Blogosfera Novi Zeland - život na jugu

Pismo majci s Novog Zelanda

Objava 27. siječnja 2015. 53 komentara 27550 prikaza
igra u Wellingtonu
igra u Wellingtonu
igra u Wellingtonu

<< #1 - STIGLI SMO NA NOVI ZELAND!

ovaj blog je pisala moja suputnica Mare.

---

Draga mamuška,

konačno sam ulovila malo mira da ti napišem koji redak.

Polako počinjem shvaćati gdje sam, šta sam, kako sam… Sjećaš se kad sam krenula k Tomislavu u Južnu Ameriku? Mnogi su govorili kako sam hrabra. Otići za nekim kog sam poznavala devetnaest dana, i ostaviti sve za sobom. Ali ja ne mislim da sam bila nešto posebno hrabra. To je bilo skroz u mom stilu: putovanje, micanje, svakodnevne promjene...i sad zasvrbe tabani kad se sjetim. Ali odlazak na Novi Zeland i pokušaj da izgradimo sve ispočetka: nađemo dom, posao, prijatelje, skužimo jezik, grad i običaje, stvorimo neku svoju priču - to ja zovem hrabrošću. I opet kao i u svemu, trebalo je samo krenuti. Odlučiti se i odvažiti na skok u nepoznato. I onda se samo prepustiti. 

Naše pravo upoznavanje s Novim Zelandom zapravo je započelo odlaskom iz Aucklanda. Vozili smo dugih 650 kilometara prema jugu sve do glavnog, mada ne i najvećeg grada, Wellingtona. Slovio je kao najvjetrovitiji grad na svijetu, iako tu informaciju nismo ozbiljno shvaćali. Pročitali smo da ga je Lonely Planet 2011. proglasio “The Coolest Little Capital in the World”, i to nam je zvučalo obećavajuće.

Mijenjali smo muziku, pjevali, gledali desno pa lijevo, ili zapravo samo ja, dok je Tomislav pazio da se drži lijeve strane ceste. 

Znaš zašto se uopće u nekim dijelovima svijeta vozi na “drugoj” strani? Razlozi sežu daleko u prošlost, još od Grka i Rimljana (sve se nekako uvijek vrati na njih), kad su trupe ili konjanici marširali držali su se lijeve strane kako bi desnu ruku, u kojoj je bio mač, ostavljali slobodnom. I tako je kasnije taj običaj postao zakon. Kažu da je tek Napoleon uveo promet na desnoj strani, čisto iz prkosa Englezima, ili je možda bio ljevak. Kako god, danas je samo 10% zemalja na svijetu zadržalo prometnu regulaciju na lijevoj strani, i to većinom britanske kolonije. 

Meni je sve to bilo fora, dok je na Tomislavu bilo da se pomuči i pobijedi stare navike vožnje. Uz pridržavanja lijeve strane, morao se držati i ograničenja brzine jer smo čuli da su kazne drakonske ako voziš i jedan kilometar na sat više od dozvoljenog. Uz sve to, nadao se nekom autostoperu, da otplati bar koju vožnju sa svih svojih putovanja svijetom. I nije pogriješio. Rijetko griješi.

Ubrzo smo imali suputnika. Gospodina s Južnog otoka, kojem se pokvario auto pa je dao zadnje novce kako bi ga vučna služba prevezla do Aucklanda. Izgledao je pitomo i jednostavno dok je žvakao naše banane i pretvarao se u turističkog vodiča. Pričao nam je ovdašnje legende, pokazivao snježne vrhove planina, objašnjavao imena mjesta kroz koja smo prolazili. Spominjao je svoju mnogobrojnu obitelj, i sutrašnji susret sa sestrom. Plan mu je bio prenoćiti negdje u šumi. Pogledala sam ga i zamislila kao jednog od likova iz Gospodara Prstenova kako priča s drvećem i noćnim vilama. Činio se kao da mu to ne bi bio prvi put.

Pogled kroz prozor imao je jednu zajedničku temu kroz sve te sate - zeleno.

