Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Nikad ne reci nikad!

Road trip po Bosni i Hercegovini: Planine iznad Kladnja skrivaju povijesne rimske ceste, misteriozne špilje i crteže iz kamenog doba

Ovoga ljeta kćer i ja smo odlučile poći na drugačije ljetovanje i Bosnu upoznati kao nikad dosad. Prije nego smo pošle na uzavrelo putovanje, prelistale smo knjigu “80 mjesta koja trebaš posjetiti u BiH” i zaokružile nekoliko stranica. Ono što smo vidjele već prvi dan pokazalo je da smo donijele izvrsnu odluku i da će ovo ljetovanje biti nezaboravno
Objava 29. lipnja 2021. 0 komentara 1599 prikaza
Rimska cesta, BiH
Rimska cesta, BiH
Na otvorenju ceste sudjelovali su i glumci, studenti, volonteri. Foto: Almedin Mešić

Zahvaljujući korona drami roditelje nisam vidjela godinu i pol dana u komadu. Oni u Tuzli, mi u Zagrebu. Ni mi njima, ni oni nama. Srećom, od proljeća ove godine, koronica se počela zauzdavati, starci se cijepili, kćer i ja odlučile k njima. Onako studentski, na mjesec dana. 

Ovoga puta Bosnu smo odlučile upoznati kao nikad dosad. Prije nego smo pošle na uzavrelo putovanje, prelistale smo knjigu “80 mjesta koja trebaš posjetiti u BiH” i zaokružile nekoliko stranica. Nek se nađe…

“Ma jašta ćeš nego hodat okolo”, reagirala je moja mama kad smo joj izložile master plan. Nije zbog toga što je to neizvedivo, nego zbog lokalnog običaja da se slabo krećeš i to, najbolje, do prvog birca gdje ćeš ostati dok ti se bedra ne stope sa stolcem. E sad, kako sam ja “ponorila” i ne mogu zamisliti život bez planine, trčanja, kajaka, rolanja, bicikliranja i svih outdoor disciplina, i ovaj sam posjet odlučila prilagoditi sebi. 

U tome mi je pomogla moja draga prijateljica Azra, njen suprug i sin s kojima sam ap-cap uz jednu “kaficu” brzinski složila plan obilaska fora mjesta oko Tuzle, ali i malo dalje. 

Prva postaja: planina Konjuh, Kladanj, Tuzlanski kanton

Odmah prvi vikend na tom smo mjestu ulovile super priču (koju je moja kći ispričala u svom blogu na lokalnom portalu) – studenti povijesti Filozofskog faksa Univerziteta u Tuzli tamo su pronašli komad rimske ceste izgrađene u 1. St. n.e. Preko te ceste koju je izgradio Dolabela, namjesnik cara Tiberija, Rimljani su navodno, prelazili iz Solina do Drine i rudnika srebra. 

Uz šumsku priču iz starina, miris smole i borovih iglica, vratile smo se u povijest – moja kći u rimsku, ja u posve drugu. Dok su umjetni Rimljani koračali po bijelim kamenim oblucima, kroz krošnje crnogorične šume vratili su mi se gromoglasni smijeh i povici veselja mene Dace, Gliše, Zlaje, dvaju Maja, Ivane, Dalibora, Darje i ostatka ekipe… 

Tu malo dalje od Kladnja nalazi se Karaula, nekima poznata po istoimenom filmu, drugima po najgadnijem prijelazu preko planine zbog kojeg je put od Tuzle do Sarajeva uvijek trajao dvostruko više, a meni i prijateljima iz djetinjstva jer se od Karaule lijevo skretalo u šumu kojom smo stizali do Drecelja – sela gdje smo se okupljali svake zime na sedmodnevnom druženju s roditeljima. Koji put na Drecelj bi se išlo baš u ovo vrijeme, kad bi nas paklene vrućine potjerale s gradskog asfalta. Tamo na obroncima planine Javor, išli smo u pohode, kotrljali se niz najveće brdo na svijetu, tragali za divljim životinjama i umirali od dosade kad bi nas odrasli tjerali da s njima beremo planinski čaj.

Moji su roditelji imali vjernu družinu od osnovnoškolskih dana. Njih deset parova plus prinove, bili su kao velika obitelj – zimi na Drecelju, ljeti na Šolti u Maslinici. Ostatak godine na sijelima jedni kod drugih. Mi, druga generacija raspjevanih matoraca, bili smo škvadra radnog imena “Mala raja”. 

Zajedno smo osvajali planinske obronke, penjali na drveće, ja sam se uredno priklanjala muškom dijelu ekipe i odlazila u ozbiljnije pohode. 

U jednom od njih, dok smo se kroz šumu probijali do Orlovih stijena, Glišo, koji mi je kao bio dečko od druge do šeste godine života, pustio je granu drveta direktno u moje oko. U drugom smo se izgubili tko zna gdje pa su odrasli išli u šumu po nas; u trećem smo upali babi Milki, lokalnoj mljekarici u kuću po mlijeko i sir, pa se ostatak dana smijali načinu kako nas je bezuba baka pozivala da dođemo k njoj: “Detoooo, dodite po meko!” Smijali bi se nekad do pišanja u gaće. 

