Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Verbalist

Ni gimnazija nije što je nekad bila

Ne znači biti inteligentan samo imati 5 iz matematike ili engleskog, isto kao što ne znači moći upisati gimnaziju. Tako da ako vaše dijete upiše srednju strukovnu ili obrtničku školu, vaše dijete i dalje vrijedi jednako kao bilo koji upisani gimnazijalac. Ima svoju ulogu u ovom svijetu i zato ju ne umanjujte iskorištavanjem manjkavosti sustava. Ne morate mu to dopustiti ni ako ne zna što želi biti kad odraste, a ocjenama jasno pokazuje nedostatak radnih navika i nevoljko svladavanje materije.
Objava 23. rujna 2019. 1 komentara 3624 prikaza
Foto: Unsplash
Foto: Unsplash
Školske klupe

Zakoračili smo u novu školsku godinu, s 90.000 učenika manje i jednako problema. Ako je vjerovati dnevnoj štampi, možda i više. Stvari sustavno izmiču kontroli, reforma ne donosi ništa, a manjkavosti sustava se iskorištavaju. Samo, pitanje je toga na čiju dobrobit ili štetu se to čini. Danas ću se osvrnuti na obrazovni sustav s učenicima na čelu i njihove roditelje kojima je ego težak onoliko koliko i oni sami.

Primijetio sam negdje u kolokvijalnom razgovoru kako se umanjuje vrijednost obrtničkih zanimanja, a kako i oni sami počinju vjerovati da vrijede manje. To je ta nepovoljna manipulacija nesigurnostima kada visokoobrazovani klipani vjeruju kako im stručna sprema daje na superiornosti. Super. Ne znam zašto si onda sam ne šišaš, zidaš ili popravljaš auto? Zato što ne znaš, jasno. Ne znam ni ja, a zamisli, uskoro ću zamahati diplomom. Zaplješćite mi. Može. Nakon toga zaplješćite i mojoj frizerki i zidarima koji su bitno pridonijeli da mi je po zimi toplo, a po ljeti ugodno unutar moja četiri zida. Moja frizerka je primjerice izvrsna i razgovaramo o super stvarima u tih sat vremena dok svojim vještim prstima slijedi moje upute.

Iako je promocija strukovnih obrazovanja ovo ljeto dobila na značaju, ono upisanih u nepopularna zanimanja dobili smo zbog stimuliranja stipendijama, često bez konkretnog interesa za isto. To su možda isti oni učenici koji će upisati 4. stupanj nakon završene srednje škole. I meni je mama obećavala koješta ako prođem matematiku pa nisam postao matematičar. S druge strane, od strukovnih zanimanja, djeca i dalje žele biti kuhari, a to su htjeli i prije. Tome je tako jer te društvo ne uči da to zanimanje vrijedi manje, a roditelji, ponukani nekim izdvojenim primjerom, djeci govore o nesnosnim plaćama, s glavnim argumentom: "Barem nikada nećeš biti gladan." Govorim vam o primjerima iz svoje bliže okoline i za greške krivim prvenstveno roditelje. Čuo sam u autobusu neki dan razgovor dvije majke, s obzirom na to da su putovale sa mnom u smjeru Velike Gorice, pretpostavljam da su od tamo. Uglavnom, sin jedne je upisao Teslu, a onaj drugi gimnaziju, i ne, nije bio odlikaš. Upisao je to jer nije upao za kuhara pa će ga sada prebacivati. Iako ću zvučati kao mama, ovo se u moje vrijeme nije događalo. Uvijek su postojali alternativni izbori, a to u ovom slučaju nikako ne bi bila gimnazija. Nismo mogli dosegnuti bodovne pragove. Micanjem istih, sve je postalo svojevrsna anarhija. Lokalne gimnazije upisuju one koji gimnaziju neće završiti, ili možda hoće, ali problem će nastupiti kasnije. Uvijek nastupi. Ne znam, na primjeru dječaka iz priče, čak i ako će se prebacivati, je li bila tolika sramota upisati ga u neku obrtničku pa ga prebaciti od tamo? Ili se bojite da prebacivanje možda neće uspjeti pa neka ga u gimnaziji? Rekao bih da je to.

