Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Bošnjački povjesničar: “Sultan je osvojio Bosnu bez da je itko podigao mač“

Prekrajanje povijesti u serijalu Bosna – sudbina prekrojene zemlje (Epizoda I. – dio D)
Objava 05. ožujka 2021. 1 komentara 5911 prikaza
Foto: Youtube/screenshot; YT kanal: Semir Halilović
Foto: Youtube/screenshot; YT kanal: Semir Halilović
Foto: Youtube/screenshot; YT kanal: Semir Halilović

Naracija o padu Kraljevine Bosne 1463. godine u prvoj epizodi serijala Bosna – sudbina prekrojene zemlje poučna je jer gledateljima omogućuje upoznavanje s glavnim historiografskim mitovima bošnjačko-nacionalističke provenijencije o tom važnom događaju bosanskohercegovačke povijesti.

„Ugarski kralj i papa“, samorazumljiv je tekst naracije „prekrojene zemlje“, ne će pohitati u spas bosanskomu kralju, već „će, smatrajući njezino stanovništvo vjerskim odmetnicima, Bosnu prepustiti Osmanlijama“. Tu se odmah postavljaju mnoga pitanja. Tko je nagovorio ili možda prisilio bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića da prestane plaćati danak Osmanskomu Carstvu? Je li se nositelj krune svetoga Stjepana prema bosanskomu kralju odnosio isključivo kroz vjersku prizmu ili je ona „politička“, odnosno feudalna imala primat? Jesu li papa i Matijaš Korvin imali iste planove, ciljeve i politike u Bosni ili s Bosnom? Kakva je bila politika Stjepana Tomaševića? Jesu li krstjani bili većina stanovništva kasnosrednjovjekovne Bosne ili je njihov broj znatno opao ponajprije djelovanjem franjevačkoga reda? (U svjetlu nekih od ovih pitanja valja sagledavati i izričaj Dženana Dautovića prema kojemu je, u eseju u kojem ovaj povjesničar kritizira Halilovićev mitomanski serijal, Bosansko kraljevstvo 1463. godine bilo „prevareno i izdano“).

Da se gledatelji ne bi zamarali ovakvim i sličnim pitanjima koja se nameću kada se gleda njegov uradak, Halilović izvlači svojega asa iz rukava te kao glavnoga autoriteta za pad Bosne dovodi Envera Imamovića. Potnji gost-govornik tvrdi da je za povjesničare i dalje enigma kako to da je „jedna od najjačih zemalja [Kraljevina Bosna] u ovom dijelu Europe“ mogla uopće pasti. On potom lakonski razriješava taj gordijski čvor zaključujući kako „nitko u Bosni nije podigao mač“ kad je u nju „došao sultan“ (je li u Bosnu prvo fizički došao sultan ili njegova vojska?). Imamovićeva je slikovita tvrdnja o nepodignutom maču svojevrsni locus communis bošnjačkoga nacionalističko-romantičarskoga diskursa i politike povijesti u odnosu na osmansko rušenje Kraljevine Bosne i osvajanje jednoga dijela njezina teritorija.

Imamović neprimjereno generalizira jer za ozbiljne ili barem ozbiljnije povjesničare pad Bosne nije enigma. Drugim riječima, historiografija je odavno utvrdila da tvrdnja o „bosanskom maču“ koji, pred vojskom koja je donosila „religiju mira“, nije ni izvučen iz korica nema uporišta u povijesnim činjenicama, odnosno da je riječ o mitu. Tako, temeljući svoju naracija na već poznatim izvorima, Emir Filipović u knjizi Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386 – 1463) – između ostaloga – piše kako je kralj Tomašević poduzimao obrambene mjere, odnosno vodio „računa o pripremljenosti i opremljenosti svoje vojske i fortifikacija“, o čem svjedoče podatci o „napornim borbama za pojedine bosanske tvrđave“ (2019: 429). Te podatke, primjerice o osvajanju utvrde Bobovac, donese i sami sudionici događaja, i to s osmanske strane (436).