Na putu do babe Milke redovito bi stajali uz ogradu dvorišta nekog pilota koji je na stupu imao mali aviončić čiji bi se propeler vrtio na vjetru. Njega nisam nikad vidjela, al sam mu se uredno divila. On je bio seoska legenda. Možda nije ni postojao, tko zna. 

Jedne zime pao je ludo visok snijeg, toliko visok da je ispod tridesetak centimetara snijega bilo još toliko leda. Nama je to bilo idealan omjer padaline u dva agregatna stanja za izgradnju iglua. Uzeli smo lopatu i njoj probijali snijeg i led i izrađivali kocke. Nosili smo jednu po jednu i složili si kućicu od leda u kojoj smo boravili danima. Navečer, kad bi nas roditelji utjerali u kuću, guzice bi nam bile crvene i bolne od hladnoće i sjedenja na ledu. No drugi dan, krenula bi druga avantura. 

Bilo nas je posvuda, ne sjećam se da smo ikad jeli, pili, trebali bilo što. Obronci tih gore planina bili su naši, samo naši. Nismo ih se bojali, nismo im se ni divili, samo smo ih svojatali i posjedovali. Njima se to, sigurna sam, sviđalo. 

U jednom dašku crnogorične šume Konjuha, dok su se rimska kola vukla po stazicama iz onog vremena, osjetila sam tu bezbrižnost. Isto kao i moja djevojčica dok je sa štapom u ruci marširala za lažnim Rimljanima pa se objeručke objesila na granu jednog drveta, onda spasila dva tri puža od gaženja, ulijepila se smolom i lovila nevidljive i nestvarne šumske likove. 

Druga postaja: Djevojačka pećina, Brateljevići, Tuzlanski kanton

Kad smo ispratili Cezarovu ekipu, zaputili smo se daljnje u istraživanje. Na drugoj strani te iste planine nalazi se Djevojačka pećina. Naša druga postaja. 

"Moraš to vidjeti", rekla mi je prijateljica, no nisam imala nikakva očekivanja. Do špilje se vozi kroz seoca, planinski arhipelag koji ostaje iza auta je, što bi rekli Amerikanci, breathtaking. Na jednom dijelu postoji i ferata kojom se može po stijeni do vrha pa u pregled cijelog kladanjskog kraja. Tu nismo stigli jer smo zbog igre u šumi već debelo odmakli u večer. 

Požurili smo vidjeti ono što smo naumili. Uz malo izletište kojim protječe tko više zna koja planinska rječica, stepenice pozivaju do vrha. Špilja nije dolje kako bi se očekivalo, ona gordo stoji na kraju uspona. Već na prvoj stepenici osjetite hladni zrak koji šalje prema podnožju. Što se više penjemo, sve je hladnije. Na vrhu, frižider. A ispred nas – ona. Otvor u stijeni kroz koji probijaju zrake sunca. 

"Vidiš li bika? Gle pticu! Ovdje je nacrtana žena", upire prstom moja vodičkinja Azra, pokazujući mi crteže na stijeni koje su tko zna kad drvetom i kamenjem urezivali lovci iz, što bi rekla moja kći, doba dinosaura. 

Na lijevom zidu već devet metara prije ulaza počinju slike – jahači na konjima, lovci, divljač, žene, ptice… Na nekima od njih strelice, čovjek, falus, neki nedefinirani oblici. Sve ove gravure, tvrde znalci, upućuju na epohu starijeg kamenog doba – paleolita, i stari su preko 10.000 godina. 

Luda sam od uzbuđenja, toliko povijesti i fascinantnih stvari samo na nepunih sat vremena od mog roditeljskog doma u Tuzli koje, nažalost, zbog raznoraznih okolnosti, nikad nisam vidjela. U špilju ulazimo oprezno, najprije jer je ogromna, mračna, izaziva strahopoštovanje. A onda i zbog priče koju priča. 


Legenda kaže da je u njoj skončala djevojka koja se zbog oklade zaputila po vodu iz mračnog otvora. Kao dokaz da je uspjela morala je zabiti vreteno u zemlju na izvoru, no dok je dizala s izvora vretenom je probila i svoju haljinu te je od straha da ju je nešto zgrabilo iz izvora, umrla. Njen grob, odnosno mezar, nalazi se u drugoj prostoriji, na kraju mračne rupe u stijeni. Do njega se može drvenim stazicama, baš kako to jednom godišnje rade vjernici kad dođu zapaliti svijeće i moliti za dušu djevojke. 

Nismo išli do kraja, već je bilo kasno i premračno. Iskreno, vidjeli smo tragove vučjih šapica i shvatili da su neke zvijeri već pošle duboko prema grobu, na počinak. Zraka se povukla na nebo, bilo je vrijeme da i mi krenemo natrag. Prvi dan naše bosanskohercegovačke ljetne avanture prošao je bolje od očekivanog, veselimo se nastavku i obilasku dvoraca i kula koje nudi sjeveroistočna Bosna. 

Uživajte s nama. 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.