Zeleno u svim tonovima prošarano bijelim ovcama, smeđim konjima, i šarenim kravama. Toliko životinja koje slobodno šeću pasući travu nisam vidjela još od djetinjstva. Mora da su sretne te novozelandske živine. Sjetila sam se i onih “free range” oznaka na jajima u dućanima koja označavaju da koke slobodno šeću uokolo. Jest da su duplo skuplja, ali bar znaš da im se život ne svodi na kavez.

Čini mi se da je čitav Novi Zeland free range - prostran i slobodan.

Očito sam zaspala pošto me trznula kiša koja je lupkala o prozore. Vrijeme je govorilo da se približavamo Wellingtonu. Oblaci i kiša zavili su sve u sivo. Pomislila sam na našeg autostopera i kako će spavati u šumi po ovakvom vremenu. Na našu zabrinutost samo je odmahnuo glavom, u stilu, malo kiše nije nikog ubilo. Zapisao je svoju adresu i rekao da ga obavezno posjetimo kada dođemo na Južni otok. Obećao nas je odvesti na pecanje i provesti svojim velikim imanjem. 

Ipak, nismo ga imali srca ostaviti samo tako pa smo mu dali 45 dolara za motel, a on je zahvalno rekao da će sutra nazvati i uplatiti Tomislavu na račun.

Više nikad nismo čuli za njega, ali nam nije bilo žao novca. Znaš koliko su puta ljudi nama pomogli u sličnim situacijama, a i da usporedimo osjećaj krivnje koji bismo imali da smo ga ostavili na kiši s osjećajem gubitka novca, odabiremo ovaj drugi.

Vratili smo kombi na aerodrom točno na vrijeme, na obostrano zadovoljstvo rent-a-car kompanije i nas. Tamo nas je dočekala Adrianne, djevojka čiju kuću i macu idemo čuvati.

Pričala je zaljubljeno o svom gradu dok nas je vozila kroz njega. Već drugi turistički vodič danas. Ona i njen momak Scott kreću sutra na 4-tjedni trekking Nepalom, i još dva tjedna zujanja po okolnim zemljama.

Spustila se noć kad smo stigli u Johnsonville, naš novi kvart u narednih mjesec i pol dana. Počastili smo se svježim jagodama, čija je sezona upravo počela, i hrvatskom medicom čija sezona uvijek traje, i krenuli na spavanje. 

Sljedeći su dani bili lagani. Kupili smo lokote za bicikle koje su nam ostavili na korištenje, svakodnevno se spuštali do centra, njuškali po gradu i okolici. More i planine, divlje šume, vjetar i sva godišnja doba odjednom. 

Što se tiče vjetra, o njemu bih mogla napisati cijelu knjigu. Najkraće rečeno - neprestani propuh. Zvuči nevjerojatno, ali bura je ništa, ama baš ništa. Prvih dana sam pratila vremensku prognozu kao i svi ljudi ovog svijeta, hoće li kiša, sunce, snijeg, ali ubrzo sam shvatila da se ovdje prati prognoza za - vjetar. 

Mada je ljeto, nema vrućine, pogotovo kad zapuše onaj južni s Antarktika - oblači sve što imaš uz sebe.

Ali ima nešto u tom vjetru. Daje posebnu čar ovom gradu. Rekla bih čak da ga čini zabavnijim, življim, plesnijim. Sve se kreće kako on dirigira. Čak ima smisla promatrati oblake. Dovoljno se brzo miču, a oni manji mijenjaju oblike i smjerove. Jedan gospodin mi je davno rekao da su oblaci nebeske lađe, e pa imao je pravo. Jedrilice koje plove nebom.

Lovili smo ritam grada i svidio nam se. Duga šetnica uz more s brojnim simpatičnim mjestima. Svako malo neka zelena površina ispunjena kako djecom tako i odraslima. Jedino nisam vidjela mrave, a to mi je zaista čudno, morat ću malo bolje istražiti. Mnogi hodaju bosi. Stari, mladi, oni u sredini. Smiješno ih je i simpatično vidjeti takve u dućanu, restoranu, vlaku. 

