Blogosfera Novi Zeland - život na jugu

Queenstown

Objava 14. svibnja 2015. 1 komentara 3100 prikaza
panorama
panorama
panorama

Piše: Marija Kobić

Večera je prošla mnogo bolje od svih mogućih očekivanja. I ne samo zato što smo na idućih mjesec dana dobili na korištenje vilu s bazenom – bilo je to jedno od onih druženja kad se napuniš energijom i novim idejama. Doza smijeha, doza filozofije, i velika doza dobrog novozelandskog Pinot Noira.

Stekli smo nove prijatelje. Bez obzira što su imali godina kao i mi kad ih pomnožiš sa dva. Michael i Kaye, koji su nas prigrlili kao vlastitu djecu, i upoznali s Johnom i Suzzane, s kojima se znaju otkad su doselili u Queenstown.

Upravo je to bila jedna od mnogih tema večeri – u Queenstownu se ne rodiš, njega odabereš za svoj dom. Veličinom Makarske, klimom Paklenice, ljepotom Queenstowna. Rodni grad bungee jumpinga i svjetski centar za ekstremne sportove. Sezona traje cijelu godinu, s naglaskom na period zime kad vrhovi okolnih planina zabijele i popune se skijašima. Slovio je kao najskuplji i najposjećeniji grad Novog Zelanda.

Ali nisu samo sportske aktivnosti razlog zašto ga toliko ljudi posjećuje. Ljepota cijele Otago regije nešto je što je čak i nama nakon toliko posjećenih mjesta upalo u oči. Nalazi se na jezeru Wakatipu, trećem najvećem jezeru Novog Zelanda, ledenjačkog je postanka i kažu da su na dnu i dan danas ostaci leda. Cijelu tu već ionako dovoljno lijepu sliku upotpunjuje i uokviruje “The Remarkables”, planinski lanac s najvišom točkom od 2319 metara.

Izvanredan, Vrijedan pažnje, Nevjerojatan, Osobit – riječi su kojom bi preveli ime ove planine, koje je dobila od prvih doseljenika nakon što su je vidjeli za vrijeme zalaza sunca. Zbog suhoće i hladnoće zraka rijetki su sivi i kišni dani u ovoj regiji, tako da su zalasci sunca gotovo svakodnevna senzacija. Ljudi svih rasa i jezika izlaze sa svojim kamerama kako bi ukrali te trenutke i ovjekovječili njihovu ljepotu. Boje koje se reflektiraju s neba o jezero i planine ne opisuju se riječima. Tako bi samo umanjili njihovu ljepotu. To su prizori kojima se svjedoči i čuva u pamćenju.

Nekada, negdje, putujući našom planetom Tomislav je čuo da su Kiwiji najgostoljubljiviji ljudi na svijetu. Kiwi je zapravo smiješna nezgrapna noćna ptica s Novog Zelanda koja ne leti. Nije dobila ime po voćki, već po glasanju koje zvuči kiiiii–viiii. Jedna je od rijetkih vrsta kod kojih mužjak i ženka ostaju zajedno cijelog života. Nacionalni je simbol NZ, i svi ljudi rođeni ovdje nazivaju se Kiwijima.

Novi Zeland je mlada država, postoji tek zadnjih 150 godina. Broji nekih 4.5 milijuna ljuda, s čak je 70% stanovništva europskog podrijetla (Engleska, Irska). Maori čine oko 15%, a ostalo otpada na Azijate i pridošlice s Pacifičkih otoka (Cook Islands, Fiji, Vanuatu). Možda baš u tome i leži razlog njihove gostoljubivosti. Mlada država je poput mladih ljudi – neiskvarena, željna svega i svih, otvorena za novo, vesela, pozitivna, optimistična. Nema onaj teret godina, ni daleku prošlost s kojom se i dan danas poistovjećuje, za koju odabire biti usko vezana i spremno ju braniti i čuvati pod svaku cijenu. Ovdje čak ni politika i religija ne igraju neku posebnu ulogu.

Ljudi putuju Europom kako bi vidjeli stare crkve i dvorce. Posjećuju ostatke Inka i Maya po Centralnoj i Južnoj Americi. Odlaze u Aziju diviti se džamijama i hinduističkim hramovima. Na Novi Zeland se ne dolazi iz tih razloga, jer on takvo što nema u ponudi. Ali ima nešto što su mnogi prepoznali kao neprocjenjivo – netaknutu, prekrasnu prirodu. Sve ono o čemu smo učili na zemljopisu. Spektakularne ledenjake, slikovite fjordove, ispresjecane planinske lance, nepregledne ravnice, male brežuljke, kristalno čista jezera, suptropske šume, vulkanske visoravni i kilometre obale s predivnim pješčanim plažama.

