Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Ulica udovica

17.dio: Stari momci i "udavače"

Objava 11. veljače 2016. 2 komentara 4767 prikaza
Jakobova kapica
Jakobova kapica
Jakobova kapica

Zvonik Gospe van Grada tromo je otkucavao podne, a svaki novi otkucaj potjerao bi u let uspavane golubove koji su sjedili na rubu fontane. Dan je bio nalik babljem ljetu, zlaćan, tih, a zrak još topao i prepun mirisa morske trave i ogoljelih dagnji, koji je dopirao od obližnje rive.

Leticija je privodila kraju frizuru gospođe od nevjerovatnih devedeset i tri godine. Stara Šibenčanka redovito bi krajem mjeseca dolazila po novu dozu kovrdža i srebrnastog preljeva. Svaki njen posjet bio je nova, zanimljiva priča. Dotična je gotovo kao dijete odselila u Beč i radila kao krojačica za bogate gradske obitelji. Maniri koje je tamo stekla i danas su bili vidljivi na njoj. Brižno odabrana odjeća, savršenog kroja i prirodnih materijala, niska od riječnih bisera, diskretan miris francuskog parfema i njena pudlica, koja joj je bila vjeran prijatelj i životni drug. Uvijek je ostavljala mali poklon, kao napojnicu. Ovaj put je to bila masivna smeđa voštana svijeća od prirodnog voska, formirana u kuglu s tri fitilja. Jako joj se sviđao ambijent salona, kao i sama vlasnica, što nije nimalo krila. Kada su se pozdravile, Leticija je zaključala vrata i gotovo se stropoštala na  dvosjed. Danas je bila bez asistetice, a posao se zahuktao i jedva je stizala odraditi sve naručene klijente.

Krajičkom oka vidjela je svoj odraz u ogledalu. Bila je blijeda, vidno iscrpljena i neispavana. Podočnjaci, koje je ujutro prekrila s nešto korektora, ovješeno su izdajnički odvali njen umor. U zadnja dva mjeseca, smršavila je skoro desetak kilograma što se vidjelo na njenom licu. Nije imala apetita, loše je spavala,a kad nije bila na poslu, ne bi znala što sa sobom. Ništa je nije činilo mirnom ni sretnom. Živjela je u  oblaku praznine koji ju je omotavao sve više.

Sa smrću supruga se nekako suživjela. Realna i prizemno praktična, kakva je oduvijek bila, u sebi je uspjela posložiti sve osjećaje i misli. Znala je da mora nastaviti živjeti dalje, sama, a u neko sutra, možda sa nekim. Bila je mlada, život je bio nešto u što je tek zagazila, na pola snage.Osjećajući prazninu u želucu, sjetila se da je danas obećala djeveru Toniju, da će biti njegov gost na ručku. Nakon sprovoda, vidjela ga je samo dva puta. Nije znala o čemu bi sa njim pričala, osim o zajedničkom gubitku koji ih je povezivao. Ponekad bi ju nazvao, da pita kako je, treba li pomoć. Jednom je svratio u salon i ostao zatečen njenim mršavim izgledom. Od tada joj je znao često uputiti poziv za zajednički ručak, počeo se ponašati kao da je ona neodgovorno dijete koje ne zna brinuti za sebe.

Znala je koliko je jak taj njegov pomalo očinski nagon, takav je bio i prema njenom pokojnom suprugu kojeg je podigao od malih nogu. Dohvatila je mobitel koji je stajao na komodi pored dvosjeda i poslala mu poruku da stiže za sat vremena na ručak. Sama je sebe prisilila da to odradi, iako joj nije bilo ni do društva, ni do jela. Ustala se, prisiljavajući sama sebe da je uhvati marljivost, popila naiskap posljednji gutljaj jutarnje kave i krenula pospremati salon za popodnevnu smjenu. Nakon pola sata, zaključala je salon i uputila se u slastičarnu po nekoliko kriški torte od kestena. Sjetila se da to Toni jako voli, a i odgojena je bila tako da kad ide u posjetu, donese mali znak pažnje. Prijateljicama bi uvijek donijela kavu, čokoladu ili kakav sezonski buket cvijeća. Njemu kao muškarcu za poklon je priličila butelja vina ili kolač.

