Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Verbalist

Nisu me voljeli jer sam život bojao prelazeći liniju

Ja sam Ivan Tominac, a ovo je moja priča.
Objava 26. travnja 2020. 0 komentara 830 prikaza
Foto
Foto
#kalupi

Kao malog nikada me nisu zanimali autići, plava mi nikada nije bila najdraža boja i nogomet mi je uvijek bio bez veze. Kao mali, često kako bih bio prihvaćen, stajao sam na golu. Pritom me užasavala i svaka namjera suprotnog tima da udari prema mom golu.

Nisam volio nogomet, a nije ni on mene. Nisu me voljeli sportovi. Pokušavao sam sve, od košarke do rukometa. Brzo sam gubio interes, a kada bi mi rekli da sam u nečemu dobar, od samog straha da moram tamo ostati, ja bih bježao. Kao dijete iz grada jedva sam čekao praznike i odlazak na selo kod bake i djeda. Mene je prije svega veselila sezona janjaca. To je bilo prvo pitanje koje bih uputio djedu: "Koliko ih imamo?" Od toga mi je titralo srčeko, a moja sreća bila je biti zatvoren u staji i po nekoliko sati. Jednog od janjaca bih uhvatio i zatvorio se u zaseban tor. Razgovarao bih s njime sve do trenutka kada majka ne bi zvala na užinu. Pogodite, nikada ovo nisam pričao vršnjacima u svom razredu. Živio sam u gradu, smijali bi mi se. Smijali su mi se i zato što bi mi prije svake školske godine bilježnice bile mahom na životinje i likove iz crtića. Nisam znao marke auta ni imena nogometaša koji su se nalazili na njihovima. 

U trenutku, osjećao sam se sam. Odbačen zato što ne volim iste stvari, htio sam ih zavoljeti. Sjećam se trenutaka kada sam počeo skupljati one glupe nogometne sličice ne bi li došao u kontakt s dječacima iz razreda. Uopće nisam znao je li trampa koja se odvijala u tom periodu po fer vrijednosti i pokušavaju li me prevariti. Vjerojatno i jesu, ali nije me bilo briga zato što su kolege iz razreda zbog te neke rijetke sličice titrali oko mene. To je bilo sve što me zanimalo.

Nisam se volio ni potući pa sam jednom prilikom demonstrirao svoju snagu ne bih li im pokazao da ja nisam uopće slabić, već jednostavno ne volim nasilje. Kada sam to napravio, cijelu hordu su pozvali na mene ne bi li osvetili svog prijatelja. Pozvao sam mamu, ona me došla obraniti, a ja sam, pogodite, ispao razredna pi*kica. Više ni sličice nisu bile dovoljne, a postao sam meta po nekoliko osnova. Mamu su mi zvali debelom, zbog mojih bilježnica 'palio' sam se na životinje, a zbog mog tadašnjeg stila, pozivali su me na samoubojstvo. Djeca su jako okrutna, zapamtite.

Kada sam birao srednju školu, otišao sam u Zagreb. Htio sam pobjeći od problema, ali pokazalo se kao greška. Počeo sam učiti kako je obrazac bježanja dobar mehanizam, a nije bio te sam isti pokušao i demonstrirati na kraju 1. razreda srednje škole. Htio sam pod svaku cijenu pasti razred ne bih li još jednom pobjegao od okoline koja me ni tada nije prihvatila. Njima u Zagrebu sam isto bio čudan, ogovarali su me i upirali prstom u mene. Moj najveći problem je bio jer ja nisam govorio. Mislio sam da je šutnja najbolji bijeg, a naravno, nije bila. Sjećam se prvog dana nakon povratka iz srednje škole, mama me pitala:"Kako ti je bilo?". Rekao sam da mi je bilo super, a nakon toga sam otišao u sobu i u tražilicu na internetu tražio kako se prebaciti u drugu školu. Nije mi bilo super, nisam se htio tamo ni vratiti. Toliko sam podlegao stresu odlaska u školu da su glavobolje vrlo brzo postale dijelom moje svakodnevice. Zadnji dan 1. razreda srednje škole sam pobjegao, nisam htio otići ispravljati ocjene i uspješno završiti razred. Samo, zapamtite ovo sada, razlog zašto ja tako volim profesore jest taj što je moja razrednica primijetila moj potencijal, a znala je da postoji neki skriven razlog zašto ga ne upražnjavam. Mama me toga dana presrela i odvela u školu. Odgovarao sam, znanje nije bilo problem. U 2. razredu na samom početku, rasplakao sam se pred razrednicom. Rekao sam joj da želim otići, nije mi dopustila i kroz sam njen pogled, dobio sam potvrdu da ja za nju u tom razredu nešto značim. Da imam nešto zbog čega je razred sa mnom poseban. Kasnije sam isto vidio u pogledu i pristupu još nekoliko profesorica, nisu smjele reći, ali smatram da sam bio miljenik. Čujem se s njima i danas, a nerijetko imam osjećaj da mi pokušavaju reći da su znale da će ovo postati od mene.

Do kraja srednje škole postao sam jednim od najboljih učenika, izašao sam i spoznao da se ljudi kojima ću se svidjeti jednostavno nisu krili u razredima u kojima sam se nalazio. Nisam bio njihov 'đir', a nisu ni oni moj. Svaki dan nakon izlaska iz srednje škole sve više sam to shvaćao. 

Danas imam gard, nemam puno prijatelja, ali imam ljude koji me vole sa svime s čime dolazim. Zato, za*ebite kalupe, za*ebite ljude koji će vas voljeti zbog onoga što niste. Pobojajte svoj život i preko te linije. Ja jesam. Zbog toga sam za neke danas peder, za neke pičkica, a za neke sam sve ono što su ikada htjeli upoznati. Danas me pitaju i kako to da uvijek žustro branim one koji to ne čine sami, pitaju me i kako to da se danas družim s ljudima s kojima oni možda ne bi...pitali su me za dijagnoze mojih prijatelja, a nikada zašto sam ih odabrao. Zato što jasno detektiram svaki pogled upućen njima, vidim onu tvrdoću u pogledima ljudi. Vidim sve ono što oni ne vide, a isto ono što dugo nitko nije vidio u meni. Eto, zato.

Danas volim ljude za koje znam da vole mene, a i oni su svoj život bojali iza linije. Tamo su me našli i tamo sam ja našao njih.

Pišem ovo na samom kraju školske godine, a želim vam ukazati na potrebu da razgovarate sa svojom djecom. Svaki dan i koliko možete, suočite ih s vlastitim problemima i ne razvijajte s njima mehanizme bježanja. 

U jednom periodu plakanja, meni je moja mama rekla:"Sine moj, nisi ti za svakoga." Bome nisam, zato mi je toliko dugo i trebalo da nađem one za koje jesam. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.