoriju na Vijetnamski rat, odnosno u suštini kazuje priču o skupini vojnika koji gube bitku na stranom teritoriju. Jednu od rijetkih vedrijih vizija sutrašnjice donio je pak filmski hit Povratak u budućnost 2 (1989.) koji se velikim dijelom odvija u godini u kojoj sada živimo, pri čemu filmska 2015. možda djeluje puno zabavnije od one stvarne.

U devedesetima u filmskom SF-u je sve dominantniji motiv gubitka kontrole nad tehnologijom, počevši od epohalnog nastavka Terminatora (1991.) pa do poprilično izraženog trenda cyberpunka na filmu (Johnny Mnemonic, Virtuoznost, Čudni dani...). Sve to kulminiralo je velikim hitom Matrix (1999.) koji prikazuje budućnost u kojoj je umjetna inteligencija pokorila ljudsku rasu i koristi je kao izvor energije. Matrix se pritom savršeno poklopio s duhom vremena u kojem su internet i računalna tehnologija uzimali sve više maha, što je još jedan dobar primjer kako SF odlično funkcionira kao odraz stvarnoga svijeta. 

Doduše, uvijek ima filmova koji se odupiru trendu, a u devedesetima je to bez sumnje bio Peti element (1997.) koji donosi zabavnu i poprilično vedru viziju budućnosti, premda se cijela priča vrti oko arhetipske borbe dobra i zla u kojoj je na kocki budućnost cijele ljudske vrste i šire. Vjerojatno ima nešto u tome što je film nastao u europskoj produkciji, premda mu je izgled potpuno holivudski, ali i u tome što je osebujni redatelj Luc Besson konačno dobio sredstva da na velikom platnu oživi svoje dječačke snove. Međutim, Peti element je uglavnom iznimka koja potvrđuje pravilo, što pokazuju i žanrovski filmovi u novom mileniju.

Stvarni svijet na početku 21. stoljeća obilježili su teroristički napadi, globalna ekonomska kriza i ekološke katastrofe, dok tehnologija, pogotovo ona računalna, grabi velikim koracima naprijed. Prikazi budućnosti u žanrovskoj kinematografiji su istovremeno obojani tmurnijim tonovima, a čak je i dežurni holivudski optimist Steven Spielberg snimio neke od najmračnijih SF filmova u svojoj karijeri – Umjetnu inteligenciju (2001.) i Specijalni izvještaj (2001) . U prvom filmu glavni likovi čak i nisu ljudska bića već androidi koji traže svoje mjesto u bliskoj budućnosti u kojoj ljudska vrsta polako, ali sigurno odlazi u propast (da bi je stoljećima kasnije naslijedila upravo umjetna inteligencija). 

U Specijalnom izvještaju predstavljeno je pak društvo u kojem je kriminal iskorijenjen zahvaljujući mogućnosti predviđanja zločina prije nego što se oni dogode, ali ispostavlja se kako je pouzdanost te prakse vrlo upitna i u suštini ograničava slobode pojedinaca. Budućnost u Spielbergovom filmu naizgled djeluje "ulickana" i sređena, ali u konačnici nam je jasno da se zapravo radi o distopijskom svijetu i totalitarističkom sustavu.

Pod utjecajem serijala o Matrixu, Specijalnog izvještaja i sličnih žanrovskih djela, početkom 21. stoljeća isprofilirale su se dvije najčešće tematske odrednice u SF filmovima koji se bave budućnošću  - distopija i umjetna inteligencija. Nakon velike popularnosti u sedamdesetima, distopijski podžanr zadnjih nekoliko godina doživljava pravu renesansu, dijelom sigurno zbog toga što stvarnost već djeluje poprilično "orvelovski" (dovoljno se  npr. prisjetiti cijele priče oko Edwarda Snowdena i NSA-e). Međutim, ključan faktor velike popularnosti distopijskih tema leži u komercijalno uspješnim  ekranizacijama  romana za mlade kao što su Igre gladi, Različita, Labirint: Nemogući bijeg itd. Budućnost u tim filmovima nije nimalo svijetla, ali donosi ikonične junake koji se bore protiv represivnih sustava, poput npr. Katniss Everdeen, što masovno privlači publiku u kina, pogotovo onu koja je upoznata s književnim predlošcima. Upravo zbog ogromne fanovske baze ti filmovi postaju veliki hitovi i pretvaraju se u franšize, istovremeno generirajući trend. 

