Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Verbalist

Hvala vam učitelji za sve stvari koje radite besplatno

Ti ljudi su bili produžena ruka moje motivacije i jedan od razloga mog samopouzdanja danas. I nikada, nikada neću zaboraviti njihova imena, a još ljepše u svemu tome jest što oni toga nisu svjesni. Njima je to normalno, a mama i ja još uvijek uz jutarnju kavu spomenemo njihova imena.
Objava 21. studenoga 2019. 0 komentara 739 prikaza
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
Student/učenik

Priča o štrajku ne jenjava, a puk nerijetko i osuđuje njihov čin zbog mogućnosti da će djeca ići duže u školu. Dobro, nije najsretnije rješenje, ali još nesretnije od toga je svojim činom podržavati državu u oskvrnuću ove struke. Kada kažem struke, mislim na čovjeka. Ne govorimo tu ni o kakvim robotima pred pločom kojima je to jedini posao. Škola tako ne izgleda osim u slikovnicama gdje postoje statični prikazi.

To su ljudi koji vašu djecu čine ljudima. Oni nerijetko imaju i svoju djecu, a da bi istoj toj djeci omogućili kvalitetne životne uvjete, treba im i novac. Kao i svakome od vas u ovoj fantaziji života. Njihov radni tjedan iznosi oko 39 sati, a uživaju plaću tek oko 24 kune veću od prosječne. Ako u obzir uzmem što sve rade uz to što rade 'svoj posao', za mene to i nisu neke brojke. Posao im je na kraju biti marioneta u sustavu zadovoljenih strana; učenika, roditelja i ravnatelja. Često su izvrgnuti uvredama i prijeziru, a da pritom nisu napravili ništa što im nije u opisu posla, ocijenili su znanje ili zaštitili pojedinca. I to im je u opisu radnog dana, prenositi i ocjenjivati. Ali mislim da njima to nije najdraži dio posla. Svake godine iznova izlagati istu materiju nikome ne može zauvijek biti zanimljivo, a vi samo to vidite.

Nadalje, zašto se štrajk produljuje nije stvar njihovih hirova već stava 'velikih' koji ne slušaju 'male' (koji nisu mali). U ovom slučaju, ne podržati štrajk znači prihvatiti manipulaciju u svakom smislu te riječi. U formalnoj osnovi, učitelji štrajkaju zbog koeficijenta. To za vladajuće ne dolaze u obzir, a njihova ideja je povećati plaće prosvjetara kroz povećanje svojih. Znači, da, za sve one ljude kojih nema u saboru i ne rade svoj posao, u odnosu na one koji su svaki dan na svom poslu.

Znači, ne radi se o štrajku iz hira, radi se o borbi protiv nepravde i konstantom iskorištavanju rupa u sustavu onih koji sustav postavljaju. Na kraju nećete biti zadovoljni i kada ove informacije dođu do vas sve one bljutave psovke ćete pustiti preko usta, a učitelji, oni se trenutno bore i za vas. U tom sustavu se vrednuju jedne, a skroz simplificiraju one druge vrijednosti. I to one koje nikako nisu jednostavne, dapače vrlo integralne i važne za rast svakog djeteta. Upravo u jeku ovog štrajka jedna učiteljica je pokazala što to radi i za što nije plaćena, a dugoročno znači više od ocjene za čije davanje su plaćeni. I na kraju, samo za taj mehanički dio posla te za svu administraciju koju moraju obaviti i prosvjeduju.

Ostalo rade pro bono. Vratimo se na učiteljicu. Nakon što je pročitala sastavak jedne djevojčice, jedna osječka učiteljica napisala je:''“Obožavam tvoj stil pisanja. Kada bude promocija tvoje knjige, jednu pozivnicu sačuvaj za mene.”

Ovo nisu trenutci za koje su plaćeni, ovo je njihova želja. Zbog takvih treba ustati. Na svom vlastitom slučaju mogu govoriti o ljudima, profesorima koji su od mene napravili ovo što sam danas. Svojim postupcima u meni potaknuli ono što nisam znao da imam, a samo zato što su znali da u sustavu školstva ne mogu sa svom djecom jednako. Ja sam reagirao na drugačije podražaje od svojih vršnjaka, i našli su žicu na kojoj zasviram. O tome ih nisu učili na didaktici i nisu ih platili niti za jednu pohvalu.

Još uvijek se sjećam profesorice koja je istaknula moju prezentaciju kao onu koja može poslužiti kao primjer svima, navodeći pritom da tako izgleda prezentacija u 4. razredu. Danas iste pohvale dobivam i na fakultetu, a krenulo je eto baš tada. Još uvijek se sjećam profesorice koja mi je netom prije ulaska u prostoriju u kojoj se piše državna matura rekla kako ona ne sumnja u moj rezultat. Danas mi profesori na fakultetu govore kako znaju da ću uspjeti, a sve je krenulo tada. Sjećam se svoje razrednice koja je nazvala moju majku onoga trenutka kada je zaškripilo, a znala je da samo u toj kombinaciji može izvući najbolje za mene.

Danas dijelim stvari s bliskim ljudima. Sjećam se profesorice kod koje sam odgovarao za odličan, a dala mi je peticu onda kada je vidjela kako se trsim pomoći onima koji su odgovarali za dva. Nije me pitala ništa. Danas mi znaju reći da sam poseban. Sjećam se svih pohvala za sastavke. Danas pišem i bavim se novinarstvom. Sjećam se i profesora koji je na tada mirnom dječarcu odlučio pokazivat svoj autoritet, ali on je za mene greška sustava i zbog njega ne ispisujem ovaj tekst. Zbog njega nisam postao, ali zbog onih kojih jesam, podržavam štrajk. On me naučio da u svakom žitu ima kukolja.

Ti ljudi su bili produžena ruka moje motivacije i jedan od razloga mog samopouzdanja danas. I nikada, nikada neću zaboraviti njihova imena, a još ljepše u svemu tome jest što oni toga nisu svjesni. Njima je to normalno, a mama i ja još uvijek uz jutarnju kavu spomenemo njihova imena. Hvala vam drage profesorice, i hvala vam jer ste sve to odradile besplatno. Hvala za svu onu tihu djecu koja tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja vode bitku s vlastitim identitetom. Ovo što sam ja danas se ne može naplatiti, a kada bih samo pokušao ispisati cifru morao bih uzeti neki strgani kalkulator koji ispisuje brojku do besvijesti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.