Blogosfera Novi Zeland - život na jugu

#49 – Ekvador, i povratak kući.

Objava 27. travnja 2014. 0 komentara 0 prikaza
Foto: Spektiva
Foto: Spektiva
Tomislav Perko

Mare, meni se više ne putuje. – rekao sam svojoj suputnici dok smo iznad pješčanih dina Huacachine gledali zalazak sunca i, u isto vrijeme, izlazak punog mjeseca.

Znam. – odgovorila je nonšalantno – I meni se počeo javljati taj osjećaj.

Da? – mogao sam se okladiti da se njoj još uvijek skiće.

Da. – ponovila je – Svaki se putnik zasiti putovanja. Sjeti se svog osjećaja koji si imao u Africi. Kad tad, ipak postoji neka granica. Koja ne znači da više ne želiš putovati, nego samo stati. Da, umorni smo od nošenja ruksaka, mijenjanja prijevoznih sredstava, kreveta i gradova. Pričanja odakle dolazimo, što radimo, kuda smo sve proputovali. Ali i dalje smo izbirljivi jer smo svjesni da imamo izbora. Samo bi možda mogli potražiti bazu.

Mjesec je tražio svoju bazu iznad predivne oaze.

Kaj, idemo doma? – upitao sam, u polušali.

Doma je zima. – odgovorila je hladno – Ali možemo naći dom negdje u ovom dijelu svijeta.

Ajmo! – rekao sam, i primio je za ruku.

Nastavili smo put prema sjeveru, mislima usmjerenim na novu, statičniju avanturu koja je ispred nas. Koja nam je bila prijeko potrebna, ne samo zbog činjenice da smo se umorili, već i zbog toga što sam par dana ranije, dok sam čekao objavu rezultata o ulasku u top 5 najboljeg posla na svijetu, započeo s – pisanjem knjige.

Nakon gotovo pet godina putovanja po svijetu, nebrojenih životnih iskustava, i zapisivanje svega u male crne bilježnice, zasukao sam rukave, i prionuo poslu. Bilo je vrijeme da sve to pretočim u nešto konkretno, van internet blogova, fejsbuk fotografija i youtube videa. Zanimljivih priča, hvala bogu, ima, a i stekao sam nešto putopisnog samopouzdanja prijeko potrebnog da se upustim u jedan tako veliki projekt.

Uz sve to, nisam ušao u top 5 kandidata na najbolji posao na svijetu.

Preko Workaway web stranice, koja služi za pronalazak raznih volonterskih prilika po čitavom svijetu, tražili smo naš novi dom. Krenuli smo od srednjeg Perua, pa naviše. Nalazili zanimljive projekte, ali su bili ili puni ili nezanimljivi. Ili nam nitko nije odgovorio. Sve dok, koji tjedan kasnije, nismo primili ovaj odgovor:

Bok! Vi izgledate kao savršen par za naš hotel. Možete li nam reći kada biste mogli biti ovdje, i koliko biste dugo ostali?

Pozdrav iz Sante Marianite.

Malo smo proguglali gdje se to mjesto nalazi, kakav je hotel u kojem bismo bili smješteni, i odmah nam se svidjelo – dugačka pješčana plaža na obali Ekvadora, malo selo van poznatih turističkih ruta, i popularno odredišta za kite surfing. Idemo!

Stigli smo u Donkey Den Guesthouse, smjestili se u sobicu za volontere, bacili đir po plaži, i odahnuli.

Činilo se da smo našli ono što smo tražili. Hotel od plaže je udaljen niti deset metara, posao neće biti naporan – pomaganje u kuhinji i čišćenje soba par sati dnevno, gazdarica je luda, ali draga žena s pet pasa i petnaestak mačaka, menadžeri su mladi par iz Nizozemske, i ono što je najvažnije – nema puno gostiju. Nema gradske buke, nema ometanja, nema narušavanja prijeko potrebne koncentracije koja će mi biti potrebna za pisanje knjige.

Izvalio sam se na hammock, i primio se posla.