Druga stvar su definitivno tetovaže. Opet, ljudi svih generacija, na raznim pozicijama - od žene iza šaltera u pošti do vozača autobusa. Kladim se da i svećenici imaju tetovaže. Možda je to sve zbog Maora, novozelandskih starosjedioca u čijoj su kulturi one posebno cijenjene, pogotovo ako su na licu. Mislim da u Hrvatskoj ne bi nikad zaposlili osobu takve vanjštine. Ovdje to nikog nije briga. Tvoje oblačenje, boja kose ili kože. 

Mnogo je doseljenika iz svih krajeva svijeta što daje ovoj državi neki osjećaj da si dio zajednice koja je odabrala svoje mjesto pod suncem bez obzira gdje si rođen. Zato se valjda i svi smješkaju kad prođeš pored njih i uspostaviš kontakt očima - izražavaju ti dobrodošlicu.

Posjetili smo nacionalni muzej Te Papa, koji je osim što je besplatan, zaista za svaku pohvalu. Čak se i Tomislavu svidio, to ti sve govori. Obišli smo i slavni subotnji ulični market na kojem se okupljaju svakojaki kreativni ljudi i prodaju svoje rukotvorine uz glazbu i internacionalnu klopu. 

Mada smo na Novom Zelandu u jednoj ulici možeš izabrati između sushija, kebaba, tajlandske, španjolske, libanonske, indijske, kineske ili talijanske kuhinje. U restorane ipak nismo zavirili, trebalo je prvo napuniti novčanike. 

I tako smo krenuli u potragu za poslom. Izradili smo životopise, pratili oglase na internetu, prijavili se na njih par, ali nakon par dana bez bilo kakve povratne informacije, odlučili smo se za metodu “oči u oči”. 

Ulazili smo u kafiće, restorane, slastičarnice, pekarnice, dućane... Iako je bilo predblagdansko vrijeme i samim time ne baš najbolje vrijeme za tražiti posao, svi su nas ohrabrivali svojom ljubaznošću, i spremnošću da slobodno ostavimo CV, a oni će ga proslijediti menadžeru poslovnice. Tomislavu su za oko najviše zapele pivnice, dok sam se ja orjentirala na neka mirnija, intimnija mjesta. Njegov engleski bio je bolji od mog, a vladati jezikom značilo je mnogo. Nakon pet, šest, devet mjesta ušli smo u tapas bar i nabasali baš na vlasnicu, mada to tada nismo znali. Tomislav je izvadio sve svoje zavodničke adute, i ostao zatečen njenim riječima: “Dođi sutra u 17h da te vidimo za šankom.” Nikad prije nije radio kao barmen. Pogotovo ne u ovako fensi restoranu u kojem je trebalo spravljati koktele, točiti pivo i vina u posebne čaše i služiti relativno bogate goste. Pripremao se cijelu večer i iduće jutro gledajući youtube klipove, čitajući o receptima za pojedine koktele, učeći u koje čaše se toči određeno vino i kako se mijenja bačva za pivo. 

Promatrala sam ga i razmišljala o toj predanosti, volji i marljivosti koju je imao. Znao je što želi i bio spreman dati sve od sebe da to dobije. 

Tako je i bilo. Sutradan je odradio dva probna sata, a preksutra su ga zvali, dobio je posao. Za početak bi radio par sati dnevno, petnaest dolara po satu, a kasnije bi se povećao broj sati i satnica.

Ali onda je istu večer dobio još jednu ponudu od agencije za zapošljavanje u kojoj je bio neki dan: primljen je na bauštelu. 

I sad, šta odabrati, ugodan posao neugodnog radnog vremena ili težak fizički rad s novozelandskim šljakerima? 

Na kraju je odluka pala na šljakere, s kojima je sutra krenuo skidati boju sa zidova garaže jednog hotela. Presudila je jutarnja smjena, raditi do kasno bilo bi problematično zbog prijevoza, a nešto je i mumljao o nekom Kruletu, bauštelcu iz Hrvatske, i kako bi htio vidjeti kako je njemu.

