Blogosfera U sandalama po kiši

Tri desetljeća stvarnosti

Objava 05. travnja 2016. 0 komentara 373 prikaza
Foto: Andrea Orlić
Foto: Andrea Orlić
Foto: Andrea Orlić

"Stari, jesi stavio nešto u kavi?" - pita ona njega dok skida džezvu sa štednjaka.

"U kavu, jebemu sve - akuzativ! Jebo me pas, ja bi već i svahili naučil' nakon 25 let!"

*Dijalog iz kuhinje između moje mame, rođene Makedonke i mojeg tate, rođenog Bjelovarčanina.

32 godine braka. Impresivno. Ne samo zbog njih nego i zbog toga što shvaćam koliko je meni godina.

Braka u kojem se svađa, smije od srca, miri, mijenja krovište, mudro šuti, bori s dvoje potpuno različite djece, s kreditom, prigovara, nagovara tu istu djecu da se dosele doma, sadi cvijeće, gleda filmove ("stavi neki obiteljski"), šeta psa, vozi daleko da dijete zaspi, posjećuje bolnice, kiti bor, ide u shopping po namirnice subotom prijepodne, slavi dobre dane, budi sretan, budi nesretan...

Braka u kojem nema dadilja ni kućnih pomoćnica da potegnu kad postane teško, braka u kojem nema bogate rodbine koja hita s nasljedstvom kad zagusti, braka u kojem se živi normalan život na katkad nenormalan način.

Braka u kojem se dolazi kasno s posla, kuha se ručak, peku se slane torte, gleda se stare albume i ljuto započinje rečenice sa "kad smo već kod toga..."

Braka u kojem se (što oni misle da je TIHO) šapuće zabrinuto dok im se kćer svađa s dečkom, odlazi ranije na spavanje (ali protestno, s novinama), u kojem se preglasno srče juha i neurotično reagira na to isto srkanje. Braka u kojem se voli i u kojem se dijeli.

Okružena sam u zadnje vrijeme, na žalost, ljudima koji su u nekim vrlo lošim odnosima. Na kojima ustraju iz navike i ostaju u njima iz straha. Straha da će nešto proći i straha da nema ništa bolje. Iz istih tih odnosa moje frendice često izlaze ranjene i razočarane, čudeći se zašto se to njima opetovano događa. Odnosima u kojima bi bilo lijepo da postoje rečenice "kad smo već kod toga" jer bi to značilo da postoji komunikacija. Odnosima u kakvim sam i ja znala biti, nesvjesna da postoji nešto puno bolje. Odnosima koji jednog dana neće značiti apsolutno ništa jer u njima nije bilo ničeg hrabrog i ničeg stvarnog. Koji su pali na prvoj prepreci jer je onaj drugi bio presebičan da stavi nekog drugog osim sebe na prvo mjesto.

Kažu ljudi da je to tako danas, da su ljudi sebični i da se manje cijene neke važne vrijednosti. Glupost.

"Pa nije ti ovo Hollywood, maco" kaže moja frendica. I dobro kaže. 

Ovo dvoje šik ljudi slavi 32 godine braka. Ne idealnog, nego stvarnog. Onog koji, ako bude sreće, čeka sve nas koji želimo onakvog partnera za kojeg iako stoji na drugom kraju prostorije, znamo da je naš. I svi drugi to znaju.

Onog s kojim se zajedno bdije nad bolesnim djetetom, oprašta grijehe, kreće ispočetka po 203. put, nema se ljubavnike i ljubavnice, ne ponižava se, ne uspoređuje se s drugima. I kad dođe najgore vrijeme, ne zaboravlja se zašto ste se izabrali.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.