Blogosfera Novi Zeland - život na jugu

Odlazak na Južni otok

Objava 24. ožujka 2015. 0 komentara 2964 prikaza
BMW u prirodi
BMW u prirodi
BMW u prirodi

Piše: Marija Kobić

- Hellou, hau-a-ja? - prekinulo je moje još snene misli dok smo se ukrcavali na trajekt za Južni otok.

Južnije ovdje nije značilo tužnije, samo hladnije i pustije od ljudi i njihovih gradova. Ako se uzme u obzir činjenica da je Sjeverni otok manji i da samo Auckland ima više ljudi od cijelog Južnog otoka, postaje jasnije di smo se uputili. Velike prostrane doline okružene masovnim planinama, zemljane boje, biljke i životinje. Barem je to bila slika u mojoj glavi.

Into the wild i te priče. Samo s veselijim krajem. 

I onda još jedan “Hi, how are you?" dok smo tražili neko lijepo mjestašce gdje bi smjestili svoje guze. 

Definitivno najčešća rečenica na Novom Zelandu.

- Misliš da ih stvarno zanima kako smo mi, ili im je "Hi" prekratko? 

- Joj Mare, opusti se...

- Ma opuštena sam, samo zašto pitat nešto ako te ne zanima odgovor? I, postoji li predoziranje riječima? Neka tajna nepropisana mjera kad počinju gubit na značenju i postaju samo fraze?

Da, i dalje shvaćam stvari predoslovno.

Zanimalo to njih ili ne, potaknuli su mene da saznam - kako sam? Jesam li dobro?

U zadnje vrijeme stvari su se odigrale dosta brzo. Adrienne i Scott vratili su se iz Nepala i nagradili nas, ni manje ni više, s dvije bijele iPhone četvorke. Mora da nas je maca nahvalila. Ili su vidjeli naše mobitele pa se sažalili.

Tomislav je održao predavanje u gradskoj knjižnici, prodao nešto knjiga, i vidio da je njegova priča zanimljiva i ljudima na drugom kraju svijeta. 

foto: Francoise Padellec

A da ne govorim kako se po novom ne odaziva ni na jednu izvedenicu svog imena, samo na Ambasadore. Da, baš tako, prije par tjedana je postao ambasador HomeExchange-a za Novi Zeland.

Nakon što se zadnjih pet tjedana družio s bauštelcima, većinom tinejdžerima ili bivšim zatvorenicima, radeći za novozelanski minimalac poslove koje nitko drugi ne želi - sada će biti predstavnik velike kompanije, i baviti se marketingom. Nakon godina koje je proveo na cesti koristeći alternativne načine putovanja, sada će se fokusirati na jedan od njih - zamjenu kuća - i za to biti dobro plaćen. 

Uglavnom, život se odvijao, ali nas i dalje nije vezao za mjesto. Ostavši bez smještaja u Wellingtonu odlučili smo krenuti dalje. Pošto još nemamo ugovore, kredite, ni striktne obaveze puno smo slobodniji misliti što želimo, a onda to i činiti. Jer naposlijetku, život je ono što učinimo od njega.


Unutar bezbroj varijanti odabrali smo Queenstown. Iskustvo je pokazalo da neće biti teško naći posao, pa je riješiti besplatan smještaj postalo naš prioritet. Tomislav je imao neke kontakte, a i dobar predosjećaj za taj grad. A meni je zapravo bilo svejedno. Što je zaista rijedak slučaj.

Opet smo se poigrali s relokacijom auta, produživši put za nekih 1,300 kilometara, sve u ime štednje. Ili samo izoštravanje naše moći za snalaženjem i nalaženjem nekih alternativnih “ne trebaš
platiti” metoda. 

Bio je to suludi pothvat. Iz Wellingtona relocirati kombi za Auckland, kako bi preuzeli drugi auto i odbacili njega i sebe skroz do Christchurcha. Najveća zanimacija (mom vozaču) u svim tim vožnjama bilo je vrebanje autostopera. Tek izašavši iz Wellingtona pokupili smo i usrećili mladog Nijemca (i mog vozača) koji nam je pravio društvo svih 600 kilometara do njegovog, ali i našeg cilja. Nije loše za prvo stopiranje u životu!

