Naslovnica Ulica udovica

73. dio: Glavni ženski adut za držanje muškarca u šaci

Objava 09. ožujka 2017. 3 komentara 13000 prikaza
Izvor: pexels.com
Vlatka Maleš
Izvor: pexels.com

Poslijepodnevno rano proljetno sunce zlaćano je bojilo vrške listova stabla maslina, koji su se lijeno i nepomično izlagali tim dugo priželjkivanim preljevima. Subota je pomalo odmicala i spajala se s noću posve tromo. Kao da je bila svjedokom tihih pregovora između bakrenastog sunca i žućastog mjeseca, koji su u ravnoj liniji gledali jedno u drugo, Iva je poput suca čekala da jedno od njih kapitulira i povuče se sa pozornice nebeskog svoda.

Umorna i zadovoljna obavljenim poslom, promatrala je pred sobom nekoliko vreća prikupljenog korova, lišća i usitnjenih podrezanih grančica. Gotovo punih pet sati provela je u vrtu, pokušavajaći ubrzano dovesti u red sav onaj nered kojeg je pričinila hladna i neobičnim niskim temperaturama obilježena ovogodišnja zima.

Kako je bilo još ugodno na suncu u odlasku, odluči sebe počastiti šalicom kave i kriškom torte na svježem zraku verande. Prignula se kako bi svukla do koljena visoke gumene vrtne čizme, vrišteće pinki boje, posute sličicama leptira i ruža. Pri pogledu na ruke uzdahne. Nokti su joj bili tek do pola prekriveni nježno roza lakom, koji je jednostavno nestao u vrtnim radovima. Rijetko kad bi navlačila vrtne rukavice, tek u  poslovima poput sadnje biljaka ili prekopavanja zemlje, da se zaštiti od blata i žuljeva.

Uzdahne, ljuteći se sama na sebe što je ponekad toliko djetinjasta i što je čeka barem pola sata bavljenja manikurom. Nije imala nikakve planove za tu subotnju noć, ali nije joj se nikako sviđalo gledati ruke koji nisu njegovane i pomno lakiranih noktiju. Navuče sandale od kože sa drvenim potplatom i u dva koraka bila je pored malog umivaonika od mramora, koji je bio dio ljetne kuhinje, te temeljito opere ruke, prije ulaska u kuću. U kuhinji se odluči za bržu varijantu kave, onu instant s malo mlijeka. Pretpostavila je da bi joj dva decilitra turske kave, što je bila njena redovna doza, bilo posve nepotrebno sredstvo za razbuđivanje par sati prije odlaska na počinak. Torta, od kestena koja je čekala u frižderu, više joj se nije činila primamljiva.

Dograbi veliku šalicu lagane kave i mobitel koji je bio odložen na kuhinjskom pultu, te se uputi prema udobnim jastucima kojima je bila obložena prostrana klupa na verandi. Prije no što se smjestila, nekoliko jastuka predala je tako da joj budu naslon, na koji se može smjestiti u poluležećem položaju. Imala je jaku potrebu opružiti tijelo, posebeno noge, nakon višesatnog pognutog i čučanj položaja tijela. Gutljaj toplog napitka razlijevao se grlom, poigravajući se sa okusnim pupoljcima nepca.

Osjećala je na odjeći miris ružmarina i lavande, koji joj se upleo u tkaninu odjeće nakon to je barem sat vremena provela podrezujući ledom polomljene grančice. Obožavala je taj miris mediteranskog bilja, nježan, istovremeno nametljiv. Pogled joj je lunjao stazom od šljunka, omeđenoj drvoredom od maslina i smokava naizmjence, malim svježe okopanim gredicama u podnožju, na rubnim dijelovima, koje su sad bile prazne i pripremljenje za nove sadnice petunija, pelargonija i mini ruža. Svake sezone, slagala bi kombinaciju od dvije boje cvata. Zamisli se na tren, prisjećajući se prošlogodišnje koja je bila u svim tonovima od blijedo ružičaste do intezivne boje maline. Ove godine, planirala je unijeti zrele i ugasle crvene tonove, pomiješati ih sa grmovima sparožine.

