Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Ulica udovica

22.dio: Jedna topla postelja i početak kraja

Objava 17. ožujka 2016. 0 komentara 1208 prikaza
Žena
Žena
Žena

Ima onih dana koji prolete jako brzo, dana koji se niti ne stignu razbuditi zajedno s nama, a već nas ubace u vrtoglavo kolo ringišpila. A njime opet, kao da upravlja nekoliko ruku ili umova. Kaledioskopski se krenu izmjenjivati slike, boje, mirisi, okusi i sjećanja. Onim nekim redosljedom kojeg je nemoguće podijeliti, kronološki posložiti, odrediti mu početak ali ni kraj…

Leticiji je sabirala dojmove od proteklih mjesec dana, koji su protutnjali u ubrzanom nizu slijeda poziva, razgovora, informacija i ljudi, posve nepoznatih, koji su kročili u njen dom. S jedne strane, radovala se najavi dolaska agenata za prodaju nekretnina, koji su dovodili potencijalne kupce, ali nakon njihova odlaska osjećala se iscijeđeno. Iako je bila svakodnevno  okružena ljudima u salonu, nije ni mogla zamisliti koliko sve to zajedno može biti stresno. Prije svega, pripreme za doček. Iako nije bilo potrebe, stan je detaljno uglancala.

Toni joj je dao par korisnih savjeta kako poboljšati izglede za kupnju. Osnovno pravilo je bilo da ljudi ne vole vidjeti osobne predmete koje koristi stanar. Kako joj je to on karikirao u svom humorističnom stilu, danima se smijala kad bi vidjela na sušilu svoje donje rublje ili patkicu na kadi, koju je iz nekog razloga obožavala imati pored sebe dok se izležava u toploj pjeni. Po njegovoj teoriji, svi su bili pritajeni voajeri s daškom egzibicionizma u sebi, pogotovo kad je u pitanju mlada, atraktivna vlasnica velikog stana. Rijetko bi joj njen djever Toni davao komplimente na račun njenog izgleda, a kada bi ih izgovorio, uvijek su bili u šaljivo- stidljivom kontekstu. No zato ju nije štedio u kritikama, koje su imale čvrste temelje. Njena pretjerana mršavost, bljedilo, podočnjaci, tragovi česte insomnie.

Uklonila je s vidnih mjesta sve detalje koji su ukazivali na intimu vlasnika stana, po Tonijevoj sugestiji. Kuhinja je bila kao nikada korištena, sa pomno posloženom radnom plohom, bez tragova posuđa, začina. Sterilnost bijele stolarije kuhinjskog namještaja, visokog sjaja, oživljavala je tek vaza s nekoliko velikih gerbera boje maline. Spavaća soba je izgledala poput onih u salonu namještaja. Veliki ugradbeni ormari starinsko bijele mat boje, površina kreveta od kovanog željeza prekrivena gusto kukičanim prekrivačem i pahuljastim dekorativnim jastučićima, vjenčanim poklon njene strine, te mala chabby komoda sa ogledalom u podnožju kreveta, na kojoj su stajale dvije bočice parfema i tri uske svijeće u svjećnjaku boje starog zlata. U kupaonici je uklonila u ormarić svu kozmetiku, bočice šampona, losiona, krema, četkicu, ručnike.

Stan je nalikovao na one u časopisima za uređenje interijera. Najgore joj je bilo  ponovo vraćati predmete koje koristi na njihovo prvobitno mjesto. Često bi zaboravila u koje krilo ormara bi ugurale neopeglano rublje, bočicu laka za nokte bi našla u kuhinjskoj ladici, remen u ormariću za cipele. Bilo bi i duljih potraga za određenim predmetima, što ju je izluđivalo.

Posjete su bile najčešće najavljene gotovo u zadnji trenutak, što ju je također pomalo iritiralo. Agenti, ali i njihovi klijenti, nisu imali osjećaja da tu ipak netko živi i ima svoje obveze, a da ih s druge strane ta osoba mora savjesno, toplo i domaćinski primiti na razgledavanje. A na licu mjesta, doživjela je svašta. Od agenata koji bi ju, po ulasku u stan i rukovanja, odmah posjeli za stol da potpiše ugovor o zastupanju i proviziji od prodaje, dok bi klijenti stajali zanemareni sa strane, zbunjeni i tihi. Do onih koji bi se pojavili potpuno nepripremljeni i pojma ne bi imali kakav je i koliki stan, ima li ili nema balkon, terasu, koliko je spavaćih soba.

Treći posjet ju je gotovo izludio. Pojavio se sin agentice, da ju zamjeni dok ona obavlja razgledavanje na drugoj lokaciji. Momak od dvdesetak godina, koji se očito tek odlijepio od kreveta, uživljen u ulogu repera, sklon upornom humoru koji je zgrozio nju ali i klijente. Kad je prokomentirao da bi joj na krevetu pozavidjeli i svingeri, pritom namigivajući šeretski, jedva se suzdržala da ga ne izbaci iz stana. Nakon takvih neprofesionalaca, odlučila je uzeti prezentaciju stana u svoje ruke.

