Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Verbalist

Otac iz snova

Moj otac zna sve one naše razgovore, onda kada mu noću s pogledom prema mjesečini sve opravdavam, da negdje tamo gore ne bude ljut što me ostavio zbog takvih s*anja.
Objava 04. kolovoza 2020. 2 komentara 4987 prikaza
Foto
Foto
Otac

Oluja. Jedna riječ, tisuću emocija. Mogao bih nabrajati sve od tuge do ponosa, a samo praznina...ne znam gdje bih nju mogao svrstati, ne znam ni je li riječ o emociji. Kažu da su one promjenjive, kažu da nestaju. Odu pa dođu, a ova moja, ona je nekako stalna. Stalno je ono "Nemam" koje izgovorim svaki put. I nekad mi dođe da prozborim onu iz naslova Prljavog kazališta "Ma kog me Boga za tebe pitaju." Volio bih da nikada za tebe nisu pitali i da "Nemam" puno puta nisam morao izgovoriti. Ali moraš, ljudi traže odgovore, a glupa pitanja, naučili su me, ne postoje.

Ljutila me ta znatiželja za odrastanja i bezbroj pitanja 'zašto' nakon što bih rekao da ja tebe jednostavno nemam. Nisu me razumjeli ni kada bih pokušao reći da te ipak imam na jedan svoj način. Onako dječački neodlučno-u inat. Nije im bilo jasno, znali su me samo potapšati po ramenu gledajući me nekim polutugljivim licem kao da znaju nešto o ovoj Hrvatskoj pod čijim kopljem si ti izgubio život. Radili su to i stariji, zapravo i dalje rade. Naučio sam svako to tapšanje otresti sa svog ramena, barem one vidljive dijelove te prašine, oni nevidljivi su ipak ostali i znao si da te netko tapšao. Vidjeli su i drugi kako te se tapša i ostao si obilježen. Neimanjem koje to nikada nije bilo. Zapravo nikada nisam htio biti obilježen.

Nisam htio da me žale, a u nekoliko situacija bi se skoro ugušili u vlastitoj slini kada bih prozborio da me odgojila samo majka. "Molim? Stvarno? Ti se ne šališ?", bila su samo neka od pitanja. Valjda im nije jasno da možeš tako dobro ispasti. Mi naučimo da je život na kraju puno više ono što ti je dato od onoga što ti je oduzeto. Mi djeca poginulih branitelja kojima je oduzet on-otac.

Uz taj neobrisivi pečat, kojeg uopće ne volim, data mi je i ljubav, briga, usađen osjećaj za samopoštovanjem i hrabrost. Kako uvijek govorim, baš po tom zadnjem, upravo po toj hrabrosti, po tome sam najsličniji ocu. Po tome me danas najčešće pamte, a to znači da nije sve izgubljeno. Rijetko ustuknem pred onima koji nose bilo kakvo oružje. Danas je to najčešće pogan jezik, licemjerstvo ili laž. Iako čak i te '95. licemjerni su vodili glavnu riječ, ali oružje je bilo malo drugačije. Zbog toga su nevini gubili živote i zbog toga su životi onih drugih ostajali prazni. Samo zbog toga pitam se nekada je li uistinu vrijedno. Pitam se to onda kada vidim da je u Hrvatskoj i dalje najveći problem HDZ ili SDP, pederi i cajke.

Moj otac zna sve one naše razgovore, onda kada mu noću s pogledom prema mjesečini sve opravdavam, da negdje tamo gore ne bude ljut što me ostavio zbog takvih s*anja.

Iako vjerujem da si ljut, svaki puta kada grmi vjerujem da vičeš. Svi vi negdje vičete za svu djecu koja su morala ispustiti očevu ruku negdje na putu ovog života. Vičete na sve one ljude koji se ne bave pravim stvarima na pravi način. Na sve one koji se ni tada nisu bavili. Na sve one zbog kojih čak i ja pomislim o tome kako bi možda bilo dobro napustiti Hrvatsku. Hrvatsku koju si mi ti dao kao jedini poklon koji si mi ikada stigao dati.

Ne znaju oni ništa o ovoj Hrvatskoj, ne znaju kako je hodati po zemlji zbog koje je u pubertetu vaš identitet prolazio kroz krizu za koju je jedini lijek bilo čekanje. Ne znaju oni koliko puta je mom jastuku izgovoreno tvoje ime, a ni kako sam se osjećao gledajući emisiju "Moj tata je bolji od tvog tate" na koju se nisam mogao prijaviti, a koja je bila namijenjena za očeve i njihovu djecu. Mnogi je se vjerojatno ni ne sjećaju. Uvjerio sam se da se i ne želim prijaviti. Pozvao sam jednom tu slušalicu i poklopio, ideja o tome da će se mama prerušiti u muškarca nije bila dobra. Alternative jednostavno nije bilo, a onaj jedini kriterij nisam ispunjavao. Koji, ne moram ni reći.

To vam je ta Hrvatska, a u toj Hrvatskoj alternativa za oca ne postoji. U toj Hrvatskoj za mene je on i dalje najbitniji pojam.

Ipak, hvala za Hrvatsku, Hrabrosti. Već ću ja s njom nekako, a ti, znaš već onu našu, vidimo se u snovima, tamo mi te ne mogu oduzeti.