Blogosfera Verbalist

Kiša me podsjeti na tebe

Emocija u meni se uzburkala gotovo radeći nered. Na tren zatvaram oči ne bih li oživio njen lik. Oživljavam zagrljaj, a dok dašak vjetra iz otvorenog tramvajskog prozora mrsi moju kosu sjećam se tog osjećaja. Sjećam se radničkih ruku, bora, ali opet najfinije mekoće kada bi svoje dlanove pritisnula uz moje lice.
Objava 31. siječnja 2019. 1 komentara 815 prikaza
Photo by Rod Long on Unsplash
Photo by Rod Long on Unsplash
Uspomena

Ovo su situacije kada bilo kakav stil pisanja prestaje važiti. Ovo je kada iz mene progovara emocija, a emocija nema stil.

Pospremio sam uspomene, imam ih u mislima, a sjeta nagovara moje srce da zakuca brže. Često tako razmišljam s kišom, ona oživi moju emociju i podsjeti me kako daljina nije prepreka ljubavi i kako ljubav ne vezujemo samo uz čovjeka, ali je čovjek sredstvo njena formiranja

Odsanjao sam te, a pljusak je sa sobom donio sve ono lijepo što se dešavalo u prethodnih dvadesetak godina. Ulazim u tramvaj, sklapam kišobran i brzinski utrčavam ne bih li u toj gužvi ugrabio prostora dovoljno da se mogu ukopati i preživjeti mahnitu vožnju. Ceste su podivljale, nije dugo bilo kiše i ljudi ponovno doživljavaju skliske kolnike. Snalaze se. Nadomak mene stoji starija gospođa, baka, čvrsto držeći svog, rekao bih, unučića i gladeći ga po kosi dok se on sneno drži za tramvajsku sjedalicu.

Emocija u meni se uzburkala gotovo radeći nered. Na tren zatvaram oči ne bih li oživio njen lik. Oživljavam zagrljaj, a dok dašak vjetra iz otvorenog tramvajskog prozora mrsi moju kosu sjećam se tog osjećaja. Sjećam se radničkih ruku, bora, ali opet najfinije mekoće kada bi svoje dlanove pritisnula uz moje lice. Osjećaj topline kao oganj, ali bez opeklina, pritom ne zaboravljajući nazvati te svim nebeskim tijelima. Bio si joj sunce i zvijezda, ponekad mjesec, a najčešće sunašce. Tvoja fizička odraslost njoj nije predstavljala bitan faktor, a dok s ponosom promatra kako je plafon sve bliže vršcima tvojih prstiju, tako svjesna kako je tvoj poriv za svijetom jači, još intenzivnije uči te kako je biti dobar najveća vrijednost koju možeš imati u ovom besramnom svijetu.

Lutam. Vezujem emocije i događaje. Trenutak se krišom smijem, a već drugi gorčina se prostire mojim licem. Ma, tako se ljutim jer su mi oduzeti oni koje nisam htio dati. Ne osjećam se uvijek spremno koračati bez njih, a ljutnji dajem prostora toliko da se kao razmaženi dječarac spremam prekrižiti ruke i nezadovoljstvom ometi vlastitu aktivnost.

Promatrajući kapljicu na tramvajskom prozoru njenu prolaznost poistovjetim sa životom, ali baš kao što kapljica obilježi svoju putanju, tako i ljudi ostave svoje tragove. Toliko snažno se integriraju u tebe za cijelog života, a njihovo učenje te čini cjelovitim u ovom malo manje cjelovitom svijetu.

Misao o tragovima me vodi do njenih začetaka. Promišljam o svojoj kišnoj Stajnici, tamo sam tkan. Satkale su me riječi, promatranje i pitanja na koje sam uvijek dobivao najbritkije odgovore. Tamo se osjećam najbliže tebi. Nikada se neću sramiti kada me usporede s tobom. Naučila si me da ‘praštam, jer nitko zla ne može učiniti koliko ti možeš oprostiti. Naučila si me da šamar ne shvaćam dovoljno ozbiljno, jer nesretniji je onaj koji ti ga je dao. Naučila si me da priđem svakome tko plače i smijem se sa svakim tko se smije.

Mlad sam i propitkujem važnost, ali češće prihvaćam smjenu, jer možda se na onome svijetu zaista gradi štit. I kako sam rekao jednom, ponavljam, sjećat ću te se zauvijek. Ti za mene nisi bila broj i nikada nećeš postati datum.

#A