Prijateljice…Mislima joj je prošlo kako zapravo i nema prijateljice. Dvije djevojke iz njenog rodnog sela sa kojima je izlazila prije nego što je upoznala Franu, odselile su trbuhom za kruhom. Jedna u Njemačku, druga u Englesku. Obuzete vlastitim obvezama i radom, sve su se rjeđe čule skypeom. Ponekad bi se u isto vrijeme susrele na Facebooku, razgledale fotografije, izmijenile po koju riječ u porukama, a zajedničkih tema je bilo sve manje. Od kada je postala udovica, kao da nisu znale kako bi sa njom i o čemu pričale. Osjećala se nelagoda, glasna tišina i osjetilo izbjegavanje tema koje bi mogle dovesti do asocijacije na razgovor o njenom samačkom životu. Tim više, što su obje naišle na muškarce sa kojima su imale vezu i bilo im je neugodno pričati o svojoj sreći, stavljati ju uz bok njenom gubitku. Leticija je nekako u sebi pomalo odustajala od tog prijateljstva. Gubilo se i sve je ostajalo na bontonu i starim sjećanjima.

Morala se požuriti, da stigne na vrijeme kod Tonija. Nije voljela da je se čeka, ali isto tako nije voljela da netko kasni. Živio nedaleko od njenog salona, u maloj zgradi na Baldekinu, koja ja sada bila pomalo skrivena onako nadvijena novogradnjom. Bilo je četiri takve identične zgrade u kvartu, okružene malim parkom, tijesnim parkingom, dječjim igralištem i gotovo prvi red s pogledom na teretnu luku. 

Popela se stepeništem na drugi kat i pozvonila. Iz stana su dopirali zvukovi rock balada i miris škampa na buzaru. Iako joj je hrana predugo bila samo nešto što joj pomaže da ima snage za rad, sada je osjetila želju da što prije sjedne za stol.

“Leti, brza si! Izvoli u moj skroman dom!”- Toni je teatralno  zamahnuo rukom u naklon, preko druge držeći presvijenu kuhinjsku krpu, kao kakav konobar.

“Hvala ljubazni čovječe! Ovo je poklon za vaša nepca!”- uzvrati mu, pružajući vrećicu s tortom, prihvaćajući dvorska pravila igre, lagno se naklonivši.

Voljela je Tonijev smisao za šalu. Uvijek je vješto, dio svog posla, omiljene mu povijesti, šarmantno unosio u svoje svakodnevne kretnje i govor. Kada se sa njim ljubazno i nježno ophodilo, bio je jako ugodan, vedar. Jedino je imao problem sa onima koji ne bi razumjeli njegov svijet i specifičan smisao za šalu- tada bi se povlačio u sebe i bio tih.

“Uđi, mlada damo, ručak samo što nije”- pokaže joj put kuhinjskog otoka sa kojeg je stršala velika staklena zdjela prepuna listova salate, usput zavirujući u vrećicu u kojoj se nalazio desert.

“Čekaj, pronašla si moju omiljenu od kesten pirea?! Božice od Cukra, spasila si kraj ručka. Nisam stigao napraviti niti sorbe od limete..eh to ispravljanje testova znanja..o tempora, o mores​!”- vidno se obradovao Toni, koji je zapravo u sebi krio još jedan od talenata. Bio je izvrstan kuhar i gastronomija njegov omiljeni hobi. Često je pozivao nju i Franu u goste, ali bilo je i obrnuto. Iznenadilo ga je što i ona jako dobro kuha, “primitivno, spontano, ali ukusno”, kako ju je znao podbadati. Bilo je to zbog toga što je rijetko koristila upute iz recepata, njen način kuhanja je bio “odokativna metoda”. Ravnala se po njuhu, izgledu i teksturi jela. Iako je obožavao njene domaće krem juhe, znala je da je zapravo ljubomoran i ovisan o njenim slasticama. Od svih jela, jedino mu to nije polazilo za rukom, ne onako dobro kao njoj.

 

 

 

  • Miške 3:

    Bilo jednom vrijeme kad smo svi čitali. Sad ne. Samo gledamo slike, grebemo po mobitelima. Opet mi fali Goethe i njegova poezija. Obećavam, po četvrti put pročitat ću Andrićevu ćupriju i uživati u poeziji D .Cesarića . Nakot toga ću ... prikaži još! čitati što pišu u blogovima

  • Deleted user:

    "Bilo jednom..." A danas površnost, hrpa uglavnom beskorisnih informacija. Era Lajkanja. Inboxa. Vibera. Whatsappa. Sterilno. Biti će još i gore, ali sve je naš vlastiti izbor. Grebem i ja po mobitelu, ali se "starinske" navike listanja knjiga ne lišavam. Slike, ... prikaži još!am. Slike, fotografije isto gledam, ali ih sve intenzivnije sama stvaram. Kao hrčak, koristim prednosti modernog doba, da sačuvam patinu i naftalinu nekih podatnijih, toplijih vremena. Postajemo li (tako svjesni svoje nesvjesti) outsideri?! (Miške 3, hvala na javljanju i "šeranju" misli) :)