Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Verbalist

Jesmo li stvarni ili fejk pomagači?

Puno je tu možda, ali jedno je sigurno – one lijepe plaže, more koje imamo, Advent koji je godinama najljepši i nagrađivan, nisu ona stvarnost koja nas okružuje. To je često ono kako bismo htjeli biti percipirani, ali ta stvarnost, ona je nešto okrutnija. Ne mora uvijek Provjereno biti pljuska za državu, svaki naš čin je pljuska, svaki naš kontakt s onima kojima možemo pomoći, a ako to snimimo, možda i nismo napravili nešto loše. Možda smo potaknuli i neke druge ljude da naprave isto.
Objava 16. studenoga 2020. 0 komentara 81 prikaza
Foto: Irma Vargić
Foto: Irma Vargić
Profil autora

Jesmo li stvarni ili fejk pomagači? Teško je razdvojiti granice i odgovoriti na to pitanje, no činjenica je da smo svi od nečega satkani. Nekih vrijednosti, manira i želja, a rezultat su našeg odgoja, boravka u društvu i odgovora na određena društvena zbivanja. Danas živimo i u virtualnom svijetu, tu nam se također prezentiraju određeni obrasci koje možemo ili ne moramo usvojiti. Često upravo na društvenim mrežama doživimo onaj ''Aha!'' zbog kojeg odlučimo nešto napraviti.

Iako mnogi društvene mreže nazivaju produženom rukom stvarnosti, ja bih rekao da one jesu stvarnost. Često su reprezenti toga što se događa izvan monitora, izgovorene riječi često samo zamijenimo tipkanjem po tipkovnici, a djela videom ili fotografijom.

Ne mogu se uvijek složiti ni da su neke stvari zastupljenije u viralnom svijetu, nego izvan njega. Recimo prezentacija zlostavljanja, prateći neke statistike, ono se dešava u stvarnom svijetu koliko i u virtualnom. Zlostavljači su često isti, odnosno društvene mreže samo su nadopuna događanjima u fizičkom, fizičkoj stvarnosti.

Ali ne želim danas ostati na nasilju, nasilje mi je samo dobar konstrukt za uvod u temu. Danas ću, s obzirom na to da su blagdani blizu te da smo u ovim vremenima svi nekako osjetljiviji, razgovarati o dobročinstvu. U fokusu su humanitarne akcije, a u zadnjih tjedan dana moj Facebook je podivljao nudeći mi upravo video sadržaj koji prezentira čin poznavanja mene. Nije novost da me Facebook poznaje, ali uvijek me iznova iznenadi koliko ti algoritmi ulaze u naše intrinzične motivatore pa čak i koliko znaju što smo pregledavali prošle godine u ovo vrijeme.

Upravo neki dan gledavši jedan takav video, dok mi se suzica nakupila da napusti očnu duplju, počeo sam razmišljati o tom dijelu malo izvan perspektive koju vidim.

''Tko je ta osoba koja snima i zašto snima?'', pitao sam se i sjetio jedne situacije kada sam prošao Zagrebom, nastojeći si dati na važnosti kako isto nisam snimio, a onda sam sebi zadao jednu pristojnu pljusku. Zašto? Zapisao sam, a stalno se busam u prsa kako meni riječi vrijede više i od čega. Vjerojatno nisam jedini pa bih da sam to zaboravio mogao ispasti nadnaravno kontradiktoran. Za sve one koji vole čitati i koje će slova pozvati na određeni obrazac ponašanja.

U koštacu s tim mislima, počeo sam ispitivati ljude što misle o tom obrascu ponašanju. Mislim, dakle, na situaciju kada nekome pomognemo, kupimo mu hranu ili udijelimo novac, pa to snimimo. Zanimalo me je li to za njih dobro ili loše. Razgovarao sam s jednom djevojkom, koju sam upoznao, eto baš, u virtualnom svijetu, a koja mi je rekla da je to priča s puno faktora. Kako mi je rekla, stvar je samo intervala i iskrenosti kojom pristupamo tome. Pritom se dotaknula ljudi koji to rade čisto kako bi osvijetlili svoj obraz, nakon što se nađu u žiži nekog skandalića.

Tu se dakle u sukob stavlja intrnizična i ekstrinzična motivacija, odnosno ono kako mi sebe percipiramo i kako bismo željeli biti percipirani.

Vratit ću se na percepciju, a prije toga ću reći kako mi je super jedna konstatacija nizozemskog profesora organizacijske psihologije Marca van Bommela, koji govori da je imao nekoliko razgovora gdje su ljudi ukazivali da smatraju kako je snimanje važno u osnovi očevidaca, a s ciljem da se pronađu kriminalci. Iako je kontekst njegova istraživanja bio nešto drugačiji, ja sam našao vezu sa svojom pričom.

Ako ćemo gledati u hrvatskim okvirima, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, svaki četvrti Hrvat živi u riziku od siromaštva. Pitanje koje možemo postaviti nakon ovoga jest: Tko je krivac za to, taj kriminalac iz priče?

Mnogi će odgovoriti da su to državne politike, i vjerojatno nisu u krivu, mehanizmi poput prejake kune koja uvoz čini jeftinijim i uništava domaću proizvodnju vjerojatno jesu zaslužni za manjak radnih mjesta i visoku stopu nezaposlenosti, koja posljedično vodi do bujanja siromašnih ili onih na rubu siromaštva. Ali neću se uvelike baviti time, volim to čisto ovako spomenuti da možemo krivca staviti u kontekst.

Ako ljudi snimaju svoj čin dobročinstva, možda stvarno mogu stimulirati nekoga da napravi to isto. Možda sutra na ulici, a možda uplatom 5 kuna na neki žiro račun. Kao što sam već spominjao, društvene mreže jesu svojevrsni prikaz nas, a opet puno lakše putem njih dolazimo u doticaj s ljudskim interakcijama, koje mogu u nama buditi svojevrsne emocije. Ne mora to uvijek biti Provjereno ili Potraga. To može biti bilo tko od nas.

Ono još bitnije, s obzirom na to da sam spomenuo izjavu profesora Van Bommela, možda je to naš način da pronađemo tog kriminalca. Možda da osvijestimo da mu plaćamo porez, a možda je to naš način da upremo prstom u njega.

Puno je tu možda, ali jedno je sigurno – one lijepe plaže, more koje imamo, Advent koji je godinama najljepši i nagrađivan, nisu ona stvarnost koja nas okružuje. To je često ono kako bismo htjeli biti percipirani, ali ta stvarnost, ona je nešto okrutnija. Ne mora uvijek Provjereno biti pljuska za državu, svaki naš čin je pljuska, svaki naš kontakt s onima kojima možemo pomoći, a ako to snimimo, možda i nismo napravili nešto loše. Možda smo potaknuli i neke druge ljude da naprave isto.

Po definiciji, društvene mreže su internetski prostor, koji služi za međusobno povezivanje korisnika. Ako će u tom prostoru akcija slijediti akciju kao što lajk slijedi lajk, onda ja dajem lajk, šer i subskrajb za sve one ljude koji su podijelili svoje akcije i tako nadam se ponukali onog drugog da napravi isto. To je valjda poanta globalnog sela, da ne ostane sve u globalnom selu, da neke stvari prodriju u stvarnost, ali prije toga stvarnost mora prodrijeti u globalno selo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.