Prošao je cijeli jedan dan. Pa još jedan. Tomislav je radio, a meni se nitko nije javljao. Zamišljala sam sebe i macu kako provodimo dane u kući, kako ga dočekujemo s toplim obrokom dok ja štrikam uz peć. Nisam to htjela. Hoću i ja nešto, vrištalo je moje dobro poznato nestrpljenje.

I onda su polako počeli stizati odgovori iz mjesta gdje sam ostavljala životopise. Dobila sam pet ponuda. Pet!

Dvije pizzerije, dva kafića i juice bar. Poznavajući sebe i kako mi sve brzo dosadi, izabrala sam dva, bar za početak. Juice bar i poznata talijanska pizzerija na glavnoj ulici. Kombinacija će učinit dane zanimljivijima, i teže ću ući u rutinu.

Konobarenje u toj pizzeriji ispao je pravi izazov. Kao i uvijek, prvi dani bili su najgori. Toliko detalja u tako malo vremena. A činjenica da ju je TripAdvisor uvrstio na čak 8. mjesto najboljih restorana u Wellingtonu začinila je cijelu priču. Toliko ljudi i toliko posla! S danima sam postajala bolja, a kako mi je raslo samopouzdanje mogla sam se posvetiti onom zanimljivijem dijelu, kontaktu s ljudima. 

U juice baru još nema puno posla pa ću morati još malo pričekati i vidjeti šta će biti od toga.

I tako ti izgledaju naši dani zadnjih mjesec dana - radno. Ali i zabavno.

Znam, znam, reći ćeš, kao i mnogi drugi, šta ste pola života proveli studirajući da bi sada radili kao bauštelac i konobarica. I imaš pravo. Sigurno nismo zato studirali. Ali znaš da mi živimo iz dana u dan. Ako to na početku znači raditi na ovakvim poslovima u državi gdje je minimalna satnica 70 kuna, ne vidimo problem u tome. 

A kad malo istražimo Novi Zeland i nađemo mjesto u kojem bismo htjeli ostati živjeti, onda ćemo potražiti i nešto ozbiljnije.

Uostalom, preko trnja do zvijezda, ovo je samo jedna od mnogih epizoda. Znaš i sama da većina već u ranim godinama izabere partnera, grad, kuću, posao i tako to guraju cijeli život. I to je super. Mi jednostavno imamo drugačiji put. Niti bolji, niti gori. Samo drugačiji. Mnogo života unutar tog jednog. Mnogo kućica, poslova, promjena.

Često mislimo da možemo kontrolirati ovaj život, da smo mi apsolutni autori svega. A onda se desi nešto pa ostanemo šokirani. 

A to je ono što mi tražimo, da nas život neprestano i iznova iznenađuje.

Evo, moram ići, Tomislav skače uokolo i viče da je dobio neki posao iz snova, bit će novozelandski ambasador za onaj HomeExchange o kojem sam ti pričala prošli put. Tko zna gdje će nas sad ta priča odvesti…

Ljubimo te mamuška naša!

---

članak preuzet sa stranice http://tomislavperko.com/

  • ivicamaliračan:

    moje iskustvo ,,,,,, ja nisam imao 400 kuna za vrtić u hrvatskoj a imam 350 eura za vrtić u bavarskoj ..... hrvatska je uništena 1945,,, nije problem sto su komunisti oteli tudje firme, kuće, stanove, tudju kasiku , tudju čašu, ... prikaži još! tudju posteljinu ,,,,,,,,,,,,,,,,,, problem je sto je taj mentalni sklop prevladavajući,,, danas iamte branitelje u savskoj ali isto tako imate partizanskog prvoborca koji je rodjen 1942 i prima boračku penziju

  • Deleted user:

    Ovo je plaćeni oglas stavljen kao članak da ga ne pokupi AdBlock.

  • Avatar abbott
    abbott:

    Alisa u zemlji cudesa