Iz razmišljanja, trgne je zvuk mobitela. Lijeno se pridigne i dohvati uređaj koji je stajao na stoliću pored njena improvizirana uzglavlja od vrtnih jastuka. Broj nije bio u memoriji imenika, ali da i jest, od žestokih zraka sunca ionako ne bi mogla vidjeti ime pozvatelja na monitoru.

“Da molim?”- javi se pomalo službeno.

“Iva, ja sam, Brane. Kako si? Dugo se nismo čuli pa…”- sa druge strane telefonske linije, javio joj se dobro poznat glas muškarca na kojeg ipak nije nikako uspjela zaboraviti, ma koliko se trudila.

Ustuknula je za tren. Očito je shvatio da je njegov tadašnji broj blokirala, da je isto učinila i sa njegovim Facebook profilom. No zašto se sad opet imao potrebu javiti, nije mogla shvatiti. Najmanje joj je bilo jasno zašto joj je srce počelo luđački udarati i dah biti sve kraći. Sabrala se, hineći mir u glasu.

“Zašto opet zoveš, šta oćeš sad?”- nije bila nimalo ljubazna prema sugovorniku.

“Još uvijek si ljuta na mene, a nadao sam se da te je prošlo”- sa uzdahom joj uzvrati Brane.

“Ne laskaj si. Zašto bi ja gubila svoje vrime na ljutnju i posebno na neke oproste? Tko si to ti zaboga? Pričaš pizdarije kao i uvijek”- odbrusi bezobrazno.

“Fališ mi ženo božja! Samo vidim da sam te očito nazvao u krivi momenat. Da čekam nova tri četiri miseca da se oladiš, pa da se opet javim? Jel ti to dosta?”- povrijeđeno je uzvratio ne nadajući se tolikoj njenoj hladnoći.

“Ma ne tribaš me uopće više nikad zvati! Što ti nije bilo jasno kad sam ti prvi put to rekla?”- već je bila vidno uzrujana.

“Iva, molim te. Poslušaj me. Dozvoli mi da ti pričam, ostao sam ti dužan mnogo toga za reći od zime. Molim te, obećajem da te neću nakon toga više gnjaviti”- bio je uporan.

Dok ga je slušala, pred očima joj se pojavi trenutak kada su zagrljeni šetali hladnim Zagrebom, ruku pod ruku, skladni kao stari bračni par pun samo njima znanih tajni. Val radosti pomješan sa ljutnjom i sjetom razlio joj se duž prsnog koša. Glas mu je imao isti onaj blag ton, kao tada kad su bili u skladu, opčinjeni jedno drugim. Srce joj je prijetilo iskakanjem iz grudi.

“A reci aj, slušam…”- rezignirano odvrati, nadajući se da će ga taj ton njenog glasa naljutiti i da će odustati.

“Ovako…Prvo ona poruka na mobitel, moja žena. U braku sam četiri godine, bio i zakonski još jesam do ovog ponedjeljka. Moram u London na potpisivanje papirologije vezane i za to. Ona je bila poslovna partnerica mog agenta u Engleskoj, novinarka koja se bavila promocijom. Spetljali smo se i funkcioniralo je to među nama pola godine. Onda je počela noćna mora, preko noći je završila u zatvoru, dok sam imao izložbu u Rijeci. Nestajao mi je novac za zajedničkog računa, kasnije sam saznao za njenu kokainsku ovisnost, koja ju je i dovela iza rešetaka. U moje ime se zadužila kod nekih kriminalaca i Interpol se bavi tim slučajem.Iva, neću te gnjaviti detaljima i meni je muka kad se sjetim svega. Dok se to nije sredilo i mene su oslobodili njenih kriminalnih lanaca, nisam mogao podnijeti zahtjev za rastavu. Shvati me, u dane kad smo bili zajedno u Zagrebu, oko tog slučaja sa njom sam proživljavao predzadnje faze upoznavanja pakla”- u dahu je ispričao, vidno uzbuđen i uzrujan istovremeno.

