Naslovnica Ulica udovica

75. dio: Signali privlačnosti

Objava 23. ožujka 2017. 0 komentara 3850 prikaza
Izvor: Pixabay.com
Izvor: Pixabay.com
Izvor: Pixabay.com

Pažljivo je premještala tamno ružičaste i bijele tulipane nastojeći ima glavice okrenuti tako da svakoj jasno vidi oblik i crne velike prašnike. Smješteni u staroj masivnoj vazi od kristala debelih stijeki, koja je bila nasljedstvo  njene bake, navodno  poklon gospođe iz Beča, u čijoj je kući služila kao švelja, u danima rane mladosti.

To jutro, hodajući prema poštanskom uredu, nije mogla odoljeti da ne zastane na tržnici koja je bila prepuna rascvalih proljetnica formiranih u bukete ukroćene u proziran celofan za prodaju. Mali tulipani, uronjeni u more narcisa i zumbula, najviše su joj bili primamljivi. Vazu je smjestila na kuhinjski šank, na dio koji je bio uvijek disketno osvijetljen sunčanim zrakama ili u noćnim satima malim reflektorom, koji je bio uglavljen u konstrukciju plafona.

Iako je za nju bila radna subota, kako bi njena djelatnica imala slobodan vikend za vrijeme sa obitelji, nije bila nešto posebno zahtjevna niti je umor stigao do nje. Dani Korizme zaustavili su svadbene povorke, a samim im i rezervacije žena za izradu svečanih frizura. Tako je subota protekla posve lagano, sa nekoliko stalnih klijentica starije dobi i dva mladića koji su odlučili posvijetliti prirodno tamnu kosu u plave nijanse.

Prije odlaska u stan, navratila je do restorana u kojem je prethodno naručila jelo za ponijeti doma. Imali su savršene lazanje sa patlidžanima, tikvicama i mozarellom, pred kojima bi tu i tamo znala kapitulirati. Od kad je sa Ivom bila u tom restoranu na večeri, prije gotovo tri mjeseca, niti jednom nije više srela vlasnika da radi u kuhinji ili kao konobar. Morala je priznati da joj je bilo drago zbog toga, jer sad bi joj bilo vjerojatno neugodno da je vidi kako dolazi po jelo. Bila je uvjerena kako  bi pomislio da dolazi u inspekciju, kako bi njega susrela. Sa ondašnjim ponašanjem stvarno nije ostavila nimalo ugodan i zreo dojam.

Kako to i bude, subotom restoran nije vrvio gostima koji jedu, već su unutarnji donji dio i vanjski štekat bili prepuni onih koji su uživali u zavjetrini pod toplim suncem proljeća. Prošla je popraćena pokojim znatiželjnim muškim pogledom (uvijek je osjećala uperene oči na sebi, bez da pogriješi u procjeni) prema ulazu u restoran. Uskim stubištem, koje je tupo odzvanjalo pod njenim potpeticama, uspela se do restoranskog duguljastog šanka gledajući gdje je netko od osoblja. Čekala je tako nekoliko minuta, posve strpljiva, a kako osim buke lonaca nije bilo ljudskog glasa, pozove glasno, nadajući se da će je netko čuti. Tek što je poviknula, kroz kuhinjska vrata prođe kuhar, noseći vrećicu u kojoj se nalazila aluminijska posudica sa njenim lazanjama. Zahvalila se, platila račun i uputila prema izlazu.

Na dnu uskog stepeništa, koje je dijelilo gornji restoranski dio, od donjeg bar dijela, za šankom je stajao, njoj okrenut leđima, nitko drugi nego vlasnik restorana kojeg nije nimalo priželjkivala susresti. U nadi da će ostati neprimjećena, pognula je glavu, pustila kosu da joj zakrili veliki dio lica i što je manje mogla biti glasna u hodu sa bučnim potpeticama, išuljala se prema vanjskoj terasi.

Uskoro se našla pred vratima svog stana i tople lazanje je brže bolje prebacila na lagano zagrijan tanjur, približila bočicu sa maslinovim uljem, kojeg je uvijek dodavala u kapima na to jelo. Bile su još vrele i mogla je jesti polako. Po običaju, dolila je  i malo vina uz obrok,  bez kojeg joj ta delicija nije bila zaokružena kao gurmanski užitak.

