Blogosfera Verbalist

Bila je drugačije budna, a nazvali su je bolesnom

Ne znam kako bih opisao tu djevojčicu, a da ni u jednom trenutku ne zvučim degradirajuće reći ću da je bila posebna, posebno lijepa u najljepšem ruhu i s posebnim prijateljem-Downom.
Objava 13. prosinca 2018. 0 komentara 808 prikaza
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
21 put slađa

O nasilju, prevenciji, invaliditetu i sličnim stanjima i pojavama govorimo jednom godišnje, onda kada obilježavamo neki od dana posvećenih problemu. Pritom uvijek iste stvari na isti način, priča se vrti u krug i zaboravljamo da je za promjenu zapečaćene svijesti potrebno govoriti puno češće, ma nekad i zasićeno iskoristivši svaki dan da bismo nešto mijenjali. Počevši od sebe, jer na koncu ti si promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Moraš povjerovati sebi da bi ti vjerovali drugi. 

Društvo će te pokušati uvjeriti u neke potpuno druge stvari i pokleknut ćeš ponekad pred naletima mase da usade nešto u tvoje mentalne duplje. Kada se zadrži tamo dovoljno dugo počet ćeš u to i vjerovati.

Na ovo kišno jutro kada su se kapljice počele odbijati o tlo administracija me natjerala put grada, a od broja s listića koji odaje moje mjesto u redu dobio sam sijede. Ali sada izlazim iz ove najdosadnije prostorije na svijetu i radim to ostavljajući šaltere iza sebe na sličan način kao kada u filmovima bježe od zlih ljudi. Klizna vrata na izlazu daju mi prostor u svijet, otvaram kišobran i zaputim se put željezničkog kolodvora.

Jutros mi kiša godi, budi u meni neka filozofska razmišljanja o životu, našim ulogama i svjesnosti onoga što nas okružuje. Biram šetati jer zbog akustičnosti tramvaja nerijetko ono nešto (ne)ljudsko u ljudima okupira moju maštu, a tako izgubim resurse koje sam ostavio za nove spoznaje. 

U svom tom košmaru misli primjećujem kako bih trebao ubrzati, a ako to ne učinim moj vlak će uskoro dati petama vjetra. Morat ću potrčati, a kako nisam suviše spretan bojim se da ću se prosuti na ovom razdraganom mokrom pločniku. Preživio sam, a skidajući kapljice znoja s čela ulazim u vlak i sjedam na prvo slobodno mjesto. Tamo ću se još jednom pozabaviti društvenim interakcijama. Za čas se vlak napunio, a negdje u mojoj blizini našla se jedna majka u 50-im s djevojčicom i njena prijateljica. Ne znam kako bih opisao tu djevojčicu, a da ni u jednom trenutku ne zvučim degradirajuće reći ću da je bila posebna, posebno lijepa u najljepšem ruhu i s posebnim prijateljem-Downom. Ne znam koliko je godina mogla brojati, no doimala se zainteresiranom promatrati sve te ljude u svojoj blizini. Žene, koje su se našle s njom, počele su komentirati gužvu obrušivši se na putnike, a iznenadila me nova količina neznanja i jakosti društvene indoktrinacije koja je povremeno pogubna za društvo. Majka je progovorila, a u svijetu gdje nas samo različitost čini jednakima, različitosti i posebnoj dozi slatkoće svoje djevojčice dala je negativan predznak.

''Nitko ti se neće dići, a vide da imam bolesno dijete'', kaže njena majka obraćajući se prijateljici.

Nadajući se da su je čuli kako ne poznaje stanje vlastita djeteta. Tako je, STANJE, jer upravo stanje i jest. Nadajući se da su je svi čuli kako je 1708 osoba, koliko ih trenutno ima prema Registru osoba s invaliditetom, nazvala bolesnima. Kako je 1708 puta zatvorila oči pred djetetom, a otvorila ih pred društvom.

Čuvši to htio sam pobjeći, isto kao što sam to htio napraviti danas u banci. Nije mi ugodno u banci, ali nije ni u ovakvu svijetu prepunom etiketa. Sve su to formalnosti, a ljudi su postali dio administracije. Zaboljelo me, jer ako je različitost bolest onda smo svi bolesni, a ako ćemo govoriti o specijalnoj potrebi svi ju imamo. Specijalna potreba je potreba društva, a ne postoji nitko na ovom svijetu tko se nekada nije našao u situaciji gdje je strahovao od ispunjavanja očekivanja ili ih nije ispunio. To je ta potreba, a ne treba nam, treba nam samo da budemo svoji bez ograničenja. Treba koračati u svom ruhu i dostizati svoje ciljeve, a onda kada ne vjerujemo u sebe treba nam netko tko će vjerovati. Djevojčica iz priče imala je najljepše ruho, a to je ruho nadanja, želja i snova. Ruho kao tvoje. Siguran sam kako ova djevojčica sanja jednakim načinom kako sanjaju sva druga djeca, a jedino što nju čini drugačijom jest to što je malo drugačije budna. Plaše me mostovi, a nadam se da ih neće morati prelaziti sama.

Nikoga ovdje ne žalim jer potreba o kojoj govorimo ne postoji načinom kojim se prikazuje, a stalnim ponavljanjem nastane košmar nevaljalog, nevaljalih informacija i neznanja. Majka je poklekla društvu koje ju pokušava uvjeriti kako njeno dijete ne pripada nama -običnim smrtnicima. Ono što mi možemo je govoriti, pa iako je Svjetski dan sindroma Down je jednom godišnje, svaki dan je dan ljudi. Progovori i ti. Kada i koliko možeš, za sve one koje žele uvjeriti da su ono što nisu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.