Preuzevši manji auto (karavan) u Aucklandu koji smo natrpali našim stvarima, shvatili smo da više nismo putnici, i da na nečiju veliku žalost nećemo imat mjesta za autostopere pa je vožnja protekla u ispričavanju svima s podignutim palcem.

“Upravo ulazimo u French Pass, moglo bi biti burno, nemojte se kretati dok vam ne javimo da smo izašli iz kanala" - čulo se na razglasu trajekta.

Ljuljali smo se, vjetar je neumorno puhao, a ja sam razmišljala o priči koju sam nedavno pročitala. Pelorus Jack, dupin koji je na početku prošlog stoljeća navigirao brodove preko ovog kanala. Pošto je prepun opasnih grebena, a struje i vjetrovi su iznimno jaki i gotovo nepredvidljivi mnogi brodovi bez njegove pomoći bili su izgubljeni. Jack je bio toliko poznat da ga je vlada NZa zaštitila zakonom nakon što je jedan mornar pucao na njega. 

Nakon par sati stigli smo na odredište. Picton, prvo mjestašce na Južnom otoku. Kišilo je dok smo gledali oznake na cesti da ne fulamo smjer i odužimo vožnju za još kojih stotinjak kilometara. Sa sjetom smo se prisjećali onih starih dana kad smo s teškim ruksacima gacali po novim mjestima. Sada, poput gospode, zavaljeni u auto, s hrpetinom stvari (i čak dva nova bicikla) prkosimo svim (ne)vremenskim uvjetima.

I nije ljepše, samo je lakše.

- Šta ćemo kad stignemo u Christchurch? - izustio je moj šofer. 

- A nemam pojma. Uvijek možemo prespavat u kombiju. - Ili ne, shvatila sam kad sam vidjela njegov izraz lica. 

Meni se nije dao kauč-surfati, a njemu se nije gužvalo u autu. 

- A da platimo neku sobu? - rekao je Tomislav kao da je otkrio Ameriku.

Da, to uopće nismo računali kao opciju. Razmišljajući kako je NZ skup, i kako smo došli ovdje raditi i zaraditi, ušteda je postala naša opsesija. Svaki račun pažljivo je zabilježen i pohranjen u excel tablici Tomislavovog laptopa. 

- A da pišeš nekim hostelima u Christchurchu, kažeš da si pisac pa da napravite neku razmjenu - oni nama besplatan smještaj, a ti njima neku vrstu promocije?

- Nisam to nikad radio, ali možemo probati.

Za sat vremena zazvonio je mobitel. 

- Da, da ja sam vam pisao… - govorio je dok je kao svaki savjestan vozač parkirao auto uz cestu. - Dvije noći?! Pa to bi bilo i više nego savršeno… - gledao me dok sam ja izjurila iz auta da se ne čuje moj luđački smijeh. - Naravno, studio apartman nam savršeno odgovara. Pošaljite mi samo adresu i mi smo kroz sat vremena tamo.

Gledamo se pola minute u čudu….

- Jesi li ti svjestan koliko sreće mi imamo?

Danas svi razmisljaju o sreći. Razne novine i bezbrojni članci s receptima kako biti sretan. Radi li se tu samo o postizanju nekog osjećaja koji danas je, a sutra nije? Nikako, sreća mora biti nešto puno više, veće, trajnije.

Došavši na NZ teško je bilo ne primjetiti srdačnu ženu na šalteru u banci. Ili konduktera u vlaku koji je prozviždao cijeli album svog omiljenog benda dok je cvikao karte. Slučajnost ili ne, ti ljudi govorili su nam da se ovdje živi sretno.

