Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Ulica udovica

19. dio: Zašto lažemo sami sebe?

Objava 25. veljače 2016. 9 komentara 1008 prikaza
Badem
Badem
Badem

Premda je naredne nedjelje nestrpljivo očekivala, kako bi opet poslušala misu iz grla mladog karizmatičara, jednostavno nije imala sreće. Obje nedjelje bio je odsutan. Istina, ostala bi na misi poslušati propovijed zamjenskog svećenika, vremešnog don Petra, ali njegovo čitanje nije dopiralo do njenog srca. Bio je kao mehanički navijen, jednolična glasa, tako da je u mislima lebdjela prostorom crkve, hvatala pogledom oltar, raspelo, nevina lica anđela i mučne izraze napaćenih svetaca. Nekako je bila sklona povjerovati, da je ta odsutnost mladog svećenika Božja poruka koja joj takvim tumačenjem prediskazuje upozorenje da je pretjerala u toj instiktivnoj fasciniranosti na prvi pogled. Branila je mislima da upotrijebe izraz “platonski zaljubljena”, tjerala ih, kao da samog nečastivog udaljava od svoje čiste duše, pune Duha Svetog. Mislila je da će joj molitveno meditativno stanje pomoći da donese neke odluke, u koje nikako nije bila sigurna. No, bila je lišena takve duhovne potpore i odluke je morala odvagnuti sama.

Tog utorka, trebala se susresti sa Mirkom iz Splita, na kavi upoznavanja u Primoštenu. Nekako ju je uspio nagovoriti da razmjene brojeve mobitela. Usljed jednog chata, samo je, bez najave i spontano, napisao svoj broj i dopisao “memoriraj me”. Ignorirala je da je vidjela taj dio poruke i nastavila pisati kao da se to nije niti zbilo, no dočekao ju je s pitanjem “ima li upisanog Mirka u imeniku”. Osjetila je nelagodu i nekoliko sekundi razmišljala što da mu odgovori. Pisao bi joj gotovo tri puta na dan, uvijek bio pristojan, ugodan i nekako je uspjela umanjiti svoj strah od razmjene telefonskih brojeva. To još uvijek nije značilo da se mora naći sa njim. Tako ohrabrena mislima, zahvalila se na broju i otpisala svoj.Trebalo je jedva deset minuta da joj stigne njegova prva SMS poruka. Kratko se zahvalio i pitao kada ju smije nazvati, da bi volio spojiti tu divnu ženu sa njenim glasom, kako bi kompletirao dojmove.

Opet joj se pojavio grč u želucu, od nelagode i straha. Grozničavo je razmišljala što mu odgovoriti. Pisala je tekst poruke nekoliko puta i brisala ga, pa opet sve iznova i konačno ga nakon silnih previranja, obvijestila da je za pola sata slobodna, da nazove tad. Lagala je, bila je i tog trena slobodna, ali previše uzbuđena da bi iz grla ispustila iti tračak glasa. Bojala se da ne počne zamuckivati, da joj se govor ne oduzme od treme, što je prije često bio slučaj kada bi se susretala s nekim situacijama prvi put.

Utišala je radio prijemnik i na brzinu u čašicu natočila domaćeg orahovca. Prvo liniju prst debelu, pa se predomislila i nadopunila cijeli decilitar. Smjestila se u fotelju, pored sebe stavila pepeljaru i tek otvorenu kutiju cigareta, uzela gutljaj i čekala. Srce joj je udaralo kao sumanuto, dlanovi su se znojili, želudac joj je gorio od likera koji je jedva klizio stisnutim grlom. Minute su se protegle u sate. Nervozno je pogledavala kako velika kazaljka na okruglom zidnom satu jedva da čini svoje uobičajene kretnje. Čula je kuckanje kazljke koja pokazuje sekunde. Kuckanje je preraslo u bubnjanje u ušima, što ju je natjeralo da gotovo istrči na terasu i duboko udahne. Vidjela se pritom u odrazu ogledala. Na tren se zamislila,  što bi Mirko rekao da ju vidi uživo. Bila je vitka, visoka, elegentna u uskim trapericama i pastelno plavoj vesti od kašmira. Naušnice, velike i zveckve, uklonila je netom prije, da ne udaraju u mobitel dok bude pričala. Od nedavno žarko crvena kratka kosa, oblikovana u modernu frizuru, njene je tamno plave oči činila velikima i prodornima. Mirko nije vidio njen novi izgled. Na starim slikama imala je kestenjasto smeđu kosu, dugu do ramena. Odvažila se na nešto novo, zahvaljujući sinovima, koji su je nagovorili da posjeti trendi frizerski salon “Leticija” smješten u centru grada. Njen sin Andrija, stariji dvije minute od brata blizanaca Šime, imao je za razliku od njega dužu kovrdžavu kosu, tamno plavu, na svog oca i od kada je prvi put ušao u salon “Leticija”, postao je stalni klijent.

Tijek misli prekinula je melodija zvona njenog mobitela. Trgnula se, primila ga u ruku i pogledala ekran. Mirko. Pustila je da zvoni tri puta, pa pritisnula tipku za odgovor na poziv.

“ Dobar ti dan Mirko”- ispalila je kao iz topa, niti ne pokušavajući čuti da li on išta govori, nespretno se pokušavajući čim prije osloboditi vlastite treme od nepoznatog.

“Dobar dan dami senzualnog glasa”- veselo uzvrati s druge strane slušalice, muškarac začuđujuće piskutavog glasa

Ivi je došlo u tom trenutku glasno se nasmijati. Nije mogla spojiti njegov, za muškarca visok glas, sa njegovim relativno korpulentnim, ali zgodnim tijelom. Suzdržala se nekako, prigušila osmjeh i nastavila slušati što joj govori.