Kelvin Heights Peninsula, kvart tipa zagrebačkog Pantovčaka, postao je naša nova adresa. Par dana kod Kaye i Michaela bili su samo jedna jako lijepa uvertira. Uz njihovu pomoć konačno smo ispunili želje naših majki i isprobali razne delikatese Novog Zelanda. Losos, janjetina, svakojaki sirevi, primium klasa trešanja (svaka se posebno izdvaja i mora biti savršena, iste veličine i boje, i izvozi se onima koji ju najbolje plate) i na kraju najskuplji sladoled ikada. Patagonia. Naša mala ovisnost i jedan od najvećih izdataka na Novom Zelandu – čak 40 kn za dvije kugle sladoleda. Sad to pomnožiš s dva, i ne daj bože danima u tjednu ili mjesecu…i bankrotiraš.

Tih dana započelo je svjetsko prvenstvo u kriketu. Dosadni cjelodnevni sport koji je vezao muški dio tamo gdje najviše vole biti – u foteljama uz pivu i utkamicu. Dok su se oni bacili na praćenje tih napetih i strašno bitnih dogadjaja, ja sam uspjela smisliti jednu pjesmu koja me zabavljala tih dana:

Bio kriket, nogomet il tenis,
sve je to isto
dok ga gleda netko
tko ima penis.

Odlazeći u šoping s našom dragom Kaye vrata kuće nismo zaključavale. – Jesi li ti svjesna u kakvom vi gradu i dijelu svijeta živite? Ja u Zagrebu ostavim svjetla na biciklu i ukradu mi ih, a vi ne zaključavate svoje domove prepune vrijednih stvari. – Gledala me u čudu. I ja nju. Neshvatljivo za obje strane.

Već smo se kod Mirande upoznali s činjenicom da se ovdje manje više svi poznaju, da si vjeruju i da nema potrebe za ključem. Većina ima kućne spremačice, vrtlare, radnike koji ušeću u otključan dom odradit svoje dužnosti i isto tako kada završe, odšeću.

Stigao je 21.3., datum koji smo većinu života vezali za početak najdražeg dijela godine. Datum koji je najavljivao toplije i duže dane, skidao s nas zimsku robu, i vraćao život na ulicu. Ovdje smo nažalost svjedočili suprotnom – počinjala je jesen. Dani su se vidno skraćivali, a temperature lagano spuštale. Lišće se gotovo preko noći obojalo jesenskim bojama, a nebo kao da je intenziviralo svoju modrinu.

– Vidite onu planinu u daljini? – govorila je uzbuđeno naša Kaye. – To je Coronet Peak. Sljedeći vikend idete iza njega. Odvest će vas daleko, usred ničega. Trebat će vam šator, topla roba i boca vina. To je jedno od najboljih mjesta za gledat zvijezde. I znajte, čast je biti volonter naMotatapu utrci.

Mota (rijeka) Tapu (sveta) je rijeka koja prolazi istoimenom dolinom između jezera Wanake i Wakatipu. U prošlosti se ta ruta koristila za prevoženje hrane. Kasnije, sredinom 19. stoljeća, za vrijeme zlatne groznice, tisuće rudara tražili su zlato tim istim područjem. Odnedavno se, jednom godišnje, organizira 55 kilometara duga offroad utrka kojoj prisustvuju tisuće sudionika iz čitavog svijeta. Kilometraža ju ne čini posebnom, već težina samog terena. Mnogo uspona, prelazaka planina i- rijeka, čak 37 puta. Neki hodaju, neki bicikliraju, a neki trče.

Mi se nismo natjecali, ali nismo imali ništa lakši posao – zajedno s još stotinjak volontera rasporedili su nas na 4 stanice s vodom, energetskim pićima, medicinskom, tehničkom i moralnom pomoći. Jedina stvar koja nije obećavala bila je vremenska prognoza – najavljivali su kišu i niske temperature.

Stigli smo na našu poziciju dan ranije. Stanica broj dva, smještena negdje na 27. kilometru rute. Dok smo vozili brzinom od jedva 10 km/h terencem s pogonom na sva četiri kotača, prolazili smo kroz suludo lijepa područja. Moć prirode bila je na vrhuncu. A samim time i naša malenkost. To su trenutci kad čovjek osjeti koliko je sitan, koliko je nebitan spram svega. Shvati da je većina briga imaginarna i irelevantna za ovaj svijet. Bit će tu nakon tebe, kao što je bio i prije tebe.

Dan je bio krasan. I noć s punim mjesecom. Šteta – oteo je sjaj zvijezdama. Nas 16 volontera uz svijeće, u kolibici na 14 strunjača (improviziranih kreveta), zamotalo se u vreće za spavanje.

Jutro je došlo još za mraka. Daleko od mreža za mobitele, voki-toki je bio jedini način komunikacije s organizatorima i ostalim volonterima. Dobili smo dojavu, utrka je počela.