Usporedno s distopijskim podžanrom novu zoru doživljavaju i postapokaliptični filmovi, zahvaljujući uspješnom obnavljanju franšize Planet majmuna, instant kultu Snowpierceru (2013.) i ovoljetnom novom nastavku Pobješnjelog Maxa, a koji standardno predstavljaju opustošen svijet s civilizacijom na rubu propasti.

Popularnost robota i umjetne inteligencije na filmu pak nimalo ne čudi – ionako živimo u svijetu u kojem se ta grana tehnologije ubrzano razvija, dok u nekim krugovima istovremeno vlada izrazita bojazan o tome gdje će nas sve to odvesti (dovoljno se prisjetiti nedavnih izjava inovatora i biznismena Elona Muska, koji praktički smatra da bi "terminatorski" scenarij jednoga dana mogao postati stvarnost). Pritom je vrlo znakovito da je većina novijih filmova o robotima i umjetnoj inteligenciji smještena upravo u blisku budućnost, čime nam filmaši svjesno ili nesvjesno poručuju kako tehnološka revolucija leži iza ugla. Filmovi poput Ex Machine i Chappija pritom nam sugeriraju kako bi, zahvaljujući razvoju robotike, čovjek mogao vrlo lako izgubiti status dominantne i najinteligentnije vrste na Zemlji.

Pojednostavljeno rečeno, većina modernih SF filmova plasira dva scenarija budućnosti: čovjek će i dalje ostati sam sebi najveći neprijatelj ili će ga nadvladati vlastita tehnologija. Ne zvuči nimalo optimistično, ali takve vizije u pravilu privlače publiku u kina i pune blagajne holivudskih studija, što je poprilično razumljivo. Naime, s motivima utopije i svijetle budućnosti teško je napraviti zanimljiv i uzbudljiv film jer je velik izazov stvoriti pravu dramu i atmosferu napetosti tamo gdje sve dobro funkcionira - osim, naravno, ako se ne pojavi neka vanjska opasnost koja prijeti narušavanja uređenog civilizacijskog poretka, što je npr. redovit motiv u Zvjezdanim stazama.

Ali, možda ipak nije sve tako crno. Premda su motivi distopije i opasne tehnologije prevladavajući u suvremenim vizijama budućnosti, u modu se polako, ali sigurno vraćaju i priče o istraživanju svemira koje su posljednjih godina bile osjetno zapostavljene u žanrovskoj kinematografiji. Jedan od najboljih primjera je lanjski hit Interstellar Christophera Nolana, koji na prvi pogled ne prikazuje nimalo vedru budućnost, ali pruža nadu u ljudski duh i istraživačke težnje te šalje poruku kako perspektiva čovječanstva leži u svemirskim prostranstvima. Nolanov film nam najprije prikazuje svijet u kojem je opstanak civilizacije upitan, ali na kraju imamo viziju sutrašnjice u kojoj se ljudska rasa odmaknula od svoje matične planete. Ipak, Interstellar jasno poručuje kako put u bolje sutra neće biti nimalo lagan. 

Sličnim temama bavi se i nadolazeći The Martian Ridleyja Scotta u kojem se Matt Damon nađe nasukan na crvenom planetu i kreće u uzbudljivu bitku za preživljavanje. Sudeći po foršpanima, The Martian također prikazuje blisku budućnost u kojoj ljudi rade prve korake prema kolonizaciji svemirskog susjedstva, što je inače vrlo česta tema u žanrovskoj literaturi, dok se na filmu i ne viđa toliko često.

Obnavljanje "svemirskog" trenda u SF filmovima sasvim sigurno je također inspirirano događajima u stvarnom svijetu, jer u posljednje vrijeme puno se priča o komercijalizaciji svemirskih letova i planovima za čovjekov let na Mars, dok istovremeno sonde šalju odlične fotografije iz dalekih kutaka Sunčeva sustava, a teleskopi sve češće otkrivaju nove udaljene planete koje podsjećaju na naš vlastiti. Kakva god bila, stvarna budućnost će sasvim sigurno biti jednako zanimljiva kao i ona u filmovima - ako izbjegnemo one najmračnije scenarije.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.