Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera U sandalama po kiši

Strah i ljubav od odraslih ljudi rade idiote

Objava 05. siječnja 2016. 2 komentara 1732 prikaza
www.lifehack.org
www.lifehack.org
OPIS

„Kada vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi“ - to mi je jedan od najdražih citata a autor je Thomas Jefferson. Šteta što se taj citat ne može primjeniti i u Hrvatskoj, no to je već stvar za neke druge priče. Čisto da podijelim s vama jer je dobar. Aktualan.

Rasprave o tome zašto nas je neke stvar strah učiniti uglavnom vodimo s našim prijateljima ili roditeljima, katkad i s partnerima (ako nas i pred njima nije strah priznati da osjećamo nešto što se zapravo zove kukavičluk).

Strah je jedna od najvećih kočnica koja svakog čovjeka bez obzira na njegov status stavlja u sjenu onoga što bi mogao biti, a čini mi se da se što smo stariji, više toga bojimo. S druge strane, uče nas da je strah predviđen za mlađe generacije i da je normalno bojati se onda kad si dijete. Tada nam na strah odgovaraju simpatičnim pričama sa sretnim krajem, grimasama ili jednostavnom utjehom: „To se tebi neće dogoditi“.

A zbog čega nije normalno bojati se kad si odrastao? Može li mi to netko objasniti? Zašto je strah rezerviran za određene godine?

Iskreno priznajem da me često strah. Strah me dosade, rutine, računa za Diners, loših brakova, kredita, toga kako će mi ispasti torta, krive procjene ljudi...ovog zadnjeg me možda najviše strah jer jednako zapeče svaki put. Nije me strah svaki dan, ali da se nekad znam ustati i pomisliti kako me strah dana koji je preda mnom, da – strah me. To ne znači da neću taj dan poslati u tri lijepe sve i svakog tko mi se nađe na putu da bi se suočila s njim. To se zove inat. Dobar besplatni lijek za mnoge nedaće.

Ono čega me više nije uopće strah je: reći to naglas! Sada kažem mnoge stvari koje prije ne bih jer iskreno: a zašto ne?! Također me sve manje strah što će ljudi misliti ili reći o meni, mojim postupcima i odlukama. Nedavno je jako dobro utvrdio moj mudri prijatelj: „Čudo jedno kako ljudi zaziru od percepcije da su „djetinjasti“ pa smo svi skloni javno prešutjeti sitnice koje bi mogle tako izgledati, a istovremeno im se radujemo kad ih netko drugi izrekne“. Strah je odgovornost. I sve nas je više strah s godinama jer je ulog veći. Ako to znači da se ponovno trebam osjećati kao da imam pet godina, ok sam si s tim.

Zamislite baku i djeda - on ima 89 godina, ona 86. Proveli su skoro 7 desetljeća u braku. Njegovo je srce sve slabije a njezino lice sve ozbiljnije. No ono što leži iza ljutnje zapravo je: strah od gubitka voljenog čovjeka. Strah i ljubav su dvije stvari koje odrasle ljude pretvaraju u teške idiote. Ja sam to prihvatila :)