Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Ulica udovica

65. dio: Bolje napraviti glupost sa stilom nego nešto pametno bez stila

Objava 12. siječnja 2017. 3 komentara 862 prikaza
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com
Foto: Pexels.com

Mobitel se opet oglasio. Pričeka trenutak da pročisti grlo, te se javi što mirnijim glasom.

“Kakve to gluparije govoriš Brane? Umišljaš previše. Ne vrti se cijeli svijet oko tebe. Uživaj u gradu ili gdje si već, idem se pripremiti sutra za posao i krevet, ne zovi me više”- izrecitira u dahu, ne namjeravajući čuti odgovor.

“Iva, nađimo se barem na pola sata. Moram te vidjeti”- nije odustajao sugovornik.

“Moram i ja puno toga, pa ne ide. Zaboravi me i ne javljaj se više”- odgovori, sad već posve hladna i pribrana.

“Ali Iva…trebam te! Barem razmisli, molim te. Za koliko da te nazovem?”- zazvučao je  kao da zbilja govori istinu.

“Ja ću tebe nazvati”- odgovori i prekine razgovor, bez pozdrava.

Pojma nije imala što da misli, što da radii li ne radi uopće. Zašto je iz Zagreba dojurio u Šibenik? Još jučer ujutro, ponio se kao zadnja svinja. Hvatala je svoj racio da joj pomogne posložiti sve raštrkane misli i emocije, ne bi li što prije došla do ideje što sa njegovim pozivom da se sastanu. Boca crnog pinota gledala ju je samilosno sa kuhinjskog pulta.

“K vragu!”- pomisli, ode do butelje i natoči čašu ne pazeći da li je to ovaj put bilo prst vodoravno ili okomito. U prolazu, iz ladice sa kuhinjskim krpama, izvuče kutiju cigareta.

“Kad je bal, nek je maskenbal!”- nasmije se ironično sama sebi i zasjedne na kauč.

“Ajmo Iva, ovaj put imamo jako malo vremena za razgovor”- obratila se na glas sama sebi, pripaljujući cigaretu na plamen svijeće.

“Dakle…da je svinja, lažljivac, jadnik, idiot, to znamo već. Zašto je došao u grad, to ne znamo. Ili možda znamo?”- teatralno se ogledavala po sobi, čineći stanku u monologu, kao da je na pozorišnim daskama.

“E da. Znamo ipak. Lik je ljigavac. Kako mu pada na pamet u moje ime zaključivati da ja njega volim?!”- sad je već teatralne kretnje pojačala skladnim zamasima ruke.

Tu je ušutjela. Nije joj se više izrugivati sama sa sobom. Postigla je što je i namjeravala. Uklonila je privremeni emotivni krah koji joj je priuštio svojim pozivom. Lagala bi sebe, znala je to, kad bi negirala da joj se ne sviđa i da ga ne želi vidjeti. Onaj mali crv nade, želje i optimizma uvijek je nosila u sebi, ma o kojoj se situaciji u njenom životu radilo. Odlučila je da će mu priuštiti tih trideset minuta slave. Iz njene vlastite znatiželje. Pronašla je u mobitelu registriran njegov zadnji poziv i nazvala ga.

“Brane, di ćeš da se nađemo?”- postavi mu hladno, odrešito pitanje.

“Ne znam, ti ćeš mi morati dati instrukcije, nisam baš često u Šibeniku”- zahvalno joj odgovori.

“Onda je najjednostavnije da se nađemo na rivi. Parkiraj dolje na početku, ispod parka, pa se javi. Stižem sa desetak minuta”- obavijesti ga i prekine liniju.

Za manje od destak minuta, usporeno je vozila tražeći parkirno mjesto i vidjela njegov luksuzni njemački automobil parkiran uz rivu. Produžila je, dok nije našla mjesto za parking i tada ga je nazvala.

“Budi kod auta, vidjela sam ga, na par koraka sam od tebe”- javi mu.

“Okej, čekam te”- uzvratio je kratko.

U vožnji je već osmislila gdje će  prošetati. Nije htjela sa njim sjediti u kafiću ili restoranu, taj ambijent nije joj se činio ugodan za razgovor kakav je njima predstojio. Također nije htjela voditi ga preko gradskih ulica ili dijela rive koji je imao više šetača. Onaj novouređeni dio obale i šetnice, koji je vodio prema autobusnom kolodvoru i trajektnoj luci, učinio joj se najidealniji. Branimir je učinio nekoliko koraka prema njoj, čim ju je ugledao. Na licu mu je bio izraz čovjeka koji se raduje susretu. Iva je odlučila ignorirati njegovu ljubaznost i hladno ga pozdravi, bez rukovanja.

“Iva, da li si za piće?”- upita ju pogledavajući prema nizu kafića s druge strane ceste.

“Ne, radije bih malo prošetala, ako nemaš ništa protiv”- predloži, bez naznake da bi mu dozvolila da joj se suprostavi.

“U redu…vodi me onda. Ovo je tvoj grad ljepotice”.

Bila mu je zahvalna što je odmah počeo sa svojim laskavim riječima, ovaj put, na nju su djelovale kao hladan tuš, što joj je bilo korisnije od bilo koje njene samoobrane.

