Blogosfera Ulica udovica

5. dio: Čuvaj se ženske ruke

Objava 19. studenoga 2015. 0 komentara 1005 prikaza
Sjena
Sjena
Sjena

Nije  trebalo proći mnogo vremena, da bi njene riječi odjeknule kao topovski pucanj.

Odjedom, sva se masa ljudi poput oborniskih voda slila na mjesto poprišta, gurajući snažnije muškarce u pročelje povorke. Čak i oni koji su se već dočepali volana i čekali u sjedalu da proradi klimatizacija kabine, izašli su iz vozila začuđeno, gledajući za zmijom ljudi koja se vukla natrag prema groblju.

"Ja sam doktor. Pustite mene prvog!"- progurao se ćelavi, pretili muškarac u lanenoj antracit sivoj košulji.

Masa ga propusti, žustro se razmičući u stranu, te ga nastavi slijediti ubrzanim korakom. Žena koja je dozivala pomoć, još uvijek nije prestajala s uznemirenim povicima. Našli su je kako uplakana krši prste, klečeći na rubu suknje pored napola otvorenog nadgrobnog pokrova. Čim je ugledala da joj se približava cijela horda ljudi, počela je plakati i rukom pokazivati u grobnicu.

Liječnik volonter je požurio k ženi. Zastao tik pored otvora i oprezno provirio unutra. Nazirao je, u zamračenom kutku iz kojeg je dopirala hladnoća neuobičajena za sparn ljetni dan, udove skvrčenog tijela. Sitnog. Više dječjeg, nego li onog odrasla čovjeka. Od žene nije bilo koristi, bila je u šoku i počela ridala nezaustavljivo. Dograbio je bocu vode iz ruku jedne djevojke koja je pristupila blizu i poškropio ženu. Sad je stajala staklenasta pogleda, pokazujući prstom u grobnicu.

Zasukao je rukave i pozvao trojicu snažnijih muškaraca da mu pomognu odmaknuti pokrov betonske ploče. Drugačije se nije mogao provući do tijela koje je beživotno ležalo unutra. Kada je o muškoj solidarnosti riječ, tu nema zamjerke. Prionuli su znojeći se u sintetičkoj odjeći od naprezanja i uskoro uspjeli načiniti prolaz dovoljan za korpulentno tijelo doktora. Ostali su se nadvili znatiželjno, gurkajući jedni druge, pokušavajući vidjeti što više. Začuo bi se pokoji tihi jauk žene u laganim sandalama kad bi bila bezobzirno nagažena po nezaštićenim stopalima.

Drugi su, u maniri promatrača filozofa, stajali po strani, čudeći se kako je lijepa grobnica bez nadgrobne ploče, bez imena i prezimena potencijalnih vlasnika. Liječnik je, pridržavajući se za ruke visokog muškarca nestao u grobnici.

Muk je zavladao. Tišina je bila zaglušljivija, više od one maloprijašnje, kad su ispraćali pokojnika, zbog kojeg su se eto i našli sad na ovom mjestu. Napetost je okovala sva lica.

"Živ je, živ je!"- začuo se glas iz grobnice Nakon koju minutu, iz hladne postelje namjenjene za nekog novog pokojnika, začuo se razgovor liječnika i Stipe, pa liječnikovo dozivanje visokog muškarca da prihvati dijete. Sneni šestogodišnjak je žmireći lamatao dlanovima po zraku, slijep od nagle količine svjetla, trudeći se prihvatiti ruku čovjeka. Ubrzo su na suncu bili oboje. I junak liječnik, i dijete.

Žena koja je naricala bila mu je majka, postalo je sada jasno. Ustala je s tla i stisnula sićušnu raščupanu glavu mališana na bujne grudi, dok se dijete koprcalo hvatajući zrak. Mali Stipe je postao nova tema dana u cijelom gradu. Dijete su uzeli iz vrtića, majci i ocu je rekao usred pogreba da ide u auto na zadnje sjedalo spavati i očito odabrao bolje mjesto. Hladovinu grobnice. Jadna žena je slučajno vidjela njegov autić na pokrovu grobnice i tako otkrila naizgled beživotno tijelo djeteta.

"Anteeeee"- opet je počela vikati, sad mnogo smirenije, dozivajući supruga Na pola glasa Ante se pojavio. Nesvjestan cijelog događaja i ponukan masom koja se vratila na groblje, zbunjeno je stajao gledajući tren suprugu, tren sina.

"Di si bija majmune jedan!? Dite nan je moglo poginit!"- žena se bjesno obrecnila na muškarca

"A piša san jebate. Tu doli iza auta u masline. Rekla si da oden oladit auto dok ti i mali dođete"- tupo će muškarac vidno zbunjen ženinom ljutnjom, koja je u normalnim okolnostima bila rezervirana samo za njihova četiri zida

" Piša si.Piša si, a!!! Ebente glupoga sa tin mravljin mozgon. Naša si kad ćeš pišat. Nije ti oti jado jadni od pivca moga izdržat pustit vodu do kuće. A ja i dite ode u nevolji. Jadna li mi mater šta san se usrićila udajon za te. Ajmo ća, pun mi je kukumar tebe i vrućine. Vodi nas u Solaris i da nisi dolazija po nas prije osan!"- izrecitirala je sve što joj je na duši, gledajući u oči supruga i pljuckajući od bjesa, zgrabila sina jedinca za ručicu i kao vojnik odmarširala prema parkiralištu.

Negdje na pola puta, odlazeća i dolazeća pogrebna povorka su se izmješale. Nisu se više obazirali tko je novi stanovnik groblja, niti ih je zanimao tko je sve u novoj povorci. Za taj dan bilo im je previše uzbuđenja, stresa i vrućine. A da i jesu imali snage za zrno znatiželje, ne bi, bog zna koliko, zadovoljili radoznalost. Pokojni je bio nekadašnji branitelj, invalid i nepokretan zauvijek. Skromna, tiha obitelj živjela je na osami van grada. Ni oni najokorjeliji, ne bi nikada takva pokojnika ogovarali. Sažaljevali bi udovicu koja se godinama njegujući napatila i lišila svih životnih radosti. Njega se odavno prestalo sažaljevati, što je tu je, sudbina mu je tako odredila. Ne bi se čak niti dodirnuli teme, da li je on mogao izvršavati bračne dužnosti. Bila im je mrska takva pomisao. Seks s invalidom. Ne, nisu to htjeli zamišljati. Takva je tema bila jednako nepoželjna i škakljiva, kao i pedofilija svećenika. Znalo se prešutnim dogovorom o koje granice se smije tračati i o čemu. Svi su oni htjeli da im dragi Bog primi jednog dana dušu pod svoje krilo. U svete teme dirali nisu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.