Blogosfera Novi Zeland - život na jugu

Vraćam se Zagrebe tebi

Objava 22. lipnja 2015. 11 komentara 11792 prikaza
kamper
kamper
kamper

Oprostili smo se od Queenstowna u kojem smo proveli gotovo tri mjeseca, sjeli u kamper kojeg smo sredili preko relokacije vozila, i krenuli prema sjeveru.

Dva dana vožnje su bila pred nama, i imali smo dosta vremena za razmišljanje o svemu što je iza nas, ali i onome što nam predstoji. Plan je bio otići na Sjeverni otok, i za početak provesti tri tjedna u Wellingtonu, u kući koju smo čuvali na početku našeg boravka na Novom Zelandu. I nakon toga smisliti šta i gdje dalje.

Isto tako, ubrzo moramo smisliti hoćemo li pokušati ostati na Novom Zelandu nakon isteka vize, ili ne. Hoćemo li krenuti u potragu za mjestom u kojem ćemo boraviti, za stalnim poslom, za radnom dozvolom - ili ne?

To je zapravo bila misao koja nam se motala po glavama još otkako smo sletjeli na otok na drugom kraju svijeta - hoćemo li ovdje ostati živjeti? Hoćemo li na Novom Zelandu pronaći ono nešto što će nas motivirati da, nakon godina i godina provedenih na cesti, bacimo sidro? Hoćemo li se, kao što nas roditelji vole priupitati - smiriti?

Vozeći i razmišljajući o tome spustila se noć, a mi smo skrenuli ulijevo na prvo ugibalište, u neki šumarak.

Kako smo imali kampera, imali smo slobodu spavanja gdjegod smo poželjeli. Novozelandski zakoni dopuštaju divlje kampiranje van gradova, pod uvjetom da je vozilo “samoodrživo”, tj. da ima sanitarni čvor. Iako dosta ekipe spava u automobilima ili kombijima koje za soma dolara kupe pri dolasku na Novi Zeland, i time riskiraju kaznu od $200.

Sparkirali smo se, pripremili večeru, odspavali par sati ispod toplih pokrivača, i ujutro se odmah spremili za polazak - imali smo još dalek put do krajnjeg sjevera Južnog otoka.

Prva pauza nam je bila jezero Pukaki, odakle je pucao pogled na Mt Cook, najvišu planinu Novog Zelanda. 

Šteta što je taj dan bio oblačan i siv, jer smo znali kakav pogled zna biti kad je vedro. Proguglajte, znat ćete o čemu pričam.

Nastavili smo dalje prema sjeveru, i vratili se razmišljanju o prednostima i manama ostanka.

Novi Zeland je, bez daljnjega, odlično mjesto za život. Država je sređena, standard je jedan od najviših na svijetu, ekonomija strelovito raste, nezaposlenost gotovo ne postoji, a nepotizam, korupcija i kriminal se pojavljuju samo kao iznimke, a ne kao pravilo.

Ovdje nitko ne priča o politici, religiji ili povijesti. Kada izgube od najljućih suparnika na sportskim natjecanjima, makar i nepravedno, pruže im ruku i ne krive suca. Nitko te ne pita odakle si, niti im je to bitno. 

Ljudi su pristupačni, nasmijani, pristojni. Ne osuđuju te ako si drugačiji, hodao ti bos po supermarketu ili zaljubljeno držao za ruku osobu istog spola dok šećeš gradom. Nikad se ne osjećaš kao stranac, jer su tu svi stranci. Iako si udaljen od ostatka svijeta, sav se taj svijet može naći ovdje. 

I naposlijetku, zemlja je predivna i raznolika.

To su sve bili odlični razlozi za ostanak, ali…

Prolazile su stotine kilometara, spustila se još jedna noć, a mi smo ovog puta skrenuli udesno i pronašli parking par metara od oceana, i hordi morskih lavova koji su pajkili nasukani na okolnim hridima. 

Još jedna večera, još jedna prospavana noć, još jedno buđenje.

Nešto nam je nedostajalo. Nismo se mogli oteti dojmu da ostanak na Novom Zelandu ipak nije za nas. Imali smo pregršt mogućih razloga.

Ostankom bi bili vezani za jedno mjesto. Bili bi ograničenog kretanja. Ili Mare ili ja bismo morali naći neki posao na puno radno vrijeme kako bismo mogli dobiti radnu dozvolu. A za nekog kog “ne drži mjesto i kom se bježi često” - to nije na vrhu liste prioriteta. 

Uz to, iako nas nostalgija rijetko puca, činjenica da bi nam obitelj i prijatelji bili na doslovno drugom kraju svijeta, također je igrala ulogu u našim sumnjama. 

Ali više od svega, Novi Zeland nam je djelovao presređeno. Prepitomo. Predvidljivo.

Ovdje znate što možete očekivati. Što je savršeno, ako je to ono što tražite.