Viši standard? Kvalitetnija edukacija? Zdraviji život? Netaknuta priroda? Odgoj? I dalje nema kraja mojim upitnicima. Nema neke točke koja bi ih usidrila.

Možda je sreća zarazna, poput zijevanja? Možda boraveći u okruženju sretnih ljudi i mi (p)ostanemo sretni…

Dolazimo, kako je i predvidio Google maps, točno u minutu isred našeg motela. Dočekuje nas veseo i nasmijan Azijat. Tomislav vadi svoju knjigu, potpisuje se i poklanja mu je. Ja ga ljubim kao dugogodišnjeg prijatelja kojeg nisam vidjela podosta vremena. Odlazimo do recepcije, i obavljamo klasičnu proceduru: putovnica, upisivanje podataka, ključevi sobe, ručnici…

- Platit ćete sada ili na odlasku? - sa smiješkom je izustio recepcioner kad smo se htjeli pokupiti u sobu.

Jedna od neugodnijih situacija, kako njemu, tako i nama. Ispostavilo se da uopće nije pažljivo pročitao mejl, nego direktno zaključio da smo samo htjeli rezervirali sobu. Ali kako je već obećao, i kako mu je Tomislav već poklonio knjigu i ispričao kako nam je danas godišnjica, smilovao nam se i dopustio nam da besplatno provedemo noć u lijepom apartmanu.

Još pod stresom zajahali smo svoje bicikle i krenuli pronjuškati gdje se nalazimo. 

Christchurch - najveći grad na Južnom otoku, i drugi najveći grad Novog Zelanda. Zbog brojnih parkova i vrtova koji zauzimaju veliki dio centra grada dobio je nadimak “The Garden City”. Jedan je od samo osam gradova u svijetu koji imaju svoj antipod. Kada bismo počeli kopati ispod Christchrcha sa željom da izađemo na suprotnoj strani zemljine kugle, završili bi ravno u Španjolskoj, točnije Coruni.

Nažalost, grad je najpoznatiji po velikom potresu koji ga je zadesio 2011. Mada su prošle čak četiri godine, posljedice su ostale vidljive posvuda. Kino, crkva, i brojne kuće bez zidova dopuštale su pogledu da uđe unutra, da se saživi s užasom koji je zadesio mnoge obitelji. Usprkos svim ljudskim dostignućima ovo je bio podsjetnik koliko smo slabi i mali, i kako samo jedan neočekivani moment može skončati naše lagodne živote. 

Nije bilo ni jednog razloga zašto bi se zadržali u ovom tužnom gradu, pogotovo kad smo nekim čudom istu večer uspjeli srediti još jednu relokaciju, i to direkt za Queenstown.

Sivi BMW 3 ujurio je na parkiralište. Ponosan šofer izašao je iz auta, bos. Srećom pa ne padam na aute, samo na bose noge. Cijeli dan smo proveli na cesti, ali nismo se dočepali cilja. 

Neko malo nepoznato mjestašce Waimate zabilježeno je kao prvo na NZu gdje smo platili smještaj. Napravili smo “zdravu” juhu iz vrećice i konačno dovršili više-večernju sagu Prohujalo s vihorom.

Rano, s kišom, nastavili smo put. Ali ne zadugo. Jedna se lampica oglasila zvukom, zasvjetlila žutom bojom i pomutila našu jutarnju usporenost.

- Mare, vidi dole u knjižici od auta šta znači ovaj znak, izgleda ko jedrilica na moru i žute je boje.

Dok sam ja kopala po knjižici, boja se promijenila u crvenu, stali smo pored ceste, i ugasili motor.

Problem s temperaturom motora. Ako je znak žute boje, usporite. Ako je crvene, zaustavite auto, i pozovite BMW servis.

Pričekali smo par minuta i ponovno pokušali upaliti auto, ali taj je potez rezultirao dimom ispod haube. Vrisnuli smo i izjurili van, bojeći se da ne eksplodira. Nije eksplodirao, ali nije ni dalje mogao voziti.

