Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Nikad ne reci nikad!

Nikad ne znaš koji ti je dan zadnji, brigama pokaži srednji prst i počni živjeti!

Godinama sam sjedila doma planirajući kako će mi, evo od sljedećeg tjedna život izgledati. Sve dok nisam upoznala djevojku koja je doslovce živjela zadnje dane svojega života. Ali ih je živjela punim plućima. Ovaj post posvećen je Tonki.
Objava 25. ožujka 2021. 0 komentara 3002 prikaza
Japetić proljeće 2020
Japetić proljeće 2020
Šetnja do Japetića

Koliko lijepoga propustiš dok čekaš da se život posloži, razmišljala sam povlačeći kroz suho, šumsko lišće lijevu gojzericu za desnom. Prvi sam put planinarka. Nisam prvi put na planini, niti prvi put penjem. Prvi put sam planinarka – ona koja ima svoju obuću, ruksak, jaknu, hlače, flis, mijeh i štapove. Nabrijana i sretna kad sam okružena blatom i drvećem. Najsretnija kad nakon višesatnog uspinjanja sjednem na klupu i na krilo si izvadim smotuljak s malo špeka i kruha; kad sam vraćena na osnovne postavke svakodnevice.

Godinama sam sjedila doma planirajući kako će mi, evo od sljedećeg tjedna život izgledati. Kad sam postala majka razmišljala sam što ću sve učiniti kad mala stasa i budem slobodnija. Kad sam se rastala, što ću raditi čim se, evo snađem i otjeram tugu. Kad sam digla kredit za stan “ma evo čim ga namjestim pa ću…” Začarani krug u kojem si hrčak koji nabada po lojtrici, a dani cure ko pijesak kroz ruke. I ne vraćaju se. 

Prošle godine, zbog pandemije i novh uvjeta života, otvorila sam se još više za outdoor aktivnosti pa s prijateljicom Željkom s trčanja dogovorila šetnju do Japetića, Samoborsko gorje.

U ormaru gojze kupljene za sitne novce. Poslužit će, rekla sam sama sebi i navukla ih na noge. U šumi nas je dočekao spokoj, tišina, mir i hladnoća koja je probijala kroz kosti. Željka i ja u svojim mislima i raspravama o ljubavi i odnosima. Moj pas, desetomjesečna mješanka border collia i ovčara, trčeći reže zrak. Njoj je sloboda u genima, trči nezaustavljivo kroz granje, žbunje, travu, niz litice pa opet gore. Za nju sutra ne postoji…

“Trebala bi svaki dan biti poput nje. Pogledaj koliko spontanosti, slobode i sreće stane u to malo kostiju”, rekla sam Željki na što smo se obje nasmijale i shvatile da ma koliko god želiš drugačije, obično ipak na koncu živiš prema tuđim regulama i očekivanjima. U toj tamo šumi zrake su probijale dijagonalno do tla, sve je izgledalo moguće. Obećala sam si da više nikad neću zastati i prestati tražiti radost i uzbuđenje svakog novog dana. Planinarenje mi je ostalo izvor radosti, kao i Željka i družina “Napetić” koja se formirala oko tad započetih, redovitih vikend šetnji trkača i pridruženih članova.

Moja prva berba grožđa

Jedna od njih, Ana, kasnije te godine priuštila mi je novo prvo iskustvo – povela me na obiteljsku, tradicionalnu, berbu grožđa. A ja sa sobom prijateljicu Noemi, Talijanku iz Lago Di Garda. Ova ne zna hrvatski, oni ne znaju talijanski, a svi skupa poznaju jedino što ih spaja – gemišt!

“Ajmo cure, čaše u ruke! U berbu ne možete žedne!” viknula je rumena, okruglasta starija gospođa dočekujući nas pred kleti (drvenom kućicom).

“Che cosa, Vezna” zbunjena je Noemi, no kuži da će se upravo dogoditi nešto fora.

“Ma uzmi čašu i pođi za stol. Mi smo već jeli. Na! Malo mesa, sira i kruha. Uzmi, jedi.” odgurala ju je do drvenog stola, primila za ramena i posjela. Prstima je prema njoj pogurala tanjur dajući joj do znanja da je vrijeme za prvi objed u danu.

Tradicija u ovom kraju nalaže - kad ti ljudi dođu pomoći, moraš ih nahraniti i tretirati kao svoje. Pa i bolje. Ovi Anini u tome su prvaci, osjećale smo se kao državna delegacija, kao najvažnije na svijetu.

Napunile smo trbuhe, dobile košare i škare za lozu, pa krenule niz vinograd.

“Reži tu, nemoj oštetiti lozu. Mora nešto ostati i domaćinima” šalila se Ana objašnjavajući nam procedure odvajanja grozdova od drvenastog dijela. Upile smo sva znanja i krenule. Najsporije među drugima, ali uporne i vrijedne, odrađivale smo red po red.

