Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Verbalist

Na ovim izborima glasao sam za MAMU

Glasali smo protiv vašeg neznanja i nedosljednosti koja je u drugom krugu podržala PRAVU Hrvatsku ili (ne)NORMALNU Hrvatsku. Ne postoji PRAVA, a ni NORMALNA. Postoji naša. Moja i tvoja. Hrvatska vaše i naše djece.
Objava 07. siječnja 2020. 0 komentara 691 prikaza
Foto: Marko Vučenik
Foto: Marko Vučenik
Ivan Tominac

"Ča me brige ki će spat s kim, ma su nam busi puni svaki dan. Zač o tome ne divanidu? Oće ku*ac", rekao je moj djed još prije par godina. Moj djed koji je bio u ratu koji mu je oduzeo sina i učinio ga gotovo slijepom osobom. Neka to bude uvertira u moj komentar na ovogodišnje izbore i kandidate koje smo poslali u drugi krug. Kandidate između kojih smo  birali, a koji ni u kom trenutku nisu spomenuli mlade i probleme koji nas muče.

Kako nam već priliči, nismo se bavili stvarnim problemima. Bavili smo se poviješću i popravljali stvari koje u ovom trenutku nemaju nikakvu refleksiju na nas – mlade ljude koji samo žele ostati u 'svojoj' Hrvatskoj. Na sve socijalno isključene i na sve kojima ova Hrvatska sustavno oduzima dostojanstvo. Kod nas, u našim krhkim poviješću opterećenim umovima, povijest se zbilja ponavlja. U obliku ljudi koji se nalaze na vlasti, a koji najčešće jesu u bilo kakvoj vezi s onima koji su bili na vlasti prije njih. Tu govorim i o stranačkoj uvjetovanosti, a ako te na izbore ne šalju HDZ ili SDP, u startu gubiš jer nisi dijelom klijentelističke desnice ili ljevice koje desnica i ljevica nisu. Iako ti to tijekom cijele kampanje demantiraš. Kampanje su pritom najčešće skup svjetonazorskih budalaština namijenjenih onima koji će za njih glasati. Neki će pročitati programe.

U startu su se nekako nametnula dva zla i biranje između njih, a ako me sjećanje ne vara, a ne vara me, govorili smo o 11 potencijalnih državnih starješina. Otkuda 2? Ali odgovor je zapravo jako jasan. Samo dva su se baš konkretno bavila guskama u magli. Samo dva su bila sposobna prosipati banalnosti koje hrvatski narod vidi najvažnijom okosnicom odabira. Na kraju, plavi su protiv pobačaja, a crveni su za njega. Jedni su komunisti, a drugi ustaše. Komunisti vole pedere, a ustaše ne vole. E, tako. To je ona usiljena svijest hrvatskog biračkog tijela. Više od polovine mojih prijatelja u prvom krugu glasalo je za nekog trećeg, a u drugom poništilo listić. Glasali smo protiv vašeg neznanja i nedosljednosti koja je u drugom krugu podržala PRAVU Hrvatsku ili (ne)NORMALNU Hrvatsku. Ne postoji PRAVA, a ni NORMALNA. Postoji naša. Moja i tvoja. Hrvatska vaše i naše djece.

Opet, na kraju se nekako nametnulo da svi mi koji nismo glasali, ipak jesmo. Ne znam po kojim parametrima, no o ljudima koji su ''zaokružili'' nepostojeću opciju govorilo se kao o onima bez stava; beskičmenjacima koji trebaju iseliti. Trebaju iseliti zato što su dosljedni sebi i znaju što žele, a to je da ne žele nikoga od dojučerašnjih kandidata kao svojeg predstavnika. I ja sam bio jedan od tih ljudi. Ja sam glasao za MAMU. Transparentno sam objavio svoj čin koji je refleksija nezadovoljstva kao oblika stava prema ponuđenom. Na kraju su mi rekli da sam glasao za Milanovića i da nemam stav, a jedina činjenica jest da ja nisam glasao ni za koga. Zbog stava. Napali su me ratni profiteri, ljudi koji na društvenim mrežama olako izlistavaju psovke, oni koje nije briga za Australiju jer nije Hrvatska i žene koje vlastitim muževima izuvaju cipele. Smetalo im je jer nisam glasao za aktualnu predsjednicu, a ona je meni u ovoj kampanji nije ponudila ništa. Da se u kampanji barem okrenula budućnosti, umjesto priča o 1976., da barem nije toliko pričala o ratu i izgovorila kako mom ocu sigurno nije žao što je poginuo. Ne mogu glasati za takvog diplomata, a imala je šanse. Samo, nije bila pametna. Oprostio bih joj i taktiziranje, da je taktizirati znala, a nije. Jednake šanse imao je i Milanović, samo, njegovi mi se nisu obratili jer je pobijedio, ali nikako mojom zaslugom. To moraju prožvakati Kolindini birači. Srećom, brojke su na mojoj strani, kao i uvijek. Zato ih negdje i volim. One su u ovakvim situacijama jače od riječi. Jako dobro idu u prilog tome da sam imao STAV i da nisam sklon taktikama. Nikada ih nisam volio, a dosljednost je prvo što biram na crti obrane.

Krenuo bih od toga da je dojučerašnja predsjednica prozivkama na račun Škorinih birača sama kanibalizirala svoje potencijalne birače. Na kraju ih je trebala pridobiti, nije uspjela. Postoje dosljedniji i netaktični ljudi sigurni u svoje izbore. Ljudi koji ne vjeruju u alternative koje to nisu i ljudi koji se ne daju kupiti s nekoliko slatkih riječi i praznih obećanja. Ljudi koji se bave trenutkom, a ne ustašama i komunistima. To je prva stvar zašto nisam kriv. Škoro je. Škoro koji je rekao da će birati 'obraz.' Mnogi ga niste imali, a odabrali ste jednu opciju jer vam je svjetonazorski draža od one druge. To je vaš manjak stava, a ne moj. Jasan manjak ako postoji treća opcija, a postojala je i zvala se 'ne odabrati'. Sada se vratimo na brojke, u drugom krugu predsjedničkih izbora 89 tisuća birača poništilo je svoj listić, a nije glasalo za Milanovića. Poništilo (učinilo ništavnim, obezvrijedilo?). E, a sada, kako bi se vaše usiljene glavice još više raspuhale, otkrit ću vam još jednu tajnu. Da je svatko od nas 89 tisuća glasao za aktualnu predsjednicu, ona ne bi dobila izbore, a znate zašto? Razlika u glasovima bila je 105 tisuća pa ako vas matematika toliko služi, računica je jasna. Hrvatska je odlučila, a mi smo samo bili buntovni. S razlogom. Glasali smo protiv VAS. Poručili smo da ne možete baš uvijek onako kako želite. Nećemo iseliti, ostat ćemo ovdje i nećemo birati ono što vi očekujete od nas. Birat ćemo ono što želimo. Ono u što vjerujemo. Ono što nas pokreće. Birat ćemo sebe.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.