S druge strane od tih govorkanja o plaći mi se diže kosa na glavi, a potrebno je samo znati upotrijebiti internetsku tražilicu kako bismo shvatili da to nije tako kako nam je rekao susjed Štef. Prosječna plaća kuhara u Hrvatskoj je 5 853 kune, a prosječna plaća zidara 6 951 kunu. Nema veću plaću zbog sramote, ima zato što zidari vrijede, a zidara nema. Mnoga djeca upišu kuharske škole i godinama žive na sezonama, a ako je to ono što želite svom djetetu, pa i ne želite mu baš najbolje. Želite sebi, jer je ljepše reći da mali ide za kuhara. Ako ideš za zidara, u startu si bio loš učenik i nisi uspio upisati ništa drugo. I oni su mogli upisati gimnaziju i prebaciti se za kuhara. Svi mogu.

"Prije pet godina nisi mogao u neka zanimanja ako nisi imao određen broj bodova. Neke gimnazije i ekonomske škole sad upisuju i učenike s, primjerice, 30 bodova, samo da si popune odjeljenja. Taj s 30 bodova nakon nekoliko će mjeseci ili godinu dana shvatiti da je to pretežak program za njega, a možda bi bio idealan bravar, kuhar ili nešto treće. Kod nas se to pretvorilo u popunjavanje četverogodišnjih škola lošim učenicima koji bi bili dobri majstori da su išli u trogodišnja zanimanja. Tražimo zato da se vrate bodovni pragovi za četverogodišnja zanimanja", rekao je nepoznati ravnatelj za Večernji.hr.

Ovo je rekao prošle godine, a situacija se nije znatno promijenila u lokalnim gimnazijama ni ove godine. Situacija je ista, iako se na prvu tako ne čini. Trulost sustava mlade ljude stavlja u nepovoljne situacije, a roditelji više nisu svjesni sposobnosti vlastite djece. Sva djeca su jednako dobra, no ne čine jednako dobro iste stvari. Biti inteligentan je širok pojam i to ne znači samo imati 5 u školi i dobro mehanički reproducirati gradivo. Ma, to ne znači uvijek ni razumjeti ga. Onaj kojeg djeca jako vole je jako inteligentan, a i onaj koji će ti uvijek prići da te pita 'kako si' i utješi te kada si tužan. Onaj kojem jako dobro ide tjelesni je isto inteligentan. Inteligencija se proteže od neke tamo logičko-matematičke, preko glazbene do one interpersonalne i još nekoliko drugih. Ne znači biti inteligentan samo imati 5 iz matematike ili engleskog, isto kao što ne znači moći upisati gimnaziju. Tako da ako vaše dijete upiše srednju strukovnu ili obrtničku školu, vaše dijete i dalje vrijedi jednako kao bilo koji upisani gimnazijalac. Ima svoju ulogu u ovom svijetu i zato ju ne umanjujte iskorištavanjem manjkavosti sustava. Ne morate mu to dopustiti ni ako ne zna što želi biti kad odraste, a ocjenama jasno pokazuje nedostatak radnih navika i nevoljko svladavanje materije.

Ljuti me činjenica da se micanjem bodovnih pragova djeca olako upisuju u lokalne gimnazije i da sustav ne vidi grešku, a roditelji žive da se pohvale upisanom gimnazijom. Nitko ih neće pitati o ocjenama jer su navikli da se u gimnazije upisuju odlikaši, a roditeljski ego će titrati od sreće. I na kraju, na kraju samo djeca pate i po običaju nitko nije kriv.

  • dopizdilomi:

    Citiram: " je upisao Teslu, a onaj drugi gimnaziju, i ne, nije bio odlikaš" kako vjerovati u objektivno novinarstvo kada su na listama ispod crte odlikaši?