“Ne lažeš?”- glupo ga upita, ne vjerujući vlastitim ušima.

“Ne zaboga! Iva moja, nisam kreten i sve ono kako si me nazivala pogrdno. Dogodilo mi se nešto predivno sa tobom u danima kada sam bio van sebe. I kako sam ti mogao odmah sve to reći? Prepala bi se, tko zna što bi bilo i da li bi uopće imali i ono malo našeg vremena? Stalo mi je previše do tebe, nisam htio riskirati. Bila si ionako od sebe sva preplašena i puna nepovjerenja i ….molim te, ne odbacuj me!”- učinilo joj se kao da je zavapio u želji da bude milostiva prema njemu.

“Šokirana sam, da budem iskrena. Ne mogu spojiti tebe kakav jesi sa slikom muškarca koji je ispao kolateralna žrtva krive procjene, sudbine ili krive odluke, ne znam kako bi to nazvala. Hvala što si to podijelio sa mnom makar prekasno. I žao mi je što si to doživio Brane”- suosjećajno će, prijateljskim tonom.

“Hvala tebi to si me saslušala. Prekasno sam ti rekao sve, znam i svjesan sam toga, ali Iva, nije prekasno za na nas, reci da nije, molim te. Ja te trebam!”- srce joj je otkazivalo poslušnost, slušajući ga.

“Brane, ne traži ništa od mene, neću ti ništa obećavati, davati lažnu nadu. Ovo je sad posve nova situacija, veliki i začuđujući preokret. Jednostavno ne znam što da ti kažem. Daj mi vremena, jer, izbrisala sam sve ono što sam imala od osjećaja, onih lijepih, za tebe. Nemoj misliti da sam bezdušna, ali treba mi vremena da sve ovo procesuiram.I da vidim gdje sam u odnosu na nas. Nadam se da razumiješ”- iskreno mu se obrati.

“Učiniti ću sve što ti misliš da ti je potrebno. Meni je već velika sreća i sama činjenica da si me saslušala i da nisi prekinula poziv. Hvala ti mila moja, ne znaš koliko mi je lakše sada!”

“Drago mi je da si razuman. Evo, neću te blokirati, javi se kad osjetiš potrebu za razgovorom, prijateljski uvijek možemo pričati. Za sada, ne mogu ti ponuditi više od toga”- obrazloži.

“Srce moje! Uljepšala si mi ovaj dan kao nitko nikada. Ako imaš još pitanja, ako sam još nešto u mogućnosti prepričati, nazovi me ili ću ja tebe, samo mi daj do znanja kad si slobodna. Ili pošalji poruku. Bilo što. Može li tako Iva? Reci da može!”- glas muškarca sa druge strane telefonske linije isijavao je nadom.

“Ma može šašavac jedan! Ajde, pusti me sad, tu sam vani na terasi, moram u kuću pomalo, hladno mi je. Bila sam satima u vrtu i vapim za ležanjem u banju. Javim ti se kasnije kad dođem sebi, odmorim se malo ili prije spavanja, ne zaspem li od umora kao kokoš”- odvrati sa osmjehom, u šaljivom tonu, nešto ležernije.

“Važi srećo. Idem malo na zrak, protegnuti noge, vjerovala ili ne, tjednima sam sakupljao snagu za nazvati te i sve ti reći…Nadam se da nećeš usnuti prije nego li ti ja poželim laku noć. Ljubim te i čekam javljanje!”- glas do tad potištena muškarca, isijavao je radošću.

(nastavlja se...)
 

Message