Blogosfera Verbalist

Živimo li u društvu u kojem je sramota reći da nisi dobro?

Puno puta je taj sustav ubio mlade ljude, a kada kažem sustav, mislim na društvenu kulturu u kojoj nije poželjno tražiti stručnu pomoć ne bi li se našao na margini društva. Nije poželjno bilo kome govoriti o svojim problemima. Moraš šutjeti jer su problemi drugih uvijek veći. Kada oni ne nestanu, nestaneš ti i sve tvoje ostane, a tvoji problemi postanu bol onih koji bi te voljeli i s njima.
Objava 18. travnja 2019. 0 komentara 1422 prikaza
Image by Adrian Malec from Pixabay/s logom
Image by Adrian Malec from Pixabay/s logom
Mladi i suicidalnost

Priča plavookog mladića iz Zagreba ujedinila je Hrvate u Hrvatskoj i izvan nje. Kao i uvijek, složni u tuzi, mi mali ljudi angažirali smo se na društvenim mrežama ne bismo li ga pronašli. To je ispravno, naravno, zato što je danas sve jedno globalno selo i mogućnost da bude pronađen bila je veća. Vjerojatnost da ćeš prepoznati te plave oči dobila je na dodanoj vrijednosti. Nažalost, ovoga puta ništa nije pomoglo. Nisu društvene mreže, nisu krici, zazivi Boga, ni suze onih koji su ga voljeli i vole ga još uvijek I hoće vjerojatno ovako ispražnjeni-zauvijek.

Na kraju i nakon svega ostaje samo pitanje zašto? Posljedica nam je jasna. Samo što bih ja, kao mladić koji nosi ružičaste naočale i na tren ih odlučuje skinuti, pitao tko je odgovoran? Kakvo je to društvo u kojem si ljudi tako olako oduzimaju živote?

U suicidalno stanje se rijetko ili čak nikada dovodiš sam, rezultat je pritisaka, neispoljavanja emocija i nerazumijevanje koje te kao poput kakve strijele pogađa tamo gdje najviše boli. U misli. Misli kojima se može pomoći, ali nisi znao da to ide baš tako. Nisu te učili. Učili su te da boli trbuh, glava, ponekad kosti, ali misli...misli bole više. Misli bole život. Za njih ne postoji nikakav analgetik koji će trenutačno ublažiti situaciju ne bi li otišao do nadležnog liječnika. Za te misli, trebamo razgovor. Ovisno o tome koliko te misli bole, nekada će ti biti dovoljan stisak ruke, zagrljaj i razgovor s bližima kojim ćeš shvatiti da nisi sam, a s one druge 'ponekad' strane su stričeki i tete koji su o bolnim mislima učili na fakultetu. Oni će ti pomoći da u zdencu života nađeš podstrek za dalje i da živiš. Osjećati se dobro sa samim sobom predodređeno je za sve. Sve slojeve, rase, spolove ili seksualnosti. Sve, sve. Sve one koji su ikada pomislili da nagaz na tlo ne vrijedi.

Postoji lijepi naziv za sve to, a terminologija ga zove (mentalno) zdravlje. Ono se u našem društvu izbjegava, svojevrstan je tabu i posjeta psihologu ili psihijatru postavlja pitanje: "Što s tobom nije u redu?" Kada te boli trbuh kažu da će proći, kada te bole misli, ne kažu najčešće ništa. Možda eventualno nekome došapnu da si 'lud', pa se druži s tobom iz sažaljenja stvarajući sebi scenarije zašto si se odlučio na taj korak, a od usta do usta, na kraju stvarno ispadneš lud. Zato što ljudi u to žele vjerovati, a igra pokvarenog telefona i tračarenje im dođu kao svojevrsni hobi. Ne razumije se da potražiti stručnu pomoć i pomoć uopće ne znači biti i psihički bolestan, već isključivo nesretan i to ne znači odmah da ste mentalno nezdravi, već može biti prevencija kako to ne biste postali. Zamislite neki loš dan i zamislite da je opetovan. Ja se ježim i od same pomisli. Baš na temu zlih jezika, imam primjer iz bliže okoline, poznanicu koja je posjećivala psihologa zbog smrti oca, a jedna druga djevojka me pitala o njenoj trudnoći i pobačaju s kojim se nije mogla nositi. Ona nikada nije bila trudna. Takvo je društvo, a zato se ljudi odlučuju ne potražiti pomoć. Boje se da će ih etiketirati i u najgorem slučaju odbaciti. Činjenica je da je dečko iz priče imao svoj problem, a ne da je bio psihički bolestan. Možda je imao problem koji je mogao riješiti u razgovoru s roditeljima, a možda i nije, no svakako, nikoga nije povukao za rukav i rekao mu:''Slušaj me, imam problem!'', a trebaju nas učiti da je to okej. Život je, kaže se školski, sastavljen od uspona i padova. Prirodno je.

Za razliku od tih uspona i padova, društvo mi se čini i suviše retrogradno, u Hrvatskoj se godišnje ubije više od 600 ljudi, a stalno raste i broj mladih sa suicidalnim rizikom, samo tijekom jedne godine i za 200 posto. Puno puta je taj sustav ubio mlade ljude, a kada kažem sustav, mislim na društvenu kulturu u kojoj nije poželjno tražiti stručnu pomoć ne bi li se našao na margini društva. Nije poželjno bilo kome govoriti o svojim problemima. Moraš šutjeti jer su problemi drugih uvijek veći. Kada oni ne nestanu, nestaneš ti i sve tvoje ostane, a tvoji problemi postanu bol onih koji bi te voljeli i s njima.

Siguran sam da je i ovaj plavooki dečko nekoć imao snove i da je kroz izvjesno vrijeme vjerovao u njih. Samo nije podnio borbu. Razmišljam o tome kako život svaki dan predaje nekoliko ljudi. Nisu oni slabi, oni su umorni. Umrli su od tuge. Umrli su zato što nisu mogli pronaći razlog za dalje. Zamisli dan kada se ustaneš tužan, ogorčen i ljut. Zamisli dan kada teško navlačiš osmijeh na svoje lice. Zamisli da ti je svaki dan takav. Umoriš se. Umoriš se od traženja razloga. Njihovo svjetlo je tinjalo. Puno je takvih svjetala na ovom svijetu. Želim da u svijetu ima puno više razloga za sjaj. Ne želim ugašena svjetla. Želim borbu bez predaje. Ne osuđujem, nisam takav, no smatram kako nije na nama odlučivati o trajanju života. Tvoj je život. Stoji. Radi s njime što hoćeš, ali ne diraj ga. Čak i ako ne želiš s njime ništa, ostavi ga neka miruje. Kao sijalicu koju zaboraviš ugasiti u dnevnoj sobi. Do jutra ne pregori. S druge stane, krivim sustav(e) koji te ne uče kako se nositi sa životom onda kada nije najbolja zamišljena verzija. Ne uče te da nije sramota da te netko lupi po prstima onda kada posegneš za okidačem.

Bojim se da nam povećanje rizičnog ponašanja mladih, s obzirom na to da na mladima zbilja svijet ostaje, ukazuje samo na dekadenciju. Kako ćemo nesretni u tome svijetu, ne znam, a bojim se da i do ovog ne bi došlo, samo da smo mu rekli da je okej razgovarati. Da mu je barem netko rekao da će sve biti okej i da je barem bilo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.