Naslovnica Ulica udovica

72. dio: Zavođenje je lukava i zabavna igra, što čekate?

Objava 02. ožujka 2017. 0 komentara 4550 prikaza
Izvor: pexels.com
Vlatka Maleš
Izvor: pexels.com

Silazeći malim uskim kamenim stoljetnim stepeništem, koje je dijelilo ulicu od ulaza u restoran, Leticija se pridržavala za drveni, ništa manje star rukohvat koji je bio nastavljen na metalnu ogradu. Iva je bila koji korak ispred nje, uzvraćajući poziv sinu, pa je čekanje iskoristila da zapali jednu od svojih tankih cigareta, uz promatranje malog trga koji se pružao pred restoranom. Ljeti bi tu bili postavljeni stolovi za ispijanje kave, a ona čest gost.

Od Ive je doznala zašto nije nikad prije susrela vlasnika restorana. Tek od jeseni je preuzeo taj lokal od prethodnog vlasnika, kojeg doduše isto nije osobno poznavala. Nadala se da joj mladi muškarac nije previše zamjerio i da je njen performans prepisao čaši vina. Nakon što je ljubazno i pomalo prisilno sjeo za njihov stol da kuša kamenice, dočekao ga je spas u vidu dvije skupine gostiju koji su nahrupili u restoran. Da i nisu došli, prekidajući njenu internu zabavu, ionako bi bila prestala sa novim provokacijama. Radni dan u salonu joj je bio takav da je po svom stupnju monotonije tražio malo smijeha i promjene.

“Evo me, jesam. Brrr, baš je zahladilo”- prišla joj je Iva, pospremajući mobitel u torbicu, omotavajući veliki šal oko ramena.

“Aha, grijem se na štetan način, ali ne pomaže”- odvrati joj, “kako tvoji dečki, imali li snijega u Zagrebu?”- upita.

“Ma super su, javili mi za promjenu plana”- sa uzdahom će Iva, zastane, te nastavi: “ trebali su doći tu za Božić, a Novu slaviti sa ekipom na snijegu. Sad kažu da su spojili sve u jedno i da se vidimo tek iduće godine”- odvrati tužnjikavo.

“Zvuči kao ih čeka dobar provod”- uzvrati Leticija.

“Aha…ma ovo je prvi put u životu da ću na Božić biti bez njih. Zato su zvali, da ispipaju koliko bi me to pogodilo. Morala sam ih uvjeravati da mi to nije problem, jer su se nećkali, a znam koliko se raduju snijegu, ekipi i …”- Iva će tonom koji je odavao bespomoćnost.

“Eh…Mogu misliti. Iskreno, ne znam kako je biti majka, ali mogu pretpostaviti koliko može biti čudnjikavo na takav obiteljski dan biti bez djece”- pokušala ju je utješiti Leticija.

“Ma okej, bitno mi je da znam da su oni sretni. Ne smijem biti sebična, odrasli su mladi ljudi, imaju svoj životni put koji će ih sve više odvajati od mene. Jučer je to bila odluka da studiraju u Zagrebu, danas je to produljeni tjedan boravka na skijalištu, sutra planiraju u inozemstvo nakon fakultet. Djeca brzo odrastu. Idemo?”- zaključi Iva i razvuče ozbiljno lice u osmjeh, kao da želi promijeniti temu razgovora.

“Ajmo! Dobro si rekla, ovo je pošteno zahladilo. Trebala sam hot konobara povesti da me grije”- našalila se, pokušavajući opustiti Ivu.

“A luda li si haha! Taman si ga i bez onog leda ispod kamenica navukla na tanak led, ohladila ga vrhunski nakon što je progutao školjkicu i bio spreman za još”- smijuljila se sjećanju na Leticijinu manipulaciju.

“Ma ne bih ga ionako više zezala, ono su bili moji blic momenti. Plus, lik je preozbiljan i tko zna što bi pomislio o meni da sam ubacila još koju škakljivu”- nasmije se.

