Naslovnica Ulica udovica

16.dio: Egzistencijo, poštenom Hrvatu si teška!

Objava 04. veljače 2016. 3 komentara 8100 prikaza
Šibenik
Vlatka Maleš
Šibenik

Niz malo parkiralište, smješteno uz rub nekad prostrane prilazne dvosmjerne ceste, silazilo se do objekta koji je nekada očigledno pamtio i bolje dane. Ranih osamdesetih u tom kvartu iznikao je niz velikih stambenih zgrada, s po deset, petnaest katova. Između betonskih divova, sada već jako trošnih fasada načičkanim konverterima klimatizacijskih uređaja i raznolikošću boja i materijala ponegdje obnovljenje stolarije, bilo je uronjeno nekoliko manjih stambenih zgrada, u donekle boljem stanju. Stari razgranati borovi ljuljuškali su se pod dahom maestrala, a na gotovo svakoj krošnji bio je poneki ukras. Napuštena gnijezda borova prelca, rastrgana vreća prosutog kućnog otpada, tenisica ili igračka mališana koji bi znatiželjno pratio pad iste s balkona svog stana. Nekada miran kvart, odavno je već pretrpan automobilima. Svaka obitelj posjedovala je barem dva vozila u obiteljskom voznom parku.

Najviše  automobila namnožilo se za vrijeme ratnih dana, kada su ih gradski šverceri preko granice uvozili iz Italije ili Njemačke. Bez carine ili na braniteljsku povlasticu. Pravu ili lažnu, nije bilo važno. Moglo se. Koja su lijepa vremena bila! Uzdiše se i danas u tom tonu u mnogim obiteljima. Siva ekonomija je cvala, bilo je posla na porušenim objektima, pogotovo za muškarce. Počeli su se otvarati butici fine konfekcije, saloni za uljepšavanje, mnogi su osnovali ili firmu ili obrt. Svježe pridošla demokracija, omogućila im je ulazak u vode privatnog poslovanja. Što je onda bilo izdvojiti tri do pet tisuća njemačkih maraka i sjesti na kavu s jednim od dobavljača lijepih stranih automobila, pa izabrati svog novog ljubimca prema dubini džepa? Osim veliko veselje? Postojao je i poseban tim od par gradskih mehaničara, koje su ljudi angažirali da s trgovcem odu na lice mjesta provjeriti kvalitetu rabljenog automobila. Njemu bi dali dvjesto- tristo maraka za putne troškove i hranu, ali bi bili sigurni da ne kupuju mačka u vreći.

Negdje u osamdesetima, u podnožju stambenog bloka izgrađen je Dom umirovljenika, uronjen u skromnu hortikulturu i okružen ostatcima nekadašnje borove šume. I taj je objekt stario, gotovo u korak sa svojim štićenicima. Odavno mu se izgubio sjaj novog i lijepog zdanja. Jednako sumorno danas izgleda i njegov interijer kao i lica djelatnika.

Leticija se laganim korakom provlačila kroz uske ulice, uživajući u jutarnjoj tišini koju je presjecao zvuk radova u šibenskoj luci i poneki krik galeba. Na posao je voljela ići pješice, salon je bio udaljen nekih dvadeset minuta laganog hoda od stana koji su kupili njen pokojni suprug Frane i ona. Stan, koji joj je do nedavno bio velika radost, danas muka i opterećenje. Odavno je iscrpila svu ušteđevinu koju su imali, kako bi plaćala rate kredita za kupljeni stan. Kredit, kojeg je naslijedila za plaćanje nakon suprugove smrti, mjesečnom ratom je iznosio preko šest tisuća kuna, što ona sa svojim prihodima u salonu nije mogla plaćati. Uspjela je prodati skupocjeni mercedes i tu osigurala nešto novca da se nosi s kreditom još kratko vrijeme.

Na prijedlog djevera, stan je oglasila za prodaju. Nije tražila previsoku cijenu, već točno onoliko da može isplatiti dugovanje banci i da joj ostane 40-50 tisuća eura, kako bi mogla sebi kupiti barem garsonjeru. Iako je trosoban stan bio smješten u maloj stambenoj zgradi na četiti kata, izgrađenoj prije dvadeset i pet godina, renovirali su ga u potpunosti. Nove instalacije, centralno na peć s peletima, podno grijanje, porculanska keramika, egzotični drveni podovi, dizajnerski namještaj. Stan bi u nekim ugodnijim okolnostima mogla prodati za dvostruko višu cijenu, ali nije imala vremena za čekanje, nove rate su pristizale, trebala se pobrinuti da se oslobodi dugovanja, kako ga banka ne bi zaplijenila. Pored materijalnih problema, koji su je proganjali, osjećala je i neke, mnogo dublje.

Jednostavno nije mogla boraviti u tom stanu i biti opuštena. Previše ju je podsjećao na kratak bračni život, na Franu i na njihovu, tako tragično prekinutu ljubav. Do jučerašnji dom, koji su namjestili kako bi imali djecu i radovali se svakom danu, danas je bio kao tamnica, lijepa i luksuzna.

Koračajući, izbila je na glavnu cestu, prolazeći kroz oblake smoga. Automobila je bilo sve više, mjesta za parking sve manje i uopće nije razmišljala o ideji da kupi polovni automobil. Rekrecija svakodnevnog hodanja joj je godila, jer posao frizerke joj je izazivao bolove u leđima i vratu sve češće. Njen salon, bio je smješten u samom centru grada, na početku gornje kalelarge, kako su je nazivali lokalni stanovnici. Nekada je tu bila trgovina konfekcije, a njen snalažljivi Frane je sa vlasnicima kuće uspio dogovoriti da im prodaju te skromne kvadrate kako bi ona mogla biti potpuna vlasnica. Prije toga, bila je na drugoj lokaciji u najmu, kojeg je vlasnik prostora nastojao svaki mjesec podići barem za 50 eura, zbog čega je bila prisiljena dati otkaz pomoćnici i sama dvokratno raditi.