- ČETIRI MJESECA KASNIJE -

Mare, gotov sam. – rekao sam joj jednog od mnogih sparnih poslijepodneva u Santi Marianiti, i zatvorio laptop.

Gotov gotov? – upitala je nepovjerljivo.

Gotov gotov. – odgovorio sam, uvjerljivo.

I šta ćeš sad? A nemam pojma. – slegnuo sam ramenima – Poslat ju na mejlove par ljudi, vidit šta misle, malo ju još doradit, smislit naslovnicu, naći načina da dođem do novaca za izdavanje.

Samo sam jednu stvar znao, od samog početka – da ju želim izdati u vlastitoj nakladi. I nakon što to napravim, da se želim uputiti na dvomjesečni put po Hrvatskoj i okolnim zemljama, te u mnogim gradovima organizirati predavanja o netom završenom putovanju, i usput promovirati i prodavati netom završenu knjigu. To mi se činila kao odlična ideja. Knjigu o putovanjima promovirati i prodavati – putujući.

Sve ostalo je bilo podložno promjeni. Čak i radnja same knjige.

Kad sam započeo, imao sam ideju – napisat ću knjigu o mom putovanju oko svijeta. I zvat će se kao što se zove i samo putovanje – 1000 dana ljeta, na putu oko svijeta. S tim da ću ubaciti i par dogodovština koje su se dogodile i prije polaska na put, a koje su dosta bitne za čitavu priču. Ali, kad sam napisao prvih stotinu stranica, shvatio sam da nisam još ni započeo pisati o onom o čemu sam planirao. Pisao sam o godinama koje su prethodile Putu – o studentskim danima, poslu brokera, ugošćivanju CSera u mom podstanarskom domu, o prvom stopiranju, o prvim velikim putovanjima, o autostop utrci, o prvim sponzorima, o putovanju u Bangladeš. Bilo je toliko toga – toliko zanimljivih priča, iskustava, upoznatih ljudi, da sam morao donijeti odluku. Pišem li ja jednu, ili dvije knjige?

Nakon nekoliko dana razmišljanja, odluka je pala – dvije. Previše se toga bitnog desilo u godinama koje su prethodile putu da nešto izostavim ili se samo ovlaš dotaknem. U tom trenutku moja je knjiga dobila novo ime – 1000 dana proljeća. Imalo je smisla. Put do samog puta oko svijeta, započeo je upravo tada – nekih tisuću dana ranije. Toliko su trajale pripreme, toliko je trajalo podešavanje mog života, mijenjanje prioriteta, završavanje fakulteta, i još nekih drugih, jednako bitnih životnih priča.

Danas – ta je knjiga bila gotova. I što je najbolje – bio sam zadovoljan učinjenim.

Napisao sam knjigu!

Pretpostavljam da se ubrzo moramo vratiti u Zagreb? – upitala je Mare, malo pokisla, iako je sunce sjalo već danima.

Pametno moje! – odgovorio sam, već znajući datum i rutu povratka – Ali bi se prije povratka malo mogli maknuti s ovog mjesta, otputovati negdje?

Morali smo, a ne samo mogli. Već smo četiri mjeseca bili na jedno te istom mjestu, proživljavali dane koji su bili gotovo identični jedni drugima. Sve kako bih ja mogao raditi na knjizi.

Svaki dan, bez iznimke, ustajali smo u deset ujutro (zapravo, u osam – ali nam je sat još uvijek bio podešen na čileansko vrijeme, kako bi mogli spavati dva sata dulje), odlazili u kuhinju gdje smo uz pomoć lokalne kuharice pripremali doručak za goste hotela i ostale volontere. Nije to bio neki naporan posao, uz iznimku nedjelja kada se tiha plaža pretvorila u živahno mjestašce, puno lokalnog stanovništa koji su došli na kupanac iz obližnje Mante.