Zbog toga Filipović zaključuje da se je osmanska vojska u Bosni suočila s ograniziranim otporom, no da su osmanski vojnici „svojom brojnošću, brzinom i vještinom izvedenih akcija, te posebno“ nadmoćnim topništvom, „uspjeli iznenaditi branitelje koji su ... konačno popustili“. Suprotno tvrdnjama da je Bosna nespremna dočekala Osmanlije i da „nitko u Bosni nije podigao mač“, Filipović tvrdi kako bi se prije „moglo reći da su bosanski ratnici učinili i poduzeli sve što je bilo u njihovoj moći da se“ obrane, ali da se jednostavno nisu mogli mjeriti sa svjetskom vojnom silom poput tadanjega Osmanskoga Carstva (429). Osobito je zanimljiv podatak sudionika događaja (srpskoga janjičara koji je prešao na kršćansku stranu) Konstantina Mihailovića koji navodi da su „Bošnjani u Jajcu, koji su se bili ranije potčinili Turcima, bacili i pogazili osmanske zastave i promijenivši stranu“ počeli „napadati Turke i tako“ omogućili „Ugrima da zaposjednu“ jajačku tvrđavu (465).

BSPZ kroz usta Halilovićeva uzdanika Imamovića gledateljima poručuje kako svega ovoga (kao, uostalom, ni Tvrtkova odreda na Kosovu 1389. ili Bitke kod Bileće godinu ranije) nije bilo jer je prije toga, tijekom tri i pol stoljeća, „Europa ... mrcvarila Bosnu, slala inkviziciju koja je rušila, palila, ubijala, pljačkala ... križarske vojne!“ Kroz „čitavu“ je povijest srednjega vijeka, zaključuje Imamović, „Bosna krvarila“. (Ovdje se, između ostaloga, postavlja pitanje je li Imamović „Bosnu“ uopće smatra dijelom Europe pošto pomalo proturječno tvrdi da je „Europa mrcvarila“ jednu „od najjačih zemalja u ovom dijelu Europe“).

Gdje započeti kad se suočimo s ovako sočnom i golemom, ali jezgrovito izrečenom, dozom mitomanije koja cjelokupnu bosanskohercegovačku srednjovjekovnu povijest reducira na „krvarenje“ pod naletima „krvožedne“ Europe ili, kako bi rekao kultni Zdravko Mamić, „pod naletima kopita Zla“? Kao nestručni promatrač zainteresiran za temu, u ovim se i sličnim slučajevima laćam Mladena Ančića i drugih povjesničara, za koje smatram da temi pristupaju nijansirano i profesionalno.

U tom je pogledu koristan Ančićev esej/poglavlje „Jesu li u 13. stoljeću vođene križarske vojne u Bosni“ u knjizi Na rubu Zapada. U njem ovaj povjesnik piše da su gotovo svi izvori za „silne“ križarske vojne u Bosni u 13. stoljeću zapravo dio korsepondencije između Rimske kurije i budimskoga dvora, odnosno različitih razina političke vlasti u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Autor zaključuje da većina pisama upućenih prema Rimskoj kuriji u sklopu ove korespondencije iskrivljuju povijesnu stvarnost. Naime, cilj je tih pisama bilo zavaravanje pape u smislu fingiranih „'križarskih vojni' koje su“, dakle, „prema svemu sudeći postojale samo u pisanim izvješćima što su sa ugarsko-hrvatskoga Dvora upućivana na papinsku Kuriju“. Uostalom, „namjesto iskorjenjivanja 'hereze' ... konačni je rezultat“ tih „'križarskih vojni' ... bilo prenošenje sjedišta Bosanske biskupije u Đakovo ... te definitivna propast one crkvene organizacija što je u Bosni postojala prije pojave 'hereze'. Sve je to osiguralo nesmatani razvoj dualističke 'Crkve bosanske', a u samoj Bosni relativan mir, koji se zrcali i u nedostatku izvornoga materijala, posve oprečno stanju iz vremena učestalih 'križarskih vojni'“ (2001: 105).

