Blogosfera U sandalama po kiši

Ponekad me umara biti čovjek

Objava 03. svibnja 2016. 1 komentara 350 prikaza
Foto: Andrea Orlić
Foto: Andrea Orlić
Foto: Andrea Orlić

Mislim da svi u glavi imamo neku verziju rečenice: "Ako ikad dobijem na lotu" nakon čega slijedi red snova, red odluka, red promjene života kao takvog.

"Imam listu ljudi kojima bih odaslala mailove koji počinju s: Poštovana glupačo". Ja, recimo.

Ili recimo imam frendicu koja ima tlocrt stana koji će kupiti - kad dobije na lotu; kao i sav namještaj kojim će ga opremiti - čim dobije na lotu. Posjeduje čak i stol na koji će ovlaš bacati ključeve kad dođe doma s posla. Ako će uopće raditi, umorna od silnih putovanja po Europi i Južnoj Americi, na kojima će pisati putopise. Uglavnom, vidite i sami u kojem to fenomenalnom smjeru ide.

Planovi. Planovi nas drže na životu.

Ormari i kauči koje ćemo kupiti jednog dana, novi auto, stan koji će (ma sigurno hoće) pasti ispod cijene od 2000 eura po kvadratu, frizura, ljetovanje/zimovanje/blagdani/slobodni dani.

Ili ono uzbudljivo planiranje, tipa: krečenje podruma.

Ili planirani odlazak zubaru. Kad se nakon samo jednog tretmana osjećate kao da ste caklina sama.

Stvarno ne razumijem to ljudsko prokletstvo da uvijek nešto čekamo i govorimo sami sebi: "Kad ovo napravim, bit će to super/bolje/najbolje što može biti".

"Kad sagradimo kuću, bit ćemo mirni".

"Kad rodim, imat ćemo više vremena za nas".

Zašto se život odvija samo kada imamo neki plan olitiga cilj do kojeg tek treba doći? Umjesto da prigrlimo činjenicu da je život i ovaj tjedan koji je tek počeo, a kiša još uvijek nije odlučila bi li ona pala ili zapravo ne bi, a možda malo bi, ili da samo kapnem na tvoje balerinke, ma ne čekaaaaaaaaj možda da malo šprickam zato da te zlurado zeznem i da ti naivno pomisliš da ti kišobran ne treba.

Nije život kako koji dan. Život je stvarno baš svaki dan. (znam oh znam, ovo sam tako mudro sročila)

No, koliko god to glupo zvučalo, mi izgleda zaboravljamo tu nepromjenjivu činjenicu pa fućkaš ovaj ponedjeljak, doći će drugi.

"Sada kada kupim ove tapete za kuhinju, moj će život zabljesnuti novim glamurom". Gle, neće.

Ne možeš za svaki svoj dan imati plan jer recimo tko može isplanirati da ti na zaručničkom tečaju svećenik uvali vreću jabuka "da se odmah na početku vidi zna li žena napraviti dobru pitu od jabuka".

Evo da ti odmah kažem: NE ZNAM! Ja kad radim štrudlu od jabuka zaboravim jabuke, pitaj moje cure.

Očito bismo se, da živimo svaki dan kao da nam je zadnji, brzo umorili od tog silnog života.