Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Šetam lava po svitu

KORONA - Budimo pametni

......ako pročitaš ovo, odma reci ma koji je ovo kreten, sidi u svoj automobil, odvezi se do kladionice, popij jednu rakiju i ne promini ništa........
Objava 22. ožujka 2020. 2 komentara 11089 prikaza
Vedran Bađun
Vedran Bađun
Ukleta šuma

CORONA

U dvoru san. Prekrasan sunčan dan na 2600 m nadmorske visine. Bogota je danas prekrasna koliko u svojoj ružnoći može biti. Nema nikog na ulicama, nema ljudi, nema auta, buke, buseva, nereda, nema pasa. Prije nekoliko dana san bija u butigi (dućanu) kupit hranu za dva, tri dana. Redovi, restrikcije čuvari. Ljudi sa strahom na licima odnose ogromne količine svega.

Pomislin zašto se toliko bojite. Danas ponovo odlazim do iste butige i nema nikoga. Otvoreno i ima za kupiti svega. Opet kupin potrepštine za par dana. Ne virujen u sudnji dan, bar ne još. Vraćan se kalon (ulicom) i gledan malobrojne ljude sa maskama na licima. Stavili smo maske priko maski koje inače nosimo. Sada sa tom krpom preko lica svi izgledaju isto.

Nema umjetnih osmijeha sa umjetnim zubima. Nema crnaca, bilaca, indijanaca, azijata, svi su jednako maskirani. Jednake plašljive oči im svitle poviše te maske. Malo ih korača gradom koji ima kako kažu dvanaestak miljuna stanovnika. Praznina, zrak, prostor. Tih malo sta korača ili su beskućnici ili su ljudi koji idu kupovati potrepštine. Svi nose maske preko lica. Boje se gladi, boje se bolseti, boje se drugih ljudi, boje se smrti, boje se i božje kazne.

Gledam u oči moje Lilu, u njima straha nema, samo bezuvjetna ljubav, hmm, dobro , bezuvjetna ne, jer za hranu Lilu prodaje i mene i Johannu. Ipak virujen da ne bi.

Bacin pogled na ceros orijentales, planine koje su istična granica Bogote i na njima vidim kip divice Marije. Utjeha katolicima, ali uovim trenutcima tamo nema ljudi, nema ih ni u crkvama. U kučama su disciplinirani, zabrinuti i vjerojatno govore kako će se svi prominit kada ovo sve prođe. Odlučim kupiti malko voća. Stanem isprid butige i priđe mi jedan prosjak, beskučnik. Pogleda me i ne pita me ništa. Možda me se poplašija. Od kada sam skinija dredlokse i ogolija ovu ružnu glavu ljudi me se ponovo boje. Više možda nego prije. Beskučnik se udalji i počme moliti za pomoč ljude koji su pijuckali kavu uz kasu. Oni ga odgledaju ka zrak a vlasnik butige izađe i kaže mu:

''Nemoj samo tražiti novac, pomozi mi odnit ove sanduke u kamion i zaradi novac. Onda ću ti dati.''

Beskućnik odbije, a vlasnik ga potira. Beskučnik koji je do tada ima milostivu facu se probrazi u nešto jako negativno i stane ga proklinjati. Udaljija se crn i mračan.

Ovo je pokazalo čitavu kompleksnost ljudske naravi i mislim da pametnim ljudima ne tribam previše objašnjavat. Neka svatko donese svoj zaključak. Hodajući polako doma razmišlja san o čitavoj ovoj ludoj situaciji u kojoj se planeta nalazi. Ne želim sada pametovat i iznosit svoje zaključke o laboratorijima, o planovima, zavjerama, G5 mreži ljekovima i ostalim.

Osvrnuti ću se na razlog zašto nam se ovo događa. Nije ovo osveta prirode ili upozorenje prirode,ne, kada dođe do toga biti će puno strašnije. Ovo je jednostavno kap koja je prilila čašu. Svi smo mi krivi, ne samo koorporacije i moćnici koji su sve ovo zahuktali. Ne, svi mi imamo prste u džemu. Razmilite malo kako ste do sada živili. Sebično, neodgovorno i vječito gladni. Puni smo jala, zavisti, mržnje i egoizma. Svi bi grabili više nego nam triba, svi bi gutali više nego nam priroda govori.

Previše jedemo, previše pijemo, previše konzumiramo. Nikada u čitavom životu nisam bacija niti papirić u prirodu. Oduvik san je pazija, valjda mi je genetika takva. Ova izolacija mi ne stvara probleme iako volim, obožavan biti na putu. Prolazija san luđa sranja od ovoga, biti discipliniran iza rešetaka u svom dvoru mi nije teško. Biti gladan mi nije teško, biti šporak ako triba mi nije teško. Kada san se vratija sa jedne teške vojne obuke, siša san sa busa, ponosan stavija zelenu beretku na glavu i pogleda ljude koji su bili u klasičnom babilonskom modu. Lito, krcata riva pripitih ljudi, trešti glazba i svi su nasmijani.

