Blogosfera U sandalama po kiši

Neodlučnost - dobar recept za loš život

Objava 22. ožujka 2016. 0 komentara 1498 prikaza
Foto: Internet
Foto: Internet
Foto: Internet

Jutros sam se na putu za posao skoro dva puta zabila u auto ispred sebe. Ne, nisam debos nego mi se dva puta u manje od 20 minuta ukazao klasičan primjer čovjeka "dobio sam vozačku u corn flakesu". Definitivno najgora vrsta vozača su neodlučni. Ne spori, ne ni brzi, nego neodlučni koji ne znaju bi li lijevo ili bi desno pa takvim ponašanjem u konačnici uzrokuju lančane sudare. 

Fascinira me to, baš kao i svi oni koji me preteknu tik prije semafora na kojem je žuto i onda psuju jer ih baš kao i mene, dočeka crveno. Prođi onda faco, ti koji nemaš svo vrijeme ovog svijeta te sigurno preskačeš i pokretne stepenice. 

Shvatila sam koliko je neodlučnost bitna i kad treba izaći iz garaže - prijatelju, godine života ti mogu proći dok si ti razmišljaš je li ovaj iza tebe brži od tebe. Žmigavac. Jeste čuli kad za to? Ono kaj drugima daje do znanja kamo idete.  

Dakle neodlučnost. Gadna jedna stvarca. Za razliku od drugih mana, nije je tako lako ukloniti snagom volje. 

"Ja kad budem velika želim biti mlaka i nemati stav ni o čemu." - rekla nije nijedna djevojčica u životu. 

Neodlučnost je opasna po život. Doslovno.

Zbog nje ljudi nestaju na operacijskim stolovima. Zbog nje se ljudi ostavljaju na oltarima. Zbog nje se raspadaju veze. Ona je smrt za svaki posao koji želite graditi sami. Ma za svaki posao zapravo, samo što dok se imate na koga izvući možda to nećete osjetiti u tolikoj mjeri. Zbog nje ne putuješ van svog uskog teritorija u kojem je najsigurnije ostati i po mogućnosti ležati, ali tako ništa i ne osjetiš. Zbog nje ne ideš, ne rasteš i postaješ frustriran. 

Neodlučnost. Skoro me koštala najboljeg čovjeka u životu.

Neodlučnost. Trebala sam napuniti 30 da shvatim da to ne ide uz karakter. Da ne ide uz prave prijatelje i da kad osjećaš nešto do kraja, dvojbe ne postoje.  

Neodlučnost u procesu da se riješiš svih lažnih obzira koji ti s vremenom sve manje trebaju. 

Ima ona jedna stara fora da kad ne znaš što bi s nekom situacijom, baciš novčić. Ne zato što će ti on dati odgovor, nego zato što će ti u tom trenutku dok je on u zraku biti jasno čemu se nadaš. Otrcano, znam. Works like a charm :)

Ovaj utorak je jedan od onih kada pitanje: „Sve ok?“ ne pitaš reda radi.

Zato hvala svima koji su me to danas pitali, ali fizički mi je loše kada vidim koje ćemo sve još grupe na društvenim mrežama oformiti kao da to ičemu služi i zato ne želim o tome uopće pisati. Ni slovca više nego što je potrebno. Previše je ubogih izjava po tom pitanju danas izrečeno, a neke su i na naslovnicama. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.