Ali nama, koji u mislima nosimo sjećanja na putovanja zadnjih godina, što zajedničkih, što pojedinačnih - u čitavoj toj priči fali malo spontanosti i nepredvidljivosti. Nakon opuštenog života Južne Amerike, svakodnevnice koja se odigrava na ulici, mañana mentaliteta, šarenih mercada - nije nam dovoljno jednom tjedno otići na Saturday market. Nakon kaosa Azije i njene buke, mirisa, boja, vrućine - nije se lako priviknuti na tih, uredan i pitom stil života. 

Falilo nam je vječno ljeto, i sve što uz to dolazi. Falio nam je ne-toliko-razvijeni oko-ekvatorski život. 

Možda je to neko prokletstvo putovanja - godine provedene na cesti su nam toliko obogatile živote, ali u isto nam vrijeme dale nešto čega se ne možemo otarasiti - izbor. Saznanje da možemo otići bilo gdje na svijetu. Sve te godine putovanja su nam dale težnju za savršenošću koju najvjerojatnije nikada nećemo naći, ali koju, isto tako, nikada nećemo prestati tražiti. 

Kako putuješ, gledaš i iskušavaš toliko toga, nevidljiva se ljestvica uvijek podiže. Da, tu je lijepo, ali nije kao u… Ova je hrana odlična, ali sjeti se kad smo jeli… Joj, pogledaj ovaj predivan zalazak sunca, sjećaš se onog u…

I tako u krug. 

Dokle? Sve dok ne posložimo nešto u našim glavama. Sve dok jednom ne dođemo na neko mjesto, i kažemo - to je to. Ili barem odlučimo da ćemo dati sve od sebe da to nešto stvorimo u tom mjestu.

Ali, odluka je pala: stvarati to nešto na Novom Zelandu - nećemo.

Stigli smo u Picton, ukrcali se na trajekt, posljednji put bacili pogled prema Južnom otoku, i oprostili se od njega. Tko zna hoćemo li se ikada vratiti.

Prelazimo kanal i dolazimo u dobro nam poznati Wellington. Naša kućica i maca su još uvijek na istom mjestu. 

- Bok Ed - započeo sam tjedni skajp-sastanak sa svojim šefom.

- Bok Tom, šta ima novoga? - odvratio je.

- Samo jedno: cura i ja smo odlučili da nakon isteka vize odlazimo s Novog Zelanda - stisnuo sam palčeve. - Ali bih definitivno htio i dalje raditi za vas.

- Drago mi je to čuti - odmah je odgovorio. - Imam par ideja kako bismo mogli iskoristiti tvoje iskustvo, bez obzira gdje se nalazio. Ali najbolje da to ostavimo za razgovor uživo. Dolaziš u Francusku?

- Definitivno - ispalio sam. 

- Odlično - nastavio je. - Najbolje da se čuješ s ekipom iz Zagreba, spomenuli su mi da žele organizirati neko predavanje ako ćeš dolaziti u Europu, pa da ubijemo dvije muhe jednim udarcem.

Još jedan obavljeni skajp sastanak kasnije, i sve je bilo dogovoreno - letim u Zagreb početkom 7. mjeseca, 9.7. ću u Kinu Europa održati predavanje o Novom Zelandu, malo se podružiti s obitelji i prijateljima, svratiti u Biarritz na godišnji HomeExchange skup zaposlenika, i vratiti se na Novi Zeland.

A onda…onda ćemo vidjeti.

---

Ostale članke pročitajte na http://tomislavperko.com/

—-

Ako je netko u Zagrebu 9.7. - vidimo se u Kinu Europa, s početkom u 19 sati. Link na FB event: https://www.facebook.com/events/698794926893827/

  • Avatar nijeminišta
    nijeminišta:

    sve ovo opisano u članku se može (doduše malo grubo) sažeti u jednu riječ - starenje. ali nije to ništa loše ni ružno. i bilo bi čudno da su čovjeku prioriteti isti i sa 20 i sa 30 i sa ... prikaži još! 50 godina . prije 6 mjeseci otišli ste na nz jer vas "ništa ne veže za hrvatsku" i "da se zaposlite". u tih ste par mjeseci skužili da vas ipak nešto vuče natrag. i da ne bi baš radili 8 sati dnevno.... i to je sasvim normalno - čovjek mijenja mišljenje. da... grdo je to kad čovjek mora početi šljakati za život... nitko to ne prihvaća baš radosno... ali i to je dio čitave priče - barem za većinu. nadam se da ćete se vi nekako uspjeti izvući od te šablone. a to da je NZ "previše" uređena zemlja - vjerujem da će vam se to uskoro početi sviđati... kad se vratite u ovu našu "uređenu" državu... pa se u stotinama prilika prisjećati "kako je to bilo dobro riješeno na NZ"... ali uvijek se možete vratiti tamo - neće NZ nikuda otploviti... najvažnije je da ste imali cojones i probali - većina se nikada ne odvaži na to...

  • Avatar grgo43
    grgo43:

    blebeta :::: ja znam najbolje putovati .:::ja znam najbolje kaka ova je hrana samo samoreklama

  • Avatar mg940
    mg940:

    Kaj je ovo samoreklama,