Svo to vrijeme dok smo ohrabrivali više od 4500 sudionika, dodavali vodu i energetska pića tim izmorenim i smrznutim ljudskim stvorenjima, pitala sam se – zašto? Zašto si to rade? Kiša, vjetar, ledeno. Što je to u ljudima da traže takva iskustva? Da li ih netko tjera? Nitko, osim njih samih. Nitko osim želje da se osjećaju živima, da udišu punim plućima. Da izađu iz komfor zone i istraže svoje granice. I još više, da ih pomiču. Jer one zapravo ne postoje.

S Mototapua smo se vratili najljepšoj kući u kojoj smo ikad boravili.

Otvorili smo poklopac jacuzzija, nafrljili temperaturu na 36 i šutili. Pogled na jezero i planine, i zrak koji je mirisao na borove. Divota.

I što ćemo sad?

Hoće li Novi Zeland biti država u kojoj ćemo konačno ostati? Smiriti se. Pustiti korijene. Nismo znali. Ali bilo je tu toliko toga što je pozivalo. Što je obećavalo. Sve je djelovalo sređeno i posloženo na pravi način. Nije pitalo odakle si, ni kamo ideš, pitalo je da li funkcionira i za tebe.

Vrijeme je relativno. Ili naš osjećaj kako teče. Pogotovo kada je lijepo, projuri u trenu. Tako je i našem mjesecu lagodnog života došao kraj. Zamijenila ga je dobro poznata neizvjesnost – gdje i što sada.

Ali ne zadugo. Stigla je poruka od naše Kaye: “Našla sam vam novu kuću samo par kilometara od sadašnje adrese. Pas i dvije mace trebat će ljubav i pažnju dok vlasnica s kćeri putuje Vijetnamom.”

Bingo.

Nova kuća, jednako prevelika i preluksuzna za nas, postala je naš novi tabor.

Prenijeli smo svoje prnje i odmah se osjećali kao doma. U tome smo postali majstori. Mijenjanje auta, kreveta, kuhinja, postala je naša profesija. Super stvar je da u tako skupim zemljama postoji nešto kao što je home exchange i house sitting. Uštedilo nam je puno novaca.

Ovaj put nismo bili sami, društvo su nam pravile dvije mačke i pas. Nikad prije nismo toliko vremena provodili sa životinjama, niti ih imali priliku prokužiti. Činjenica je da je svaka životinja drugačija. Ima svoj karakter, potrebe, navike, uostalom kao i ljudi. Ali ipak pas ostaje pas – zaigran, željan pažnje, ne voli samoću i treba šetnju na dnevnoj bazi, a mačka mačka – samostalna, voli promatrati, spavati, pomazati se i jesti. Tako su se i naše aktivnosti ispreplele s njihovima, dok smo nas dvoje u isto vrijeme otkrivali svoje pseće i mačje strane.

Što se posle tiče, priča s HomeExchangeom se zahuktala, a Tomislav je pokazivao dobre rezultate. Ponudili su mu produženje ugovora, i nagradili s pozivom na godišnji skup zaposlenika – u Francusku! Moje je pak zaposlenje bilo na čekanju. Negativna strana naših seljakanja bila je nemogućnost dobivanja posla. Iako je u Queenstownu lako dobiti posao, nitko te neće zaposliti na kratak period, a muljanje na intervjuima pri pitanju koliko dugo ostajemo u gradu i dalje nije bila moja jača strana.

Tako sam se ja bacila na pisanje, snimanje i montiranje, kreativne stvari koje oduvijek volim.

U tome mi je pomogao i rani snijeg koji je dao cijelom području jednu mističnu notu, ali i odmogao niskim tempertaturama koje su donijele ozebline na desnom kažiprstu.

Približavala se TEDx konferencija u Queenstownu. Ovaj put naš veliki govornik zamijenio je stranu i sudjelovao kao jedan od sponzora zastupajući svoju novu firmu. Iako je atmosfera bila daleko od službene, kao što se može primjetiti.

Ne znam jel zbog ovih fotki ili čega već, ali su nas organizatori počastili izletom u jednu od top svjetskih destinacija – Milford Sound, nacionalni park smješen na zapadnoj obali juga Južnog otoka. Pošto do sada nismo nešto vremena posvetili razgledavanju otoka ovo je bila prilika koju smo odlučili ne propustiti.

Milford Sound, po nekima osmo čudo svijeta, zapravo je najpoznatiji fjord na Novom Zelandu, i jedini kojem se može prići cestom. Vožnje u autobusima do destinacije i nisu uvijek najzabavniji dio, ali ovo je bila iznimka. Netko je rekao da te prizori ovdje jednostavno natjeraju da zaplješćeš od divljenja – i nije bio daleko od istine.

Pri dolasku na odredište prebacili smo se na brod igrajući se pravih turista – slušali smo pozorno vodiča, naslikavali predviđena mjesta i guštali u poklonjenom putovanju.

Bio je to naš zadnji dan na Južnom otoku. Sutra kreće nova avantura.

Kamperom na sjever!

------

Članak preuzet s web stranice http://tomislavperko.com