“Reci, zašto si me izvukao iz kuće?”- upita ga.

“Nisam te ja izvukao, sama si došla”- pokušao je biti humorističan, što ju je dodatno počelo nervirati.

“Gle, ako mi imaš namjeru glumiti pametnjakovića i prosipati svoje pidarije, nastavi šetati sam. Imam ja pametnijeg posla”- neljubazno mu se obrati.

“Šta se odma pališ mala, dođi, daj mi poljubac, zapalimo se zajedno”- nasmije joj se gordo.

“Ma odhebi!”- ljutito se izviče i okrene u smjeru svog parkiranog automobila.

“A šta si divlja, jebate led! Doša san te vidit, prije nego nastavin put za Split. Tribala mi je tvoja blizina”- ubrza za njom, pokušavajući je stići.

“Slušaj me ti, sa tim dalmoškim naglaskom po potribi. Neću ti više ponavljati. Traži blizinu svoje žene, od mene odjebi i da mi se više nikad nisi javija. Jesi sve pokopča?”- suzdržavala se da mu ne podari šamar.

“Žena je daleko i opsjednuta karijerom. Ti si mi bliže i bolja u krevetu. Zašto si tako škrta?”- nastavljao je Branimir i dalje po svome.

“Tražiš priležnicu na krivoj adresi. O načinu neću niti komentirati, gadiš mi se. Što si dobio od mene, dobio si. Nestani i zaboravi da postojim!”- njen povik je već izazivao pažnju djelatnika benzinske stanice.

“Okej bejb..ne pali se. Biti će ti žao što me nisi utoplila svojim mekim tilom i takvog pustila ujutro za Split. Znaš što propuštaš, jelda"?- doviknuo je arogantno, ne trudeći se biti diskretan. 

Požurila je ubrzanim korakom prema parkiranom automobilu, te se zadnji čas predomislila i skrenula u bočnu ulicu iz koje je mogla vidjeti njegov. Nije htjela da vidi koji automobil vozi, da mu ne bi palo na um da je prati do kuće. Od njega je više ništa nije moglo začuditi. Sakrila se iza ugla, provirujući kroz slabo razgranatu krošnju palme koja se borila za opstanak zarobljena u velikoj tegli od terakote, antracit sive boje.

Konačno se pojavio. Stao je ispred svog automobila, ogledao se oko sebe, vjerojatno tražeći nju, otključao automobil i sjeo u njega. Primjetila je da sjedi, telefonira, istovremeno skidajući kaput. Za koji trenutak, pokrenuo je auto i odvezao se. Pričekala je još neko vrijeme, da bude sigurna da se neće vratiti i tada se oprezno uputila prema automobilu.

Sjedila je još neko vrijeme na sjedalu, računajući koliko bi mu bilo dovoljno, da pored crvenog vala semafora i gužve, dođe do izlaza iz grada i ulaza na autoput. Nije to bio strah, već oprez koji je graničio sa životinjskim instiktom za preživljavanje. Onaj oprez na koji se naučila davno, dok je nad njenim gradom devedesetih bjesnio rat. Oprez koji je označavao borbu za goli opstanak.

 

 

(nastavlja se...)

  • Avatar fijolica
    fijolica:

    To je kao da netko kaže: bolje je ubiti nekoga sa stilom nego pomoći nekome u potrebi bez stila. Ili, kao u onom "dubokoumnom" pjesmuljku: bolje umrijet pijan nego star. Zar je doista stil najvažniji, bez obzira na sadržaj??? Znam ... prikaži još! da ću dobiti minuse - ali dajte malo dublje promislite!

  • Deleted user:

    @Fijolica, “malo sam puno” kampanjac, sad tek vidim tvoj komentar. Stil kažeš…Ja stil doživljavam kao razliku, način kako nešto drugačije napraviti, kao način rada, možda i kao “modus operandi”. Može se upotrijebiti u mnogo čemu, ja sam ga eto samo ... prikaži još!samo vezala za tekst u kojem je “likuša” ipak sa stilom napravila to što jest sa onim mužjakom. Povezala si pojam stil sa ubijanjem. Nekako mi je posljednjih godina preko glave crne kronike i negative, pa ću to u svojoj maniri preokrenuti opisujući, npr. ljubav. Bolje je ljubiti sa stilom- voljeti kratko ali slatko i za pamćenje, nego li se uvaliti u igru bez granica u kojoj nema ničeg vrijednog. p.s a pomoć, potrebiti kako navodiš…to je već posve drugi sektor, jako bitan i svima nama višak empatije i humanosti ne bi naškodio. Ovo sa pijanstvom i starošću, bedast stih pjesmuljka, koji je vjerojatno poticajan za mlade koji mortus pijani zavijaju uz mobitel u kakvom parku ili slijepoj ulici, ne dajući okolnim stanarima potrebnog mira i sna☺ Grozim se “pijanstva”, ali ne i starosti. Njoj se radujem. Minuse ti šaljem, prema tvojoj sugestiji, ali ove “osjećajne” minuse celzijusa(vraže ih nosi) koji mi ovdje u Dalmaciji nešto nisu sjeli kako treba ove zime. Kao niti mom, sad već devastiranom cvjetnjaku. Pozdrav!