Nakon doručka smo, bez iznimke, imali vremena za kavu i malo odmora, a kasnije bismo ili obavljali još kakve poslove oko samog hotela, ili radili što nas je volja. Ja sam uvijek imao što za raditi – pisati, a Mare je nalazila razne poslove: išla je kod jedne susjede crtati cvijeće po zidovima, za neke goste je par puta obavljala posao prevoditeljice sa španjolskog na engleski, išla je u nabavku namirnica, trčala i setala po plaži, i slično.

Svaku smo predvečer, bez iznimke, odlazili u šetnju i odabirali mjesto na kojem smo promatrali kako velika žuta kugla tone u ocean. Tu smo, uz pokoju čašu vina i(li) pive razglabali o knjizi, tračevima u Donkey Denu, smislu života.

Nakon što je pao mrak, išli smo kod jedne žene i njene obitelji koja je samo za nas, gotovo svake večeri, spravljala večeru. Svježe ulovljena riba, prilog, salata – za svega dva dolara.

Nakon večere smo se, bez iznimke, vratili u naš hotel, u našu sobicu, eventualno pogledali kakav film, i zaspali.

I sutradan, sve ispočetka. I tako četiri puna mjeseca.

Na dosadašnjim putovanjima nigdje nisam ostao dulje od mjesec dana, jer mi je uvijek dosadilo, jer je uvijek bilo vrijeme za krenuti dalje. Ali ovdje je bilo drugačije. Ovdje smo odlučili ostati, i dati priliku mjestu i ljudima. Potpuno je drugačije, možda čak i lakše, biti taj koji dođe i ubrzo ode, vidi sve šareno, veselo i površno, kroz boju naočala koju sam odabere. Ostanak je jedna posve druga priča. Ovdje smo bili istinski lokalci.

Ljudi u hotelu i u selu su nam postali kao obitelj. Linda, vlasica hotela, bila je osoba koja je činila ovo mjesto posebnim. Mada je žena u godinama, i dalje revno obavlja svoju najveću dužnost i najveću vještinu – socijalizaciju s ljudima. Svu svoju energiju daje u upoznavanje gostiju i volontera, spašavanje životinja, posebice mačaka i pasa, koje su u zemljama trećeg svijeta dosta zapuštene.

Upoznavali smo volontere iz svih krajeva svijeta koji su dolazeći mijenjali energiju ovog mjesta. Ljudi iz raznih kultura, drugačijih jezika i životnih iskustava u jednom trenutku našli bi se na istom mjestu, za istim stolom, i dijelili priče. Bilo je tu velikih prijateljstava, ali i malih nesimpatija. Mnogo inspirativnih priča. Mnogo ljudi koji žive na različite načine i pokušavaju činiti ono što ih veseli.

I na samom kraju, tu su stanovnici ovog malog mjestašca, koji podsjećaju da smo i dalje u nekom dalekom Ekvadoru, koji idu u ribe i žive od nje. Koji su nas u par mjeseci zaista imali priliku upoznati i prihvatiti kao dio svojih.

Ali, jednog smo dana samo potrpali najosnovnije stvari u naše ruksake, i uputili se na cestu. Krenuli smo, barem nakratko, upoznati Ekvador, od kojeg u četiri mjeseca otkako smo ovdje, nismo vidjeli apsolutno ništa. Prije nego, kroz par tjedana, krenemo natrag prema domovini.

Prva planirana postaja bila je – Quilotoa, relativno poznato turističko odredište, s pregršt trekking staza i vulkanom, unutar kojeg je smješteno vulkansko jezero.

To nam se, kad smo stigli do Zumbague – obližnjeg mjestašca, učinila kao ne-tako-dobra ideja. Zatekli smo se na gotovo 4000 metara nadmorske visine, temperatura je bila jedva dvoznamenkasta, a mi smo protekla četiri mjeseca proveli na – plaži, nikad ne obuvši niti čarape. Iako, ovog puta su nas tijela puno bolje služila nego kad smo se par mjeseci ranije, u Peruu, probudili u gradu na 4300 mnv. Nije bilo prevelike glavobolje, umor i malaksalost smo nekako prebrodili, pa čak se i uputili do Quilotoe, koja je udaljeno nešto manje od dvadeset kilometara – pješice. Da se ugrijemo.