Usput je razmišljala što bi mogla raditi ostatak dana. Toni i Nina su se rano ujutro uputili na rafting Cetinom, na njih nije mogla računati za noćnu šetnju i odlazak na piće, jer su se planirali vratiti tek u nedjelju predveče. Sa Ivom se nije nešto posebno dogovarala, iako joj se namjeravala javiti tijekom dana sa prijedlogom da nedjeljno jutro provedu u šetnji Skradinom i NP Krka. Obje su voljele boraviti u prirodi, a nabujale vode rijeke i raskoš zelenila Krke sad su bili u punom zamahu.

Od prvog trena, od kako se upoznala sa Ivom, znala je da su jako slične i da bi mogle biti prave prijateljice. Njihov odnos je rapidno postao jako blizak, povjerljiv, ispunjen toplinom i iskrenim prijateljstvom. Nije to umanjivalo njen odnos sa Ninom, ali bile su posve drugačije. Iva je bila više misaoni tip, sa širokim znanjima i temama, smirenija, čak i zrelija, dok je Nina bila poput razigranog zvrka, dinamična, nemirna duha.

No i od kako je osnovala zajednički život sa Tonijem, manje su se viđale nasamo, više bi ju kao par prijatelja pozivali na druženja. Iz misli ju trgne prazna čaša. Nije bila ni svjesna da su nestale i lazanje i vino, dok je tako sanjarila i plovila mislima.

Natoči još decilitar, posegne za cigaretom, navikom koja joj se opet vratila, iako ju ju držala u kontroli, po četiri cigarete dnevno. Smjesti se u fotelju i pokrene laptop, logirajući se prvo na FB. Još je odoljevala da za radnog vremena ne odlazi prelistavati FB obavijesti i poruke preko mobitela, što joj je bilo posebno teško od kada joj je počeo pisati ON.

Prije dva mjeseca, komentirajći u grupi koja je okupljala manje više većinu stanovnika grada Šibenika, dotakla se u raspravi sa muškarcem koji joj je ubrzo poslao zahtjev za prijateljstvo. Imao je velik broj prijatelja, mnogo zajedničkih, pa je zahjev i prihvatila. Kod tog čina, samo joj je u inbox poslao zahvalu za prihvaćanje zahtjeva, uz fotografiju gradske rive u zlaćanom zalasku sunca, na kojoj su u moru plivali labudovi. Komunikacija između njih se i dalje odvijala isključivo u toj grupi. Nije se nešto pojavljivao na njenom profilu, ona je na njegov otišla iz znatiželje da vidi tko je i saznala da živi u inozemstvu, naišla je i na par osobnih fotografija, ne nešto osobito kvalitetnih, barem ne toliko da bi mogla procijeniti kako izgleda i koliko ima godina. Sadržaj koji je dijelio na zidu bio je uglavnom humor i gazba, bez osobnih objava. U skladu sa onim što je otkrila o njemu, stvorila je sliku kako je vjerojatno jedan od onih pripadnika dijaspore, kojima srce još uvijek raste u rodnom gradu.

Jedna noć, u kojoj su se u grupi neki članovi usijali oko aktualne teme izmjene namjene poznatog objekta u gradu, odlučili su se oboje odmaknuti iz debate, zbog putanje kojom je tekla. Od njega je dobila poruku da se povlači iz rasprave, da mu se ne svađa sa pojedincima. Na to se složila, jer je isto mislila i iz te benigne podjele informacija, njihovo dopisivanje dotaklo je sitne noćne sate.

Ni sama nije uspijela pohvatati slijed događaja, ali odjednom im je oboma bilo posve normalno da se tako porukama čuju svaku noć. Uskoro se noć produljila i na jutarnji pozdrav i na dnevno javljanje, za vrijeme odmora. Tako je i sad u  porukama  našla njegove želje da ima laganu radnu subotu, da se svakako odmori poslijepodne, nakon što su prošlu noć, poneseni pisanjem, opet zamalo dočekali zoru. Nije mu ništa posebno otpisala, tek je kliknula ikonu nasmijana smajlija i napisala da se čitaju kasnije.

Bio je u pravu. Nakon izvrsna ručka i gotovo dvije čaše vina, umor ju je polagano savladao i shvati da joj ne preostaje ništa drugo, nego se prepustiti udobnom krevetu.

 

(nastavlja se…)

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message