Blogosfera Verbalist

Rekli su mi da nitko ne grli kao otac

Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi.
Objava 03. kolovoza 2019. 1 komentara 890 prikaza
Foto
Foto
Otac

Espresso. Najbolji način za započeti današnji dan. Njegov gorak okus možda najbolje opisuje sve ono što ću pokušati reći. Gorak okus koji me tjera kroz dan. Danas je 4.8., ne baš najdraži datum u mojem životu, ali isto tako onaj na čiji pogled, preponosan da stanem, želim ići naprijed. Nije to toliko zbog samog datuma, koliko zbog osobe. Ja sam Ivan Tominac i dijete sam poginulog branitelja. Moj Zlatko je među oblake otišao netom nakon što sam se ja rodio, a iako zlatnog imena, nama je ostavio srčane duplje pune olova, prašine i hrđe, a puno bižuterije se našlo u našoj blizini. To su bili svi oni ljudi koji su uvijek prividno i nikada stvarno bili tu za tebe. Oni ljudi koji su te držali za ruku, a istovremeno podmetali nogu. Lažni ljudi u stvarnim životima. Oni ljudi koji ne shvaćaju da nikakav državni novac koji ti sjedne na račun svakog 1. u mjesecu ne može zamijeniti život.

Najviše zbog njih se svake godine isponova obraćam na ovaj način. Želim pokazati da nam ide i da nas nisu uspjeli preplašiti. Dapače, mi smo preplašili njih. Ne pišem ovo jer tražim sažaljenje. Sažaljenje me ljuti. Ja nisam ovo što jesam zato što nešto nisam imao, već zbog onoga što jesam (imao). Volju, želju i motivaciju koju sam pronalazio nedostatkom ne dajući mu da me definira. Moj otac, siguran sam, ne bi htio vidjeti me tužnim.

Mnoge stvari odavno su mi jasne, moga oca nema. Iako mi je trebalo čak 15-ak prvih godina mog života kako bih shvatio da je to zbilja tako, danas znam da je moj otac dao život za mene. Za nas. Za vas gospodo kojima je najveći gušt jutrom ustati iz kreveta i potražiti komšiju kako biste nastavili raspravu o ustašama i partizanima. Moj otac nije zato otišao u rat. Htio je dobro svima, a njegov život dat je za mene, jednako koliko i za vas. Ja plaćam isti porez i vjerujte mi, ne uživam nikakve benefite i ne, ne zapošljavam se na ime svoga oca. Ja sam od oca preuzeo samo ono što je nosio za života-žrtvu, želju i prkos. Sve ono što je on na današnji dan 1995. ponio sa sobom na bojišnicu. Znam da je tada šaptao moje ime, a kažu mi da to danas ne bi bio samo šapat. Kažu mi da bi urlikao od ponosa, a vjerojatno se i smijao mojim žutim tenisica. Njegov đir više je bila vojnička odora. Samo, ja nikada nisam trebao urlik. Trebao sam zagrljaj, ne od bilo kojeg muškarca na ovome svijetu, trebao sam zagrljaj od oca. Rekli su mi da nitko ne grli kao otac. Ne sjećam se zagrljaja, a otet mi je iz ruke čovjeka na najsebičniji mogući način. Za mene su to samo jutri zemlje uprljani krvlju moga Zlatka. I ne volim kada mi na nos trljate Hrvatsku kao ono za što se moj otac borio, jer baš takva kakvu mi ju uvaljujete i nije vam baš neka. Vjerujte mi, ne možete voljeti, a ni prezirati Hrvatsku više od mene. Za razliku od vas koji možete poći na obiteljska putovanja, ja se ocu moram vratiti u Hrvatsku. On je za mene nepovratnom investicijom platio ovo tlo, pločnike, polja, šume...Za mene oluja jest grč i gubitak pomiješan s gorkim ponosom. Ne mogu biti herojski ponosan na sustav koji mi je prouzročio odrastanje bez oca, njegova zagrljaja i povika onda kada je bilo potrebno. Ipak, spremno ću se pokloniti svima zbog kojih se danas mogu, na slavu ili ne, nacionalno odrediti. Ali baš kao što se on borio za budućnost, ja živim u njoj.

Od savjeta najviše volim svoje, inat mi jest vodilja, a kada su u pitanju moja obitelj i prijatelji prihvaćam sve rizike. Po tome sam najsličniji ocu. Ne volim te poglede u prošlost. Ja živim sada, sada su mi 24 i isto toliko ne znam za oca, ali ono što je čudno, živim s njegovom pričom. Moj otac je dio mog identiteta. Hrvatska isto. Svi ljudi koji misle da znaju kako živim, ne znaju. Znate, mi djeca poginulih branitelja ne plačemo svaki dan i ne klanjamo se svakome tko nas dođe štipnuti za obraze. Mi smo ponosna djeca svojih roditelja. Najčešće uspješna. Ponosna na svoje obitelji, a tlo po kojem koračamo uvijek uzimamo s rezervom. Problem je jer smo sve one zebre prošli samo s majčinim stiskom ruke i pogledom u nebo. Rekli su nam da tamo stanuju naši očevi. 

I znaš ti, vidimo se u snovima, tamo mi te nikada neće moći oduzeti.