Ako to već nije učinjeno, valjalo bi napisati djelo ili barem rad u kojem se opisuju i uspoređuju tri nacionalističko-romantičarske historiografije (hrvatska, srpska i bošnjačka) u odnosu na pitanje „brojnih“ križarskih vojni u srednjovjekovnoj Bosni. Mojoj se nestručnoj malenkosti čini da su sve tri historiografije preuveličavale (srpska i bošnjačka dijelom još uvijek preuveličavaju) broj, opseg i razornost križarskih vojni u Bosni.

Starija, romantičarska hrvatska historigrafija, koja je na 1102. godinu gledala kao što Thompson gleda na ’45., tvrdila je da se nakon 1102. „hrvatska državnost“ preselila u Bosnu gdje su i dalje vladali kraljevi „narodne“, dakle „hrvatske krvi“. Prema hrvatskim romantičarsko-nacionalističkim povjesničarima, ta je Bosna bila pod napadima Ugara koji su se koristili vjerskim pitanjem ne bi li politički ovladali tobože zadnjim pravim uporištem hrvatske državnosti.

S druge strane, srpska je nacionalističko-romantičarska historiografija „križarske vojne“ (zlo)rabila ne bi li dokazala da su one razlog zašto u srednjovjekovnoj Bosni kao isključivoj „srpskoj zemlji“ (sve do Pounja/Sane i Cetine) nije bilo srpske Pravoslavne crkve (Ančić, 1997: 11-12).

Bošnjački nacionalistički povjesničari-djelatnici poput Imamovića, no počevši – čini mi se – s akademikom Muhamedom Filipovićem, tvrde da je Bosna bila pod konstatnim križarskim napadima ne bi li dokazali da upravo zbog toga nitko u Bosni nije isukao mač pred osmanskom vojskom, vojskom koju praktički prikazuju kao osloboditeljsku. Osim toga, preuveličavanjem broja, opsega i razornosti navodnih križarskih vojni u srednjovjekovnoj Bosni, namjerava se (pretpostavljam) stvoriti dojam da se je – suprotno kršćanstvu – „religija mira“ u Bosni etablirala mirnim putem i da su se goleme mase krstjana (prema ovoj historiografiji, velika velićina stanovnika kasnosrednjovjekovne Bosne) bez ikakvih pritisaka odlučile islamizirati.

Bilo kako bilo, „Padom Kraljevine Bosne“, nastavlja naracija BSPZ-a, „otpočela je era vladavine Osmanskoga Carstva u ovoj zemlji za čije će vrijeme Bosna doživjeti najdublje promjene“. (Tu se postavlja pitanje jesu li Osmanlije 1463. godine ovladali cijelom današnjom zemljom Bosnom i Hercegovinom ili jednim njezinim dijelom. Nakon osmanskoga napada krenuo je uspješan ugarsko-hrvatski protunapad, a Bihać je, primjerice, oduzet Hrvatskoj tek 1592., godinu prije Bitke kod Siska i više od jednoga stoljeća nakon pada Kraljevine Bosne).

„U toj promjeni Bosne kršćanski vladari iz bosanske okoline tražit će nove razloge da Bosna bude predmet njihovog neprijateljstva“, zaključuju Halilović & Co., dok se gledateljima pred očima izmjenjuju snimke zagrebačkoga Kaptola i beogradskoga Kalemegdana. No, je li predmet neprijateljstva kršćanskih vladara u susjedstvu osmanskoga Bosanskoga ejaleta bila „Bosna“ ili Osmansko Carstvo koje je osvajalo kršćanske zemlje te, da se poslužim „nijansiranim“ rječnikom povjesničara Imamovića, rušilo, palilo, pljačkalo, ubijalo i slalo vojne u sklopu džihada?