Taj prizor je nešto najnormalnije, čak i lip za mnoge. Ja sam ih pogleda ka stoku i nikada neću zaboraviti to gađenje koje san osjetija u tom trenutku. Posli teškoće te obuke san zna da ljudima ništa od toga nije potrebno, da meni to nikada nije bilo napeto a još manje potribno. Minimalna hrana, voda i zrak je jedino šta nama triba. Tada sam zna i prije i posli toga da jedino piće koje nam triba je voda. Nikakvi sokovi , akohol i ljudske izmišljotine. Nama zapravo triba jako malo.

Međutim, čovik ima prokletstvo želiti puno, natjecati se sa svima i nikada biti zadovoljan. Prokleto bilo natjecanje između ljudi samo to mogu reći. Prokleta da je ljubomora. Svi se zgražamo kada ugledamo stravične snimke crnih galebova na plaži okovanoj u sirovu naftu, nasukanih kitova i dupina, pomora riba u rikama. Svi to osuđujemo, ali kada se mi moramo odreći tih ljudskih luksuza šta radimo. Neka to neko drugi napravi a ne ja. Licemjerni smo, prokleti smo u svojoj gladi i težnji da budemo posebni, glavni i vidljivi. Seljak je sprdnja, jer gradski ljudi su cjenjeni, oni su ti koji se obožavaju i koji na televizijama vise. Selo ti ne nudi ništa, dosadno je, grad je prepun opcija, grad je zabavan.

Sada kada ste ranjeni svi mislite o selu, da se sklonite od pošasti i da sakrijete guzicu, opet egoizam. Kada bi sada ovo prestalo odma bi to zaboravili i vratili se u te zagađene košnice. Onaj na bicikli je debil jer ja iman za bembaru ili mercedesa. Onaj koji živi u kolibi je jadnik jer ja san u svojoj palaći.

Divite se droljama po televiziji, muškim i ženskim. Gledate njihove realitije i ugledavate se na njih. Jer oni dobro žive, imaju sve. Odgajate dicu da budu ka i oni jer in želite da dobro žive. Zabluda. Bodete se botoksima, silikonima, umjetnim trepavicama. Krcate se hormonskim tabletama, ljekovima ka da je starost bolest, ka da je ružna i tužna. Prirodna je! Natjecanje u svemu nas je dovelo do ovoga. Niko se ne želi odreći ničega.

Ni ormara prepune robe koju obučemo jedan ili dva puta, niti cipela hrpu niti benzina i nafte niti svega drugog šta nas čini posebnima i šta uništava prirodu. Molite se u crkvama, klanjate se posrednicima između vas i boga. Svađate se čiji je bog jedini i ispravan , a zapravo je jedan i zove se priroda. Ne pametujem vam, niti vas pokušavam prominit, samo san iskren, a to je nešto šta je gotovo nestalo na ovoj planeti. Sada u ovoj ludosti i zbunjenosti mediji i dalje truju.

Daju bezbroj informacija i kontra informacija. Sami odabiremo u šta virovat, ali na žalost ljudska glupost je narasla do te mjere da nam nema spasa. Nitko od nas ne zna ništa zapravo, koliko je umrlih po svitu, kako se prenosi, kaliko je opasno i zbog čega je među nama. Ne bi smija nitko pametovat i tvrdit svoja uvjerenja kako glas božji. Ne. Triba bit disciliniran i gledat da sve što prije prođe. Naučiti iz ovoga i prominit se jer nama promina triba jako.

Međutim poznavajući ljude ovo će biti kao kada neko ima infarkt i preživi. Lječnik mu kaže da ne smi više pušiti niti piti jer će sljedeći put biti gore. Svak dok je u strahu odgovori isto, neću, ovo me osvjestilo. Međutim već nakon misec ili manje se vračaju starim navikama. Strah je splasnija i dobro su se osječali. Tako će biti i sa ljudima u ovoj situaciji. Malo će ih išta naučiti iz ovog. Svima fali normalan život koji je zapravo nenormalan. Svima fali izlazak, ples po diskotekama, jurnjava po koncertima i šoping centrima , olaka jebačina sa gotovo strancima.

Gužve u busevima, podzemnim željeznicama, na putevima. Fale van babilonski otrovi. To vama fali jer ste postali ovisni o njima. O svim stvarima protiv kojih se triba boriti. Sve te stvari uništavaju tisuče životinskih i biljnih vrsta. Vi pomažete u tome pri tome uništavajući sami sebe i druge koji su nedužni jer nedužnih ima. Oh da ima ih, mali postotak ali ih ima. U svima nama postoji i dobro i loše, triba samo biti dovoljno mudar i znati usmjeriti dobro u rast a loše u nestanak.

Nisam ja guru, nisam bezgrešan, ali radim na sebi svaki dan. Opraštam, volim i pomažem. Nije teško. Ništa od normalnog me ne privlaći, mogu bez ičega. Da sada sve ukinemo i da živimo bez babilona ja bi nasmijan to prihvatija. Da se vratimo na konjske zaprege, na koništru i vatru u kominu, ja bi se nasmija i prihvatija. Putova bi na konju i nasmijan piva.

Umjerenost je ono šta moramo svi naučiti, umjerenost i briga za okoliš bez kojega ne možemo. Ostavit se trpanja i vječne gladi te najbitnije od svega, ostaviti se natjecanja. Naučimo svi nešto iz ovoga stanja.