Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Nikad ne reci nikad!

Adrenalinski izazov prvi: Uz babine savjete do bacanja sa stijene

Početkom prošle godine shvatila sam da mi je dosadnjikavo i da bih neki ninja moment. Prijavila sam se u školu penjanja na stijeni i pred ulazom u dvoranu shvatila “J**ote, pa ja se bojim visine!”
Objava 19. siječnja 2021. 0 komentara 879 prikaza
Foto. Vesna Petrović
Foto. Vesna Petrović
Snimljeno sedmi dan školice, tu sam više znala što radim i kamo idem. Strahovi su postali borba za što bolji pokret i što zanimljiviji smjer. Logično.

Uvijek su govorili da sam od onih koji prvo skoče pa kažu “hop”, da bi ponekad trebala stati, izbrojati do deset, promisliti pa krenuti dalje. Uvjerenja sam da kad previše stojiš i misliš, možeš vrlo lako propasti u glib i ostati na jednom mjestu pa nikad previše ne promišljam kad mi nešto iznimno padne na pamet. A ideje su mi, vjerujte, posve zanimljive i često u neskladu s potrebama mog tijela. I glave.  

Evo, primjerice, početkom prošle godine shvatila sam da mi je dosadnjikavo i da bih neki ninja moment. Prva pomisao: penjanje na stijeni. Telefon je u ruci, zovem najbližu dvoranu. Prijavljena sam u školicu penjanja.

Nitko se ne boji - osim mene

Dok sam o tome pričala hodajući po stanu, ispred mene su se stvorila dva mala tamna oka: “Mama, kaj ako padneš i slomiš prst?”.

Ako padnem s te visine, mama će ti prsnuti cijela, neće mi tad prst biti problem, bio bi iskren odgovor. Umjesto toga pogladila sam je po glavi i rekla nešto poput: “Mame ne padaju, čovječe. Ak sam tebe rodila, znaš što sve ja mogu. Ha?”

Umirila sam sve oko sebe, osim sebe. Imali smo dogovor, termin, i konačno sam krenula u Fothiu – dvoranu za penjanje na umjetnoj stijeni. Na ulasku u dvoranu shvatila sam: J***te pa ja se bojim visine! Bilo je prekasno. 

Tamo smo. Velika hala je pred nama - predivna, šarena, vesela i brate hladna ko zamrzivač. No ljudi u njoj, nasmijani, hodaju unaokolo u kratkim rukavima i papučama. Vise sa stropova, pjevuše… “Ovi nisu normalni.”, pomislih. 

Prijateljica stoji pokraj mene, uzemljena, snažna, flegmatična, euforična. Meni proradila štitnjača. Osjećam kako pulsira u grlu. Bijega nema. Tu si, ideš. Bilo bi mi draže da je i ova moja prestrašena, ali ništa. Spremna je zubima ispenjati smjerove do 10 metara visine i više. Veseli se. Veseli se što umiremo.

Kao smijem se, a plakala bih. Luda sam. Mjehur mi je pun. Misli se roje, jedna za drugom, a među njima najglasnija: “Ako se gore upiškim u gaće, pljusnut će po ljudima. Ajme!"

Prene me nečiji glas.

 “Tko će prvi na stijenu?” 

“Ja!” probije iz mene, ali kunem se da nisam bila ja. “Jesi li poludjela? Koji ti je vrag, ženo?!” svađam se sama sa sobom dok prilazim prvom punktu ispred kojeg učimo obući pojas, saviti uže u osmicu i pravila osiguravanja. Prvi test – prošli. Prsti rade, osmice se slažu. Provuci, izvuci, spremni smo. Javorka (prijateljica i partner u većini nevolja) ipak kreće prva. Noga, noga, ruka, ruka i na vrhu je. Žilavi gad. Gledam prema njoj, ponosna sam, a svejedno molim Nebesa da ne završi na podu pred mojim očima.

“Španaj!” viče i daje znak za zatezanje užeta da je se počne spuštati. Instruktor maše rukama ko vjetrenjača. Zzzzzzzzz i evo je dolje, bezbolno ko pauk niz mrežu. Sve sam pomno pratila, danas sam odlučila biti prepisivačica. 

Krećem. Trpam noge u penjačice koje valjda najbolje pristaju Pepeljuginoj polusestri, onoj s odrezanim prstima. Tijesne su, neugodne za popi*dit. Par brojeva manje od mojega stopala. 

“Tako to treba biti, Vesna”, objašnjava instruktor Krešo. 

“Da sam htjela na balet, ne bi došla tebi”, svadljiva sam od nervoze.