Poznanstvo iz vinove loze

S vremena na vrijeme pogled mi je bježao na crnokosu djevojku koja je stigla među zadnjima. Dominantna, snažna. Na glavi su joj crne pletenice, one kao afričke s malo bijelih detalja tu i tamo. U ustima zubi koji, imala sam osjećaj, mogu krckati orahe u ljusci, a da im ništa ne bude. Njezina energija sasipala se od vrha do kraja proplanka. Pričala je snažno, ne glasno, snažno. A kad god bi progovorila svi bi stali, ušutjeli i slušali. Nisam bila sigurna trebam li se plašiti ili joj se diviti pa sam se samo povukla. Tiho radila i poučavala Noemi novim hrvatskim riječima.

“Vezna, come si dice questo?”, upitala je u jednom trenu kako se zove ovo što radimo.

“Berba”, uzvratila sam.

“Vezna. Ja verbam, ti verbaš. Bueno?”

“BERBA, not VERBA”, prasnulo je iz drugog reda. Bila je to ona, Tonka.

Ona snažna i dominantna ženska. U tom trenu odlučila je pomoći oko edukacije i obratila nam se na engleskom. Britanski naglasak, perfektan. Jedina koja je mogla pričati s Noemi onako, bez problema.

Mislim da je zapravo bila jednako uzbuđena zbog našeg prisustva, kako smo i mi zbog njezina. Nove smo. Sviđanje je bilo obostrano pa smo jedva čekale uskočiti u razgovor koji bi nas razotkrio jedne drugima.

“Ja sam Tonka, drago mi je. Anina sestra. Malo pričam engleski, naučila sam preko serija”, pristupila je hrabro, prva. Ja u šoku jer ona priča smisleno i bez mucanja, sa zavidinim vokabularom. Dočekale smo je objeručke.  

Uskoro je loza postala ćelava; sokovi mladog grožđa cijedili su se niz drvene posude, bilo je vrijeme za ručak.

Za stolom mi strankinje, sve tri. Šutimo, smješkamo se i trpamo hranu u tanjure i usta. Dok sam zubićima obrađivala puricu oko kostiju, jednim uhom odlutala sam u razgovor u kojem se Tonka predstavljala Noemi.

Kasne tridesete, razvedena, privatni biznis, vrlo uspješan; dva karcinoma s kojima se godinama bori. Nisu je poljuljali. Ljubavna drama jeste. Slomio joj je krila. Vjerovala mu je i bila sretna. Prvi brak, prva ljubav, prvo namještanje zajedničkog stana… Prvi krah, prvo slamanje, prva drama, njeno prvo crno. A onda i dijagnoza. Pa još crnje. Zanijemila sam. Žvakala sam sve sporije, sve više slušala. 

“Srećom, stan je moj. Ispratila sam sve te ostatke iz svog života. Odlučila sam da me ništa neće zaustaviti. Nije bitan, dovoljna sam sama sebi”, uvjeravala je sebe i nas glasno, energično i samouvjereno. Tek ponegdje, drugi to nisu mogli vidjeti, iz očiju bi joj zaiskrila, ne mogu reći tuga, ali borba. Ona koju sam nakon razvoda i sama vodila. Bile smo u istom – s ljubavnim okovima na nogama koji su nas u jednom trenu života povukli na dno. U mulj iz kojeg smo se dizale prljave i obilježene crnim tragom koji u ovom društvu nose sve razvedene žene. Nju je pogodilo i jače jer je redovito posjećivala doktore. Ja sam još uvijek mala sreću da sam na glavi nosila slabu, tanku kosu koja prestane rasti čim dotakne rame. Njezine pletenice bile su odgovor na kemoterapiju. Pokazatelj da je ustala i životu razbila nos. Još jednom.

Tog dana dugo smo razgovarale. Razmijenile brojeve i obećale si kavu i novi susret. Ovoga puta obećanje nisam ispunila. Dani i mjeseci su letjeli, opet sam se ulovila u životni žrvanj s početka priče. Tonka isto nije pronašla vremena za kavu, iz posve drugih razloga.

“Bit će vremena i prilike”, reći ćemo. Reći ću i danas kad s ružom u rukama krenem prema njenom zadnjem odredištu. Nije uspjela. Borila se, znam, pričala je Ana. Bila je lavica, do zadnjeg daha.

Takvu ću je i ja pamtiti kad se budem podsjećala kako bi ona Tonka s afro pletenicama, ali i sve “druge Tonke”, računima, kreditima, prekidima i stresovima svakoga dana iznova pokazale srednji prst - samo kad bi još jednom mogle obuti gojze i poći na obližnju planinu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.