Sa sjetom se prisjećala, otključavajući salon, kako je Frane izabrao ta vrata, drvena sa detaljima kovanog željeza, pomalo starinskog izgleda, kako bi se sljubila s kamenom fasadom objekta. Interijer su zajedno uređivali, Frane i prijatelji su obavili veće građevinske zahvate, a nakon toga njih dvoje su puni euforije krenuli s interijer dizajnom. Frane je bio esteta, a ona sama jako kreativna. Uskoro je salon postao zanimljiv građanima, znali bi unutra ući kako u kakvu galeriju i s vrata pogledati unutrašnjost. Prenijela je u njega dašak Francuske i Italije, njoj omiljenih predjela, Toscane i Provanse. Kako je sada imala vlastiti poslovni prostor, mogla si je priuštiti asistenticu i s povoljnim cijenama i stalnim promotivnim ponudama konkurirati ostalim salonima. Ubrzo je i svoju ponudu upotpunila uslugama šminkanja, što je dodatno punilo njen salon.

Na posao je dolazila nerjetko barem pola sata ranije. U susjednoj slastičarnici kupila bi veliku papirnatu šalicu punu kave s mlijekom. U salonu bi upalila  rustikalnu, okruglu voštanu svijeću, koja je uvijek titrala  smještena na  uskoj komodi starinsko bijele boje, pored stare drvene bukare, napunjene buketom suhe lavande i smilja.

Njen Frane je više bio ljubitelj modernih linija, a svoj ukus je prenio u dizajn stana, dok se on detaljima pobrinula da interijer obogati ponekim antiknim detaljem.

No u uređenje salona nije se htio miješati. Znao je koliko ju veseli traženje starih predmeta po konobama i tavanima njenih susjeda i prijatelja na selu i koliko je energije uložila da neke manje komade namještaja sama renovira i udahne im neki novi život i postojanje.

Salon je doživljavala kao svoj hedonistički hram, mjesto u koje prima goste- klijente i nastojala je da bude toplo i ugodno za boravak.

Svi ti mali detalji, voštanice, okvir stare slike pretvoren u zrcalo, stare pocinčane i bakrene posudice u kojima su stajale četke i češljevi, plijenili su njen pogled uvijek iznova kada bi ispijala svoju prvu jutarnju radnu kavu, sjedeći u udobnom starinskom dvosjedu, iznova tapeciranom, dekorirnom s mnoštvom malih jastučića.

No bez glazbe, dan joj ne bi bio potpun. To jutro slušala je kompilaciju nježnih balada njoj uvijeg dragog Olivera.

Uskoro je došlo vrijeme da salon otvori za prve klijente. Još jedan novi dan je bio pred njom.

 

 

  • uredd200@htnet.dsl:

    Ne vidim poantu u ovom pisanju. Ovo je situacija u koju su uletjeli mnogi u Hrvatskoj vjerujući da će na tuđem kapitalu, a kredit je tuđi kapital, uspjeti osigurati bar austrijski standard. Nije se ostavljalo ni malo mogućnosti šta će ... prikaži još! biti ako nešto pođe po zlu. Za vlastite nepromišljenosti ne treba kriviti nikoga drugog. Koliko imamo obitelji gdje su roditelji ostali u velikim kućama, a djeca koja su kao htjela biti samostalna uletjela u kredite i sad su svi u problemima.

  • Anyst:

    Lijepo napisana prica.

  • Avatar Vlatka Maleš
    laperica:

    Jutro, DOBARDAN :) Idemo natašte sa "teškim mislima". U pravu si, poantu je teško naći. Sve napisano je fikcija i sve je dozvoljeno (ima ona mala rubrika o blogeru, piše tamo), nije članak, vijest, kolumna ni slično. U pravu si ... prikaži još! si i što se tiče ostatka komentara. Ljudi jesu, ohrabreni dobrim prihodima jedno vrijeme, na veliko koristili povlastice kupnje prve nekretnine. Rate su pokrivali polovicom svoje plaće, ostajala bi im jedna i po plaća za normalan život. Naravno, euforija oko posjedovanja vlastitih kvadrata teško je mogla podleći crnim mislima i nagnati ljude da očekuju recesiju, koja je pogodila nas i niz drugih zemalja. Koliko me pamćenje služi, od 2007, 2008 je počelo sve kliziti strmoglavo nizbrdo. No nisam ekonomista, pa da ne ulazim u te teme. Današnjica jest takva da mladi parovi najčešće žive sa roditeljima, jer drugog izbora nemaju. Velika stopa nezaposlenosti, male i neredovite plaće…da ne duljim, sve znaš i sam. No ima i ona druga strana medalje- zajednički suživot dvije, tri generacije u zajedničkom kućanstvu nerjetko dovodi do mukotrpnih kompromisa. Stoga se većina trudi barem imati novac za podstanarstvo, u svrhu vlastitog mira. A i nisu svi sretni, utoliko da imaju roditelje koji su uspjeli za vrijeme svog radnog vijeka izgraditi po kat kuće za svako dijete. U razvijenim zemljama i nije običaj da mladi ljudi/parovi žive sa roditeljima, domove napuštaju već za vrijeme školovanja, brinući se o vlastitoj egzistenciji, umjesto da im pomažu roditelji umirovljenici. Mi eto u Hrvatskoj nemamo opcije za takvu budućnost i sve više hrvatske djece, unuka imati će inozemno državljanstvo. Nažalost. 285.906 kao brojka registriranih nezaposlenih ne obećava.

Message