“To je. I ja ga i znam kao jako krutog…ovaj, ispravak netočnog navoda, ozbiljnog, haha!Kad uleti u ured kolegici, uvijek je sve strogo službeno, cijeli je neki profi i brz i kratak u komunikaciji”- pojasni Iva.

“A ubrala san da je cili krut, ovaj, uštogljen”- prihvatila je opis vlasnika restorana, smijući se.

“Di će ova rulja, šta se dili nešto?”- primjeti tada oko njih grupice i parove koji su išli prema Poljani.

“Pojam nemam, a da nije kakav koncert opet u parku?”- nagađala je Iva.

“Vidjeti ćemo, ionako idemo tamo. Mislim, možemo navratiti pa vidjeti, ako si za”- predloži Leticija. “Najbolje da nećemo! Idemo draga!”- primi Leticiju pod ruku da im bude toplije i ubrzaju korak.

Čim su se približile Poljani, gužva je bila sve veća. Bilo je tu dosta mladih ljudi, ali dominirali j enjihova gneracija i nešto stariji. Na ulazu u park već se formirala kolona koja je sporo protjecala. Glazba s razglasa još je jače treštila tonovima popularne glazbe sa top ljestvica, razdraganih posjetitelja bilo je posvuda, a u daljini nazirala se, na samom dnu parka velika pozornica obasjana svjetlosnim topovima koji su visoko u zraku bojali noć.

“Jesi za kuhano vino?”- upita Iva, gledajući privremene šankove pune strpljivih i žednih.

“Ta ti je pametna, dobro će nam doći da se ugrijemo”- složi se Leticija.

Prošetale su se i došle bliže pozornici, pored koje se nalazio veliki lonac u kojem se kuhalo vino, na koje je čekalo barem pola posjetitelja. Strpljivo su stale u red, promatrajući ljude oko sebe, svjetla pozornice koja su bila sve jača, lagano se njišući u ritmu glazbe uz koju je jednostavno bilo nemoguće ostati miran. Kako još uvijek nisu znale tko nastupa, uzele su po manju čašu kuhana vina, koje im je grijalo prste kroz tanke stijenke.

“Uf, moramo se negdi parkirat, ovo je prevruće i previše je gužve da bi pijuckale u hodu”- zaključi Iva.

“Aha, ej idemo li doli?”- pokaže glavom na prazan mali visoki stol pored pozornice. Tek što su se smjestile i otpile prvi gutljaj mirisne tekućine, na pozornicu su se izvođači prihvatili svojih instrumenata.

Ajmeeee, pa ovo su “The Strings! Ludiloooo ženo, ludiloooo!!!”- poviče Ivi na uho radosno.

“Znaš ih?”- Iva će zainteresirano.

Da znam, hehe, bila na par koncerata, najbolji šibenski bend. Vidiš onog vitkog, visokog, duže guste kovrdžave kose? E to ti je Miro, vokal i gitara. Za frizuru sam ja zaslužna često, ako ga se tko u Zagrebu ne dohvati, gore živi inače!”- ponosno se uspravi.

“Onda ostajemo na koncertu?”- nasmija se Iva.

“Daaaaaaa! Moraš ih poslušati, zakon su! Onaj livo na drugu gitaru šta ima mot ka Robert Palmer je Krešo, na bubnjeve Neven, samozatajan uvik. Ma prva liga su, imaju ludilo repartoar, znaju zaludit publiku, a i njihov stvari su mi super”- Leticija je opet sva prštala od uzbuđenja i dobog raspoloženja.

“Živila draga, za nas i dobre ritmove i još bolju nastavak noći!”- Iva se nasmija, prinoseći čašu da nazdrave.

“Živile! Ejjj, ova mi je omiljena njihova, imaju i super spot. Slušaaaaaaaj…! Reci mi reci, reci da znam, kako da ostanem normalan kad sam sam. Treba mi netko, trebaš mi ti da mi udovolji…”-!”- poviče Ivi na uho da je čuje, jer su bile tik pored zvučnika, plešući pomalo uz prve akorde dinamične rock pjesme, pjevajući glasno, zajedno sa još par stotina okupljenih obožavatelja koji su preplavili šibenski park.

(nastavlja se…)

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message