Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Ulica udovica

7. dio: Daleko je sutra

Objava 03. prosinca 2015. 0 komentara 1309 prikaza
Šibenik
Šibenik
Šibenik

Grupica od dvadesetak ljudi tromo je koračala prema ulazu u gostionicu. Na vratima ih je dočekala konobarica crvene, trajno ondulirane kose, rumena od kuhanja, u bijeloj košulji i tamno modroj suknji, koja je dosezala do iznad koljena. Listovi su joj bili s unutarnje strane prošarani nabreklim venama, a bosa, vidljivo otečena, stopala u bijelim ortopedskim sandalama. Iz crnih velikih zvučnika, ovješenih u kutovima prostorije, odjekivala je glazba slavonskih tamburaša.

Da se netko slučajno tu našao, pomislio bi da su gosti zapravo svatovi. Leticija i Toni ušli su među posljednjima. Trebalo joj je nešto vremena dok se u toaletu, u koji se ulazilo prije nego u jedaći dio, osvježi vlažnim maramicama i presvuče u laganu crnu svilenu haljinu. Ona koju je do tada imala na sebi, bila je mokra od znoja i zgužvana. Kestenjastu ravnu dugu kosu je počešljala, ponovno svezala u pundžu, stavila tek kap korektora na podočnjake i malo crne maskare. Bila je neispavana i iscrpljena, što joj se ocrtavalo na licu. A i proteklu noć je popila nekoliko boca piva, ispirući iz usta okus marihuane od koje je uvijek bila žedna. Sjetila se, kako joj je Frane pričao, da je tako na ocenima, u pauzama vikendom, znao umanjivati osjećaj samoće i nedostajanja.

Nije znala kako će joj život u tom novom obliku izgledati. Prvo čega se bojala je visoka rata stambenog kredita, koju ona nije mogla isplaćvati od svoje plaće kvartovske frizerke. Ali odlučila je da ne misli o tome, još ovaj cijeli tjedan. Za dvije nove rate je imala novca od posljednje Franine plaće. Planirao je početi štedjeti, od novih plaća. Do tada nije ima tu naviku, sav bi novac brzo potrošio i često morao posuđivati za putne troškove dan prije ponovnog odlaska na brod.

"Dobro nam došli mladenci!"- povika sretno konobarica, čim je ugledala Leticiju i Tonija da ulaze u gostionu, uz glasan pljesak dlanova

"Ma koji mladenci bog te ubija blesavu, muža je pokopala taman!"- laktom je nimalo nježno probode gazda koji se u tom trenutku pojavio iza njenih leđa, presjecajući grubo njen daljni veseli govor dobrodošlice.

"A joooo zaboli to! Nisan šefe znala, nu je, mlada, lipa,moderna...da udovica već, ijuuuuuu" - mlada konobarica, nova od osoblja, cikne bolno i pobježe spuštene gleveu kuhinju.

"Dragi gosti, poštovana udovice, stojin van na usluzi"- obratio se gostioničar prisutnima, da čim prije ispravi nelagodnu atmosferu koju je konobarica stvorila u početku.

Nakašljao se da pročisti grlo, pa se dubokim baritonom obrati svima: "Uzmite čaše, da nazdravimo za dušu pokojnika"- podigne svoju čašu s rakijom u zrak svečano "...i neka mu je laka zemlja!"- završi protresajući glavom nakon ispijena sadržaja.

Gazda Marinko bio je ponosan na svoju domaću lozovaču. Kome bi ta potekla niz grlo, izlječila bi mu sve patnje i boli. Znao je da će ovim gostima trebati malo više od jedne čašice, pa se pobrinuo da na svakom stolu bude po cijela boca.

"Živija pokojnik!"- prozboriše svi prisutni u glas, naginjući čašicu, po uzoru na gostioničarev primjer.

"Za mog Franu!"- povika udovica nakon svih, jer do glasa nije mogla doći od tekućine koja joj je spržila žedno grlo.

"Vi se sad lipo smistite, opustite, natočite po volji još koju, prid vamin je, a spiza će pomalo. Evo kruv se ispeka, domaći po želji štovane gospođe udovice. Saću maloj reć da van donese pršuta i sira da se okripite..."- obavijestio ih je domaćinski ponosno, namignuo zavjernički i nestao iza šanka.

Grupa od dvadesetak uzvanika raspodijelila se za stolove s po četiri sjedeća mjesta. Franini prijatelji sa suprugama, nekoliko susjeda. Jurićka se, sa prijateljicom iz kvarta i kćeri Majom smjestila se pored stola za kojim su sami sjedili Leticija i Toni. Druge baš nije poznavala i nisu joj bili toliko zanimljivi kao mlada udovica.

Odmjeravala je kako Leticija šutke pali cigaretu za cigaretom, ne ispuštajući čašicu s rakijom iz dlanova s dugim noktima, ovaj put bez živopisne boje na njima.

"Danice, nu je molin te šta glumata žalost. Koja je to zmija. Ka volila ga je. E moš mislit velike ljubavi. Da joj nije eura bilo, šta bi ona bila šnjin"- šapne nimalo tiho prijateljici, koja je pamučnom salvetom pokušala upiti znoj koji joj se cijedio s nosa niz vrat. Od kad je u klimakteriju, jako se znojila i imala problema s vjetrovima. Sva sreća, onaj njen je hrkao i zadnje dvije godine spava na kauču u dnevnoj sobi.

"I ja mislin. Šta muči, nu je. Ka odsutna je....žalosna,a? Jebate je glumica"- pogleda Jurićku i nastavi: "a u tri kantuna šta je vruće! Ova klima in je ode za niku stvar!"- nervozno nastavi, ovlaš pogledavajući udovicu, tek toliko da Jurićka primjeti kako sluša njen monolog.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.