Nakon parsatne šetnjice po laganoj kiši, promatrajući divan krajolik i lokalce u njihovoj svakodnevnici, stigli smo na odredište.

Pronašli smo malu sobicu, iz desetog pokušaja naložili vatru u kaminu, te se ispod pet pokrivača pripremili za doček jutra.

Ujutro smo, izlaskom sunca, odlučili posjetiti vulkansko jezero. Vidjeli smo ga, fotografirali, spustili se do njega, i krenuli dalje.

Iduća postaja bio je mali, simpatični, turistički gradić – Banos.

Plan je bio ostati koji dan, i uputiti se dalje prema jugu, kako bismo istražili što više u što manje vremena. Ali kad smo se tjedan dana kasnije zatekli i dalje u istoj hotelskoj sobi, shvatili smo da nam je plan pao u vodu.

Postali smo penzioneri. – ustvrdila je Mare dok smo išli prema mercadu na svakidašnju turneju: ona bi zujala po štandovima s voćem i povrćem i opskrbljivala se za čitav dan, a ja sam nakratko odustao sa suzdržavanjem od mesnih proizvoda kako bih smazao jednu od najvećih poslastica na štandovima – kravlji jezik.

A znam. – odgovorio sam joj – Ali to je okej. Tu nam je lijepo, imamo predivnu sobicu, stol za bilijar ispred nje, i razne aktivnosti koje možemo probavati svakodnevno.

U pravu si, ali…

Nema ali. – prekinuo sam je – Sami upravljamo svojom sudbinom. Ako želimo ići, otišli bi već. A to što smo ostali na jednom mjestu nije nikakva sramota. Niti nešto propuštamo. Preferiramo ostati na jednom mjestu, i bok. Putovati se može i ne putujući.

Tjedan smo dana u Banosu puno bolje iskoristili nego da smo se smucali po drugim mjestima. Išli smo na rafting, unajmili smo bicikle i vozikali se uokolo, posjetili mnoštvo slapova (u i oko Banosa ih ima šezdesetak), gledali ekipu kako skače s mostova u nekoj lokalnoj verziji bungee jumpinga, promatrali pepeo koji se diže iz obližnjeg, dosta aktivnog vulkana. Uživali u kvaliteti, umjesto u kvantiteti.

I tako smo se, nakon dva tjedna putovanja, vratili u Santu Marianitu, oprostili s našom obitelji, i odletjeli u Europu.

Prije samog povratka u Zagreb, nakon što smo izbivali gotovo deset mjeseci, imali smo još jedan plan. Kako sam lani iznenadio oca počastivši ga dolaskom u Keniju, odlučio sam ovaj put obradovati i mamu – izletom u Veneciju. Njoj se pridružila i sestra Nada, moja najveća fejsbuk obožavateljica, ali i Marina majka Milica, koja svoje dijete nije vidjeli ni preko skajpa otkako je otišla na drugi dio svijeta.

Proveli smo dva predivna dana u Veneciji, i vratili se kući, u Zagreb.

Tisuću dana ljeta na putu oko svijeta je službeno privedeno kraju.

To je poglavlje mog života zatvoreno. I bilo je divno.

Ali, nije vrijeme za prisjećanje, za gledanje unazad, nove avanture su ispred mene, ispred nas. I ta se avantura, tj. knjiga, zove – 1000 dana proljeća.

15.5. krećem na putovanje Hrvatskom i okolnim zemljama na kojem ću održavati predavanja i promovirati i prodavati svoj književni prvijenac.

Obavijesti u ruti i datumima će biti uskoro na mojoj FB stranici Thomas Love’s adventures.

A svoj primjerak knjige možete rezervirati već danas – OVDJE.

Pa eto, možda se ubrzo i vidimo!

Hvala vam svima što ste bili dio ovog predivnog putovanja. Zbilja.

<3, T.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.