Blogosfera Verbalist

Država gdje su loša sreća i sudbina krive za sve

S obzirom da su se u slučaj uplele sudbina i loša sreća, je li Gabrijelova najveća nesreća što se rodio u Hrvatskoj?
Objava 15. prosinca 2018. 1 komentara 662 prikaza
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
Zakazao sustav

Igra s ljudskim životima je opetovana, a zadnji slučaj koji je uzburkao hrvatsku svijest jest onaj 10-godišnjeg Gabrijela Babića kada je gradacija emocija poprimila impozantne razmjere. Prisjetimo se, 10 godina star dječak iz Metkovića nakon nekoliko neuspjelih intervencija preminuo je od posljedica sepse, a iako smo naročito osjetljivi na živote djece i mladih, svoje nezadovoljstvo i dalje ostavljamo ovdje – u bespućima interneta. Internet jest globalno selo,ali integritet mu je narušen i naš glas se u borbi sa sustavima (ne) čuje daleko. Vratit ću se kratko na slučaj profesora Franje gdje se prava borba dešavala u granicama fizičkog. Tamo gdje su ''obračun'' najavljivali njegovi kolege prosvjetari i zaštitnici postulata struke, a mediji su bili samo posrednici koji su mogli ili ne podržati akciju. Zamislimo onda koliko bismo jaki trebali biti kada u specifičnostima nismo ograničeni, i kada se borimo isključivo za pravo na život. Ali nismo. To se na kraju najlakše oduzima.

Da bi trebalo biti neotuđivo, znamo, a pravo na život sa svim njegovim odrednicama okosnica je i primarna vrijednost Opće deklaracije o ljudskim pravima. Nastavno na deklaraciju, Međunarodni dan ljudskih prava obilježio se samo 5 dana prije nego što nas je osupnuo slučaj koji je podredio život sustavu, a sustav je kao takav zažmirio i otuđio upravo ono bez čega primjena po svim ostalim točkama deklaracije ne postoji. Život.

U Članku 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima stoji kako svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u uvjetima koji su izvan njegove kontrole.

S druge strane u granicama naše države život povezuju samo sa sudbinom i srećom, a moje pitanje za gospodina Kujundžića kao glavu sustava koji je primarno odgovoran za ovaj problem jest: Je li ikada držao u rukama iti jedan dokument koji se ne povezuje izravno s financijskom isplativošću, već broju onih koji su podlegli lošim temeljima sustavnog opterećenja?

Jasno je da smo se obrušili na nekompetentnost i propuste koje su napravili liječnici upleteni u nesretni slučaj Gabrijela Babića, pritom uzevši u obzir da u jednom trenutku Gabrijel možemo postati i mi. No da razjasnimo situaciju, svi smo mi Gabrijel i sada, a prema riječima dr. Marijane Matić, razlikuju nas samo sreća i sudbinska naklonjenost zvijezda. Bolnički sustav, pa i sustav življenja u Hrvatskoj možemo nazvati Živućim laboratorijem. Ljudski život vrednuje se pokusno, a čovjek je tek objekt nad kojim se vrši testiranje sustava i njegova mogućnost preživljavanja. Na primjeru iskoristivosti bijelih miševa gdje nekada jasno prežive, a nekada i podlegnu ozljedama onoga na što su testirani. Tako je i s ljudima, testiranje na zdravstveni sustav ponekad završi kobno.

Da stvar bude gora, svojevrstan oblik testiranja provodi se i nad samim djelatnicima bez kojih sustav ne bi postojao, a razlog tromosti jest činjenica da rade sa životima kao na pokretnoj traci. Traka se samo ubrzava, a broj uništenih proizvoda dobiva na negativnom predznaku. Vodeći se statistikama osječke tvrtke Incor u Skandinaviji jedan specijalist u smjeni odradi najviše 10 pacijenata, a u Hrvatskoj taj broj je i do 95% veći, pa tako negdje jedan hrvatski liječnik obradi i do 200 pacijenata dnevno. Čovjek ovakvim ophođenjem sustava prema svim njegovim dionicima postaje broj, a kako meni kao novinaru brojke nerijetko govore same za sebe, konstatiram da je vrijednost ljudskog života određena teritorijem. Više od 550 liječnika napustilo je zemlju otkako je Hrvatska 2013. godine postala punopravna članica Europske unije, a otišli su tamo gdje čovjek ima veću vrijednost, a samim time i njihova profesija dobiva na traženoj valjanosti.

Ovdje čovjek nema tu vrijednost, a sljedeća na redu je inspekcija koja će ustvrditi je li bilo administracijskih propusta, pa što god se ustvrdilo, čovjekov život je nepovratljiv i još jedan upropašten život u obliku bilo kakvog otkaza, ne može ništa činjenici da život nije vrpca i da je premotavanje unatrag isključeno. Sljedeći koban ishod je generalizacija, a gdje će roditelji prožeti nepovjerljivošću sebe i djecu ponekad izdvajati i od blagodati koje zdravstveni sustav pruža.

Upravo kada je riječ o najavljenoj inspekciji, novinar RTL-a gospodina Kujundžića upitao je: ''Osjećate li se vi odgovornim i ako se ustanovi da je bilo propusta, hoćete li dati ostavku?''

Znate što je odgovorio? Ovo: ''Mi smo i bez tužnih slučajeva u Zaprešiću i Omišu krenuli u novi zakon o hitnoj službi. Kako bi podignuli kvalitetu i sigurnost.'' Čitajući između radova jasno je kako gospodin Kujundžić izbjegavajući odgovor teško uviđa da je riječ o timskom radu te da je on u očima naroda za svaku grešku kriv (pod)jednako. S druge strane, nadam se da ćete se složiti sa mnom, priznaje kako je upravo trulost sustava, s njime na čelu, kriva za propust, no pritom i dalje ne smatrajući se odgovornim.

Ispada kako su ovakvi slučajevi žrtve popravka sustava te da služe kao input za poboljšanje, a ja se na kraju svega pitam, ako se povedemo sudbinom i lošom srećom, je li Gabrijelova najveća nesreća što se rodio u Hrvatskoj?

  • Loli:

    1000% bi bilo bolje da se rodio na zapadu. I razlika ce biti jos veca za 10 godina, 20, itd.