Tek što postavite ovakvo pitanje slijedi odgovor „prekrojene zemlje“ koja tvrdi da će „krstaški ratovi protiv kršćanskih heretika u Bosni biti zamijenjeni istim takvim ratovima, ali sada protiv muslimana u Bosni“. Dakle, nije „Bosna“ bila predmet „neprijateljstva kršćanskih vladara“, već bosanski (a vjerojatno i hercegovački?) muslimani? Sljedeći gost-govornik akademik Esad Duraković tvrdi da je tomu bilo tako jer je „Europa na izvjestan način islamofobična ... od predkrstaških ratova, preko tih ratova naovamo, sve do pitanja Bosne i Hercegovine i post-dejtonske [!] BiH, jer je Europa danas izrazito – to je očigledno – islamofobična“.

Je li prema Durakoviću i franačka pobjeda kod Poitiersa/Toursa, u srdcu današnje Francuske, 732. godine bila izraz – europske islamofobije? Je li i Tvrtkov vojni odred na Kosovu 1389. godine bio na strani islamofobije? Je li „Europa“ islamofobična prema „post-dejtonskoj“ BiH zbog toga jer je parlament Europske unije 2017. godine usvojio rezoluciju u kojoj, između ostaloga, BiH poziva na reforme nakon kojih bi ista postala „potpuno djelotvorna, uključiva i funkcionalna država temeljena na vladavini prava, koja jamči jednakost i demokratsku zastupljenost svih konstitutivnih naroda i građana“? Kakav je izričaj „post-dejtonska“ BiH? Jasno je da je Daytonski sporazum uvelike unakažen djelovanjem dijela međunarodne zajednice, no Aneks 4 Daytonskoga sporazuma još je uvijek, barem službeno, Ustav BiH? Izgleda da Ustav BiH vrijedi samo u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, ali ne i u onom dijelu BiH u kojem bi se, prema vođi bosanskohercegovačkih Srba Miloradu Dodiku, trebala ustrojiti bošnjačka federalna jedinica ili možda bošnjačka nacionalna država pod imenom „Bosna“?

Kako bi dodatno pojačao svoj protu-europski i okcidentalistički diskurs, Duraković dodaje da je cijeli svijet „u negativnom smislu“ izrazito eurocentričan „jer nam oni [tko oni?] serviraju svoje vrijednosti kao standarde, kao ideale, a ako pogledamo bit stvari, čitava povijest Europe je povijest ratova, osvajanja, zatiranja i zatiranja drugih ... Dva svjetska rata su krenula iz Europe.“

Jesu li pripadnici bošnjačke elite poput Imamovića, Durakovića i tvoraca ovoga serijala javne televizije BiH zagovornici „europskoga puta“ današnje Bosne i Hercegovine ili oni „Bosnu“ vide kao dio Anatolije? Tko su oni da cjelokupnomu stanovništvu Bosne i Hercegovine (pa tako i onim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i Ostalima koji žele BiH u sklopu EU) „serviraju svoje vrijednosti kao standarde, kao ideale“?

Uzalud nam se zapitati kako kontinent poput Europe može biti islamofobičan ili, ako je Bosna i Hercegovina dio toga kontinenta, je li onda i ona islamofobična. No, ako nije riječ o Europskom kontinentu nego o Europljanima, pitanje je jesu li svi Europljani, pa i oni Europljani koji su muslimani, islamofobični ili su islamofobični samo oni Europljani koji nisu muslimani ili oni Europljani koji su muslimani, ali koji nisu dovoljno „dobri“ muslimani. Akademik Duraković, koji čitavu povijest Europe svodi na ratove, uništavanje i ugnjetavanje, gledateljima „prekrojene zemlje“ ne objašnjava kako to da stotine tisuća, ako ne i milijuni, ne-europskih muslimana već desetljećima kao imigranti dolaze u, prema njemu, „islamofobičnu“ Europu. Možda ti ljudi samo žele „agresivnoj“ Europi, čiju je agresivnost vjerojatno najbolje simbolizirao zaklani svećenik Jacques Hamel, donijeti dašak „religije mira“?

Nastavit će se ...

  • Avatar CROCLEUNA
    CROCLEUNA:

    Rijetko kada mogu nakon pročitanog napisati ono što je u ovome primjeru slučaj - sjajan tekst!