Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Verbalist

Luka Ritz je naš George Floyd!

Sjećate li se uopće tko je Luka Ritz dok mahnito pišete #blacklivesmatter heštegove? Ovih dana dok se dešavala sva ova situacije s usmrćivanjem Georgea Floyda, mi u Hrvatskoj obilježit ćemo godišnjicu smrti Luke Ritza. Za našeg Luku se nije čulo u svijetu pa kao da smo na to zaboravili, a čin borbe je isti-slavljenje različitosti.
Objava 04. lipnja 2020. 2 komentara 593 prikaza
Foto: Pexels
Foto: Pexels
#sviživotivrijede

"Proći ćeš kao Luka Ritz!", doviknuo mi je jednog dana na predvorju srednje škole u Dubravi jedan od mojih vršnjaka kojem je bilo dosadno. Toliko da mu je bilo skroz zgodno prestrašiti prvašića.

Tada sam to shvatio tek kao bezazlenu doskočicu, a danas s munjom u grudima i hrabrosti na leđima uviđam da su takve provale sve samo ne bezazlene. Na kraju su rezultat sustava odgoja gdje roditelji ne pričaju kako neće svi vršnjaci imati iste afinitete niti izgledati isto kao oni. Moja majka, svjesna tog poriva klinaca da osakate sve što im je nepoznato, često je strepila pred moj izlazak iz kuće. Iako me učila da se borim za sebe, istovremeno mi je govorila da šutim na bilo kakve prozivke ako nisam u sigurnoj zoni. Zamisli, samo sam izgledao drugačije, malo drugačije sam izgovarao neka slova i volio sam se družiti s djevojčicama. Bilo je dovoljno da se nekako nigdje ne uklopim i da postanem vidljiv svima koji su vidljive tražili. Da postanem meta.

Sjećate li se uopće tko je Luka Ritz dok mahnito pišete #blacklivesmatter heštegove? Ovih dana dok se dešavala sva ova situacije s usmrćivanjem Georgea Floyda, mi u Hrvatskoj ćemo obilježiti i godišnjicu smrti Luke Ritza. Za našeg Luku se nije čulo u svijetu pa kao da smo na to zaboravili, a čin borbe je isti-slavljenje različitosti. On je bio meta tu negdje u vašoj blizini, zbog nečijeg hira, dosade i različitosti.

Hrvati su zapravo dobar primjer nacije koja stalno mete ispred tuđih vrata prije nego svojih. Zato njihova postanu toliko prljava da je to blato jednostavno nemoguće preskočiti pa se jednostavno izgubiš u njemu ko u kakvom mulju. Trebalo bi rješavati probleme na lokalnoj razini i učiti Hrvate da nije u redu upirati prstom ni u koga tko se ne uklapa u šablone prosječnog hrvatskog građanina (kakav god taj građanin bio).

Luka Ritz je hrvatski simbol borbe protiv nasilja nad vašom i našom djecom. Borbe za različitost. Nešto kao Floyd u Americi. Za sve one koji su neznatno drugačiji, kao što sam ja bio drugačiji od djece iz predvorja i Luka od svojih napadača. To drugačiji vrijedi samo pod navodnicima, zato što nas na kraju samo različitosti čine drugačijima. Onaj koji je meni uputio prijetnju, on je znao tko je Luka Ritz, znao je zašto se to desilo, ali nije ga bilo briga. Htio me je preplašiti i demonstrirati svoju različitost nad mojom. Za njegovu je netko rekao da je okej, a moja, eto, ne valja. Ni danas ne znam zašto...

Važno je napomenuti da je u hrvatskim školama čak 42 posto učenika bilo udareno od strane vršnjaka. Iz hira, bezazlenih razloga poput navedenih gore, dosade...baš one dosade koja je bila i povod nasrtaja na Luku i prijetnje koja je bila upućena meni. Baš situacije poput ove moje rezultiraju daljnjim napadima. Suprostavljanje zlostavljaču često znači nova dimenziju zlostavljanja.

Škole neće moći puno, a ni društvo, ako stvari ne krenu iz obitelji. Sve je socijalni konstrukt, a sve postaje kontradiktorno ako se već doma djecu ne počinje učiti da su različitosti okej i da ti se ne moraju svidjeti, ali da ih ne smiješ dirati. Prihvati ih i ako baš moraš okreni im leđa.

Sva učenja o važnosti argumentacije i borbe za sebe padaju u vodu kada se pred tobom nađe klipan koji kao argument ima samo šaku. Ako ih se nađe više, tu gubiš, Luka je izgubio. Floyd je isto izgubio. 

Da bi se takve stvari izbjegle, ovakve stvari se moraju prestati podrazumijevati, a moraju početi učiti. Često pod učenjem podrazumijevamo slova na papiru, a zapravo je riječ tek o formi na koju je prenesen nečiji zaključak u odnosu na situaciju. Djeca uče i zaključuju rano, a u situacije ih prije svega stavljaju roditelji, a tek onda ulica kojom često opovrgavaju vlastiti manjak vještina odgoja. Nisam odgojni stručnjak, bavim se komunikacijama, a tako znam da je dobra komunikacija imperativ mnogih zbivanja pa tako i procesa odgoja. Ako vaše dijete na ulicu dođe bez pristupa koji govori da se sve drugačije mora otkloniti, ono će oblikovati tu ulicu jednako koliko i ono koje će ga imati. Tu se učenja ukrštavaju i pojedini stavovi modificiraju, ne i nanovo uče. Roditelji ne bi trebali šutjeti o temama prihvaćanja jer će djeca sama shvatiti. Neće, a potrebno je imati na umu da je upravo roditelj prvi učitelj kojeg će dijete sresti. Učite ih kako se trebaju ponašati ako sretnu Luku.

Kako je opjevala Adastra stihom: 'Znaš da bojim se, grade,

Kad ubijaju mlade,

Jersu šareni,

Jer su drukčiji', pjevaju u sebi i roditelji svih "drugačijih"klinaca koji nisu uopće drugačiji. Luku su napali jer ga nisu razumjeli. Mene isto nisu, samo su moji nasilnici bili malo blaži. Zato ljudi dragi, #sviživotivrijede i metimo ispred svog praga. Metimo za Luku i sve Luke ovoga svijeta. Za to da spoznamo da smo svi drugačiji, baš svaki čovjek na ovome svijetu. I na kraju za sve dečke u rozim 'bičvama' kakve imam ja, a zbog kojih i danas upiru prostom u meni i kažu: PEDER!

  • billynik:

    Koje bijedno piskaranje, što moraš imati u glavi da usporediš ova dva slučaja.

  • DOBARDAN:

    Svaka čast svima žrtvama, ali uspoređivati jedan kompleksni rasni problem i slučajeve vršnjačkog ili svjetonazorskog nasilja je razlika kao nebo i zemlja.