Danas je imala dva zakazna dva razgledavanja, ujutro u devet sati i poslijepodne u šest. Prva agentica došla je u pratnji bračnog para sa dvoje male djece. Čim je otvorila vrata, dvoje mališana su protutnjali pored nje u stan, a jedno se pritom svom snagom sudarilo s njenim nogama i ostavilo ju zamalo bez ravnoteže. Mladi roditelji kao da nisu primjećivali ponašanje djece, koje nije nimalo prikladno. Prešutjela je komentar i poželjela im dobrodošlicu, te se odmaknula da ih propusti u stan. Bili su potomci gastarbajtera, koji su se odlučili vratiti u rodni grad suprugovih roditelja i tu upisati starije dijete u osnovnu školu. Glava obitelji, srednjovječan muškarac u kasnim četrdestima, nije bio niti razgovorljiv niti sklon pitanjima. Samo je šutke lutao po stanu, slušajući njene opise. Mlađe dijete se igralo skrivača u njenom ormaru, nekoliko vješalica zajedno sa košuljama bilo je na podu u trenu, starije je nogama skakalo u vis po krevetu, a u njoj je sve kuhalo od bijesa.

Mama mališana je bila znatno mlađa, s ugodnim, dobrodušnim osmjehom kojeg nije skidala sa lica. Leticija je shvatila da je ona ta koja donosi odluku o kupnji stana i posvetila joj najviše pažnje. Pomno joj je sve pričala o stanu, uređenju, detaljima, kvaliteti materijala, ugodnom susjedstvu, prednostima blizine vrtića, škole, trgovina i centra grada. Čak nije niti imala potrebu toliko opširno pričati, vidjela je po svakoj reakciji mlade žene da je fascinirana. Posljednje mjesto na koje ju je odvela bila je velika terasa, uronjena u kasni cvat šarolikih lončanica na kojoj je bio mali vrtni roštilj i udoban sjedeći namještaj. U daljini se naziralo more, poluotok Mandalina, otok Zlarin, sve okupano jesenjim suncem. No, tu se izraz lica žene kupca promijenio. U podnožju je pogled otkrivao red derutnih, prljavih kontejnera i kvartovsku trgovinu pred kojom su na plastičnoj pivskoj ambalaži sjedili stariji muškarci, ispijajući pivo i pelinkovac iz malih bočica, glasno se smijući. Iznenada je njena oduševljenost stanom nestala, kao i osmjeh i samo je promrmljala kako joj se taj kvart ne čini dobar za odrastanje njene djece. Zahvalila se na trudu, otišla do supruga koji je sjedio na kuhinjskoj stolici i tipkao po mobitelu, u mahu su pokupili djecu i našli se pred izlaznim vratima.

Zapravo, Leticija se nije niti snašla, a stan je bio prazan, bez prijašnje graje djece i razgovora odraslih. Čekala je pola sata, pa nazvala agenticu da ju pita što se to desilo, gdje je pogriješila. Ni ona nije imala povratne informcije. Pozdravili su se na izlazu iz zgrade, otišli svatko svojim automobilom. Do dolaska novih kupaca, u šest, vrijeme je iskoristila za pospremiti nered koji su mališani ostavili nakon igre hvatanja i skrivanja. Nije htjela kuhati, da ne stvori sebi dodatan posao pospremanja kuhinje, pa se uputila nekoliko metara niz ulicu, u malu kvartovsku piceriju. Nešto prije šest sati, odjeknulo je zvono na vratima. Pred njom je bio stariji bračni par širokog osmjeha i mlađi muškarac u odijelu.

Ostalih skoro sat vremena i način kako su protekli, ni sama nije znala obnoviti u sjećanju. Kao kroz maglu, nizali su se kao ubrzana filmska vrpca kadrovi u mislima, dok je telefonski Toniju pokušavala sve ispričati. Slikarski par iz Finske, koji se odlučio preseliti u Šibenik, jer im se sin tu pronašao ljubav života i svježe osnovao obitelj. Htjeli su biti pri ruci svom jedincu i unuku prvijencu, ali i umirovljeničke godine života provesti u toplijoj klimi. Njen stan ih je oduševio prostranošću, količinom sunca, blizinom centra, plaža. Ni agent nije mogao vjerojati, da je na licu mjesta imao klijenta koji je zatražio da se odmah potpiše kupoprodajni ugovor i odredi iznos plaćanja pologa za stan. Leticiji su dali dva mjeseca da pronađe smještaj, što je ona umanjila na mjesec dana. Kao stranci, morali su prvo otvoriti firmu u Hrvatskoj, da bi mogli kupiti nekretninu, bio je to najlakši put da ubrzaju proces i imaju službeni atelje u kojem stanuju, tako da nije bilo žurbe dok se ne sredi sva potrebna dokumentcija koja je bila u postupku na Trgovčkom sudu. Bili su oduševljeni što im ostavlja sav inventar i umjetničke grafike po zidovima. Komunicirala je sa njima na skromnom engleskom, uz svesrdnu pomoć agenta.

Ono što ju je ganulo nije bila činjenica da stan uskoro više nikada neće biti njen, već zagrljaj slikareve supruge na odlasku. Svidjela se jako tom dobrodušnom paru, oduševila ih ponuđenim čajem i njenim domaćim kolačem od višanja i vanilin kreme. Ali i svojom pojavom, naravi. Simpatija je bila međusobna, što je bilo još jasnije kada su ju pozvali sutradan na ručak u restoran da se bolje upoznaju i da im ona malo više predstavi kvart i grad. Bila je preuzbuđena, presretna i rasterećena. Osim što se ubuduće nije morala brinuti oko astronomske rate kredita, trebala je za razliku koja joj ostaje nakon isplate dugovanja banci, pokušati naći svoj novi dom. Toni ju je s druge strane slušalice pustio da priča, da otpusti sve dojmove i misli, te joj na kraju blagim glasom rekao da uvijek može računati na njegovu pomoć i da posjeduje gostinjski kauč na verandi na kojem se sasvim dobro spava.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.