Polazim, primam se za stijenu, gledam smrti direktno u oči. Odustat ću, ne idem. U tom trenu, tko zna zašto, padne mi opet na pamet pokojna baka Ruža. Bila je kućanica sa šestero djece. Jednom prilikom sjedile smo na balkonu njenog stana u naselju na rubu Tuzle gdje smo provodile puno vremena pričajući o životu. Nabrajajući momente iz života spontano je rekla: “Puno je to djece, objeda i šivanja, Vesna moja. Imam osjećaj da sam cijeli život bila trudna il rađala. Trebala sam više vremena za pjevati. Nisam ga imala. Iz mene su djeca izlazila ko iz škole, jedno za drugim”. Smijale smo se do suza prije nego li je dodala: “Ti nemoj tako, prvo probaj sve u životu da poslije ne kažeš da se kaješ."

Sjetila sam se zašto ovo radim, nisam je mogla iznevjeriti. A bogami ni sebe. Ovo je naša obiteljska borba! Karmičko penjanje!

Slobodni pad je sloboda sama

Namazala sam ruke magnezijem i napravila prvi korak prema gore. Popela se na metar visine. Prikovana sam uz stijenu i buljim pred sebe ko zeko u farove automobila. Ovi dolje, ili da budem preciznija ovi iza, navijaju, skandiraju, podržavaju. Dlanovi se znoje. Centar za ravnotežu mi rida, ali idem.

Došla sam na tri metra, okrenula se i pogledala dolje. Kakva početnička greška!


Na ovoj slici sve je pogrešno, ali bilo je bitno preživjeti i osigurati se što prije


Buljim prema tlu, Javorka izgleda ko mali miš. Pored nje stoji Krešo i viče onako alpski, kao s brda na brdo: “Vesnaaaooooaaaa! Nećuuuu teee spustiti dok neee dotakneš vrh! Visit ćeeeeš goreeee do sutraaa, možeeeš ti tooo.” Valja mi ići dalje.

Evo me na pola puta. Imam osjećaj da mi rame ispada iz zgloba, lakat više nije moj, guzica mi ima 15 kila više nego inače. Držim se za stijenu noktima, ko ona mala iz bunara u filmu “Krug”.

Stigla sam. Je*ote, uspjela sam! Katarza. Slabašnim glasom procijedim i ja: “Španaaaj!”. Nategni konop i vrati me dolje, živ bio. Da bih se spustila, morala sam ispraviti noge, odmaknuti se od stijene s rukama opuštenima iza leđa. Potpuno predavanje onome dolje, koji mi život drži na žici. Spustio me.

I bio bi to još jedan hepiend - da nismo dan poslije vježbali padove. Novi level sportske traume. Stvar je teoretski bila posve jednostavna – popneš se na vrh i baciš u slobodni pad. Ko kad smo bili klinci, i puštali se u ruke u igri povjerenja. Kasnije se ta igra igrala na koncertima, kad bi se netko bacio s bine u publiku. Divan osjećaj moći, dok se ovi dolje ne razmaknu.

Krenuli smo. Jednom osiguravaš penjača, drugi put ti padaš. Nema filozofije. Otišla sam, zažmirila i pustila se. Dvaput. Svidio mi se taj osjećaj. Ptica si i letiš…  Kasnije sam razmišljala kako mi nije bilo nimalo čudno što puno elegantnije padam, nego se dižem, ali to nije tema ovog posta.

Sljedeći je Goran. Trideset kilograma teži od mene, ionako sićušne osobe. Fokusirala sam se i pripremila, ali ne dovoljno. Bacio se, a u sljedećem trenutku, kao na vagi, bila sam visoko na stijeni skupa s njim.

Dok visimo gore, i jedan i drugi, lagana sam. I vruća. Mrtva nisam, to je dobro. A onda me odjednom, odnekud iznutra, obuzeo osjećaj bezbrižnosti. U tom trenutku postalo mi je svejedno kako ću se spustiti. Visim ko na gumi od gaća i potpuno sam sretna. Baba je imala pravo. 

Da sam ja sada baka nekoj unuci, i ja bih joj isto rekla. Dobro, malo drukčijim riječima. Ako iz dana u dan živiš ono što ti je servirano i nikad se ne izbaciš iz ravnoteže, nećeš si dati priliku za nova, urnebesna iskustva. A ona su točno tamo - gdje se bojiš stati na ježa, gdje ti se od straha piša u gaće, gdje se dlanovi znoje, gdje životni balans visi o niti. Jamčim. 

PS I dalje penjem, zaljubljena sam u visine. Još i jače nakon što sam vidjela što je skupina skupina profesionalaca, amatera, penjača, alpinista, sportaša pod krovnim imenom Ninja Krovnjače učinila za ljude i krovove Zagreba, Petrinje, Gline, Siska i ostalih u potresu nastradalih mjesta. Zahvaljujući njihovom umijeću i entuzijazmu, puno ljudi dobilo je krov nad glavom i sigurnost. Zbog čega se penjanje, ako pitate mene, može nominirati za najplemenitiju aktivnost godine  Bravo, face!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.