 

“ E pa znao sam ja da takva gracija mora imati baršunast, promukli glas”- nastavljao je Mirko o dojmovima, dok je ona tiho otpila gutljaj orahovca i pripalila cigaretu.

“Mirko, drago mi je da se evo i ovako čujemo. Danas si ranije završio s poslom?”- upita ga protupitanjem, sada bez iti malo treme i puna samopouzdanja.

“Ma nisam ti stigao napisati, moja starija kćer, Emica moja draga, ima neku gadnu virozu, pa sam uzeo slobodan tjedan da ju njegujem. Znaš, jako se pati. Mučnine, temperatura joj skoro 38, cijela je blijeda i slabašna”- očinski joj prepriča nevolje svoje 19-esto godišnje kćeri studentice.

Nakon razvoda, dobio je skrbništvo nad obje kćeri. Zapravo i nije bilo drugog izbora. Supruga je preko noći nestala, pobjegla sa njihovim vjenčanim kumom, do tada i njegovim prijateljem iz djetinjstva, u Njemačku. Preko noći je postao samohrani otac maloljetnih kćeri. Svi ti nagli preokreti za njega su bila trauma od koje se jedva odhrvao, uz pomoć psihijatrijskog svjetovanja. Bio je jako vezan za kćeri, pa mu nije htjela komentirati nelogičnost i pretjeranu brigu koju je pokazivao prema odrasloj kćeri. Koliko se sjeća iz njihove komunikcije porukama, Ema je imala dečka skoro dvije godine, bila je mlada žena, a ne dijete koje je tata trebao baš toliko intezivno paziti, pogotovo kod uobičajenih viroza.

Ona kao majka nije paničarila nad tim sitnim boljkama svojih sinova. Bila je uvijek uz njih da im pomogne, olakša im, ode u ljekarnu, skuha juhu, čaj, ali nije ih gušila majčinskom posesivnom ljubavlju. Često bi se sjetila izraza kojeg je upotrebljavala njena majka “i tele kad se odbije od sise, krava ga odbaci”. Sinove je odgajala da budu samostalni, jaki, da se nose s nedaćama koje ih mogu dočekati u životu. Nije htjela da od njih radi djecu koja se ne mogu odlijepiti od njezinih skuta. Bezgranično ih je voljela, kao i oni nju. Danas su bili njeni vitezovi, zaštitnici, muškarci, njen ponos i najveći smisao života.

Razgovor sa Mirkom trajao je gotovo sat vremena. Uglavnom joj je prepričavao sve ono što je prethodno pročitala u porukama, ali ovaj put prošireno, detaljnije i popraćeno sa njegovim brojnim uzdasima. A nju gotovo ništa nije pitao. Obećala mu je da će se i sutra čuti, dogovorili su vrijeme razgovora. Naglasio je da će on nju nazvati, da ne bi ona slučajno nazvala u trenutku dok njegova Emica spava krijepkim snom.

Gledala je u kristalnu čašu s orahovcem pred sobom, zapalila novu cigaretu i u tišini sabirala dojmove tog prvog razgovora sa Mirkom. Nije znala što da misli. Laknulo joj je što nije nekakav manijak, a to je bio jedan od njenih strahova među nekolicinom ostalih. Inače, nije znala što da misli o njemu. Nije u njoj upalio nikakvo trepetavo svijetlo romantike, nije osjetila da je pravi muškarac, nije bilo lepršavog lepeta leptirovih krila u želucu.

“Očekujem previše toga nakon jednog poziva”- ukorila je samu sebe i odlučila da neće pretresati dojmove dok ih se ne skupi veća količina. 

  • Šokac1:

    Gđo. Maleš, zašto i Vi uništavate naš hrvatski jezik ? Koliko znam, laže se nekome ili nešto, a ne nekoga. To je nepostojeći oblik u hrvatskome književnom jeziku, premda u uoprabi kod neukih i neškolovanih ljudi. No, ako ste već ... prikaži još! Vi pogriješili u izričaju (nenamjerno ili po naputku), pitam se što rade lektori u VL-u ? Mislim da ne moramo trpjeti nasilno poseljačivanje i posrbljivanje hrvatskoga jezika, nego ustrajno rabiti naše, hrvatske riječi i izraze, a poučavati i ispravljati one, koji ih ne znaju.

  • Šokac1:

    Poštovana gđo. Maleš, zahvaljujem na Vašem osvrtu na moj komentar, kao i na objašnjenje u svezi lektora, u što nisam bio upućen. No, mome je komentaru povod bio isključivo naslov Vašeg bloga - ne Vama osobno - već činjenica da ... prikaži još! ovo "lagati nekoga" egzistira u uporabi i kod "pravih novinara" što se, iako gramatički netočno. ustrajno tolerira. Toliko ustrajno da ste, evo, i Vi podlegli tome. Ponavljam, moj komentar nije bio upućen izravno Vama, nego sam samo htio dobronamjerno upozoriti na opčenito ignorantski odnos prema našemu književnom hrvatskom jeziku. Osobno, gđo. Maleš, želim Vam sve dobro u životu i još puno blogova.

  • Šokac1:

    Poštovana gđo. Maleš, zahvaljujem Vam na poticajnom odgovoru. Vaš ponuđeni tanjur kolača (ne sumnjam da su vrlo ukusni) najbolje je da ostane u virtuali. No, priznajem da ste me svojim tolerantnim pristupom, a takav i treba biti jer nije bilo ... prikaži još! zle namjere, zaintereirali da ubuduće postanem redoviti čitatelj Vašeg bloga.