- Jesi li ti svjesna koliko sreće mi imamo? - pitao me je nakon što je nazvao vučnu službu. - Ovo je četvrti auto koji relociramo, i jedini za kojeg pri preuzimanju nisam ništa morao potpisivati. Inače je vozač odgovoran za bilo kakvu štetu koja nastane na autu dok ga prevoziš. Ali ovo je bio prvi put da su mi samo dali ključ i to je to.

Sreća, opet.

Vučna služba je stigla, i ubrzo smo se vratili u gradić iz kojeg smo jutros krenuli.

Vraćanje i čekanje. Toliko puta smo putujući čekali…jesmo li se naučili čekanju?

Živcirati se ili ne? To je zanimljiva igra uvijek iznova neizvjesnog rezultata. 

Ovog puta ja sam pobijedila, dok je netko pored mene silom htio krenuti dalje. 

Ali, krenuti gdje? - kopkalo me svo to vrijeme.

Ponekad shvatim koliko me umara činjenica da nemamo ništa svoje. Da stalno ovisimo o drugim ljudima i silnim slučajnostima za koje uopće ne znamo hoće li se desiti. Ponekad samo poželim svoj brlog di ću se sakriti i lizati svoje rane koliko me volja. I ne pričati kad mi se ne priča. I ne morati biti nasmijana u svakom trenutku dana. Valjda zato ljudi i imaju vlastite kuće. Djeca vlastite sobe unutar tih kuća. Ili bar vlastite šatore. 

Svi trebamo vremena sa sobom. I vremena za sebe.

Kako misli često učine da vrijeme proleti, tako je i sada brzo došlo sutra. Auto je dobio novu cjevčicu za motor koja je stigla skroz iz Aucklanda, troškove je pokrila rent-a-car kuća, čak su nas i počastili prenoćištem na njihov račun.

Dok smo prolazili kroz suludo lijepe predjele Južnog otoka i približavali se regiji Otago, saznali smo gdje će biti naš dom na neko naredno vrijeme - žena koju smo kontaktirali preko HomeExchange-a bila je zainteresirana za našu priču, a kako nema putnih planova, rekla je da slobodno dođemo do nje, pomognemo oko kuće i vrta, i da možemo ostati koliko želimo.

Tako je i bilo - iduće tjedne smo provodili na predivnom imanju desetak kilometara od Queenstowna.

Nalazili smo se tik do jezera Hayes, zasluženo proglašeno za najfotografiranije jezero Novog Zelanda. 

Okruženo je planinama Wakatipu regije i dom je mnogim životinjama - zečevima, jelenima, divokozama, šarenim pticama, i ribama. Također, dio je Queenstown traila - popularne sportske staze duljine 110 km koja povezuje Queenstown, Arrowtown i Gibbston Valley. Tako da je osim među životinjama, popularno i medju ljubiteljima vanjskih aktivnosti kojih na NZ ima strašno puno, hodača, biciklista i trkača.

Pomagali smo oko kućanskih i okokućanskih poslova, igrali bilijar, tenis, i uživali.

Noću bi zvijezde istočkale nebo, i poput neke sjajne blistave mreže razvukle se nad nama. Tada bi osvjestili gdje se nalazimo...Usred prekrasne prirode, okruženi planinama, a nedaleko od mora, na otoku, daleko od svega, a spojeni sa svime…

Kako ne bi sve ostalo na uživanju, ja sam se zaposlila u jednom kafiću u obližnjem Arrowtownu i shvatila da je najteži dio posla - jezik. Osjećala sam se kao Zagorac na Visu. Trebat će vremena dok se ne naviknem na tu njihovu inačicu skraćenog engleskog. Tomislav je svo to vrijeme punom parom radio na svom novom poslu, i ubrzo me obavijestio da za par dana idemo na jako bitnu večeru - s jednim od redatelja Gospodara Prstenova.

- To su mi šefovi prijatelji, i možda ćemo im čuvati kuću dok borave mjesec dana u SADu.

Priča se nastavlja…

 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.