Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Goran Šarić: srednjovjekovna Bosna bila je srpska država

Opća mjesta velikosrpskoga diskursa u predavanju Gorana Šarića o etnogenezi Bošnjaka – dio II
Objava 20. listopada 2021. 8 komentara 4348 prikaza
FOTO: screenshot; YT kanal KCNS-a
FOTO: screenshot; YT kanal KCNS-a
Goran Šarić

Kako je navedeno u prošlom nastavku ove podulje analize velikosrpskoga diskursa Gorana Šarića u njegovu predavanju o podrijetlu Bošnjaka, ozbiljna nas historiografija podučava kako su političko i etničko nerijetko bili isprepleteni pa i međusobno uvjetovani. Povjesničari, ponavljam, često naglašavaju kako su politički impulsi davali poticaje etnogenetskim procesima. Prije nego što se vratim glavnoj temi analize, ovdje valja prokomentirati kakve sve to implikacije ima za romantičarsko viđenje razvoja i imenovanja južnoslavenskih jezika.

Kao što je poznato, najnoviji proizvod nakaradne velikosrpske ideologija jest osnovnoškolski učbenik u kojem se tvrdi da postoje samo četiri južnoslavenska jezika: slovenski, makedonski, bugarski i srpski (dok je tzv. bunjevački jezik netragom ispario!). Tvrdi se, k tomu, da tronarječni hrvatski jezik ne postoji, odnosno da je jezik koji Hrvati zovu "hrvatskim" zapravo srpski. Autori učbenika te Zavod za unaprijeđivanje obrazovanja i odgoja Srbije koji je taj učbenik odobrio su, prema tomu, radikalniji od Vučićeva mentora i barda karadžićevskoga pravca velesrpske misli Vojislava Šešelja koji nikada nije rekao da hrvatski jezik ne postoji!

Velikosrpska ideologija je, dakle, u pozadini javnih politika u državi Srbiji. To polako, naglašavam polako, shvaćaju mnogi nevjerni Tome poput ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića koji se je nedavno čudom čudio odakle "sad odjednom" u Srbiji i u srpskom jezikoslovlju velikosrpske ideologije!

Etno-imperijalizam i radikalizam koji šokiraju Hrvate poput Željka Jozića mnogima je u Srbiji kao reći "dobar dan". Pri tom valja primijetiti da u velikosrpskom javnom govoru i radikalizmu prednjače srpske intelektualne i političke elite. Tako, primjerice, bivši službenik srbijanske Vlade Igor Jaramaz na Twitteru piše kako on ne vidi ništa sporno u tomu da se u spomenutom učbeniku za osnovnoškolsku djecu hrvatski jezik proglašava srpskim. Na njegov se "cvrkut" nadovezuju ozlojeđeni ekstremisti udruge Veritas Save Štrbca koji drže da su autori učbenika mogli priznati da je slovenski zapravo zapadnoslavenski jezik, a da su oba istočnojužnoslavenska jezika – bugarski i makedonski – "izmišljena na srpskoj staroštokavskoj osnovi". Ekstremiste Save Štrbca valjalo bi pitati je li se i donjolužičkosrpski i gornjolužičkosrpski temelje na "srpskoj staroštokavskoj osnovi", odnosno je li isto vrijedi i za kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskoga jezika koji se u novom srpskom učbeniku smatraju srpskim jezikom.

Čakavsko i kajkavsko narječje hrvatskoga jezika ili jezika Hrvata ministar u srbijanskoj Vladi Ratko Dmitrović proglasio je zasebnim "jezicima", a "u vezi s hrvatskim jezikom" implicirao je da prije famoznoga bečkoga književnoga dogovora (1850.) Hrvati nisu govorili štokavskim narječjem koje indetificira isključivo sa srpskim jezikom ili jezikom Srba. Vučićev ministar je, k tomu, zaključio da su bečkim književnim dogovorom Hrvati "prihvatili srpski jezik kao svoj". Dmitrović se, dakle, pokazuje ponešto "blažim" velesrbinom od onih koji su sporni učbenik napisali i odobrili. Razvidno je da se on drži Karadžićeva pravca prema kojemu cjelokupni štokavski kompleks pripada isključivo srpskomu jeziku. Ipak, Dmitrović odbija kajkavsko i čakavsko narječje hrvatskoga jezika nazvati hrvatskim imenom. On drži da su čakavsko i kajkavsko narječje zasebni jezici kojima izgleda govore dvije etnonacionalne zajednice ili dva naroda – "Kajkavci" i "Čakavci". Izlišno nam se zapitati je li i torlačko narječje srpskoga jezika zapravo samosvojan jezik kojim govori jedna etnonacionalna zajednica ili narod koji se zove torlačkim imenom.

Možda se teza udruge Veritas prema kojoj se svi južnoslavenski jezici, osim slovenskoga, temelje na nekakvom starosrpskom jeziku može dovesti u vezu s tvrdnjama vjernoga Deretićeva učenika Gorana Šarića. Tako Šarić tvrdi da su u bugarskoj etnogenezi sudjelovali Srbi, ali da Bugari nisu sudjelovali u srpskoj etnogenezi, jer Šarić djeluje u krugovima u kojima se srpstvo nerijetko projicira na sve ili gotovo sve ranosrednjovjekovne južne Slavene, dok se Bugare reducira isključivo na njihovu azijatsku komponentu. Sukladno tomu, Šarić smatra da je Srba na današnjem južnoslavenskom području bilo i prije 7. stoljeća, ali priznaje da se ipak može raspravljati je li srpskoga etnonima na ovom području bilo stoljećima prije njegova prvoga nedvojbena spomena u povijesnim vrelima. U povijesnoj je znanosti uvriježeno o pojedinim etničkim skupinama ne govoriti prije njihove sigurne pojave u vrelima pa se prema tomu srpski etnonim ne bi smio projicirati na sve ranosrendnjovjekovno slavensko, a nekmoli na antičko i predslavensko, stanovništvo jugoistočne Europe. No Deretićevi učenici, kako i sam Šarić priznaje, djeluju tako da "obična publika odrasla na rijalitijima to može razumjeti".

Toj se publici serviraju razne i nerijetko proturječne mitomanije o čem sam ovdje već ukratko piskarao: mnogi velesrbi poput Aleksandra Lome i Viktora Savića tvrde da su "samo" svi štokavci (podrijetlom) Srbi, a neki poput Dragoljuba Petrovića i Nikole Žutića smatraju i da su čakavci Srbi, odnosno da čakavci ne mogu biti Hrvati; neki, kao ekstremisti Save Štrbca, tvrde da su bugarski i makedonski proistekli iz srpskoga jezika, dok drugi (poput autora spomenuta učbenika) priznaju zasebnost bugarskoga i makedonskoga jezika, ali smatraju da je tronarječni hrvatski jezik zaprao srpski; mnogo je onih koji poput pokojnoga Jovana Deretića tvrde da su Srbi na području jugoistočne Europe prisutni stoljećima prije Krista (koji je, naravno, besjedio na srpskom), a ima i onih poput Šešelja koji tvrde da su se Srbi naselili na Balkanu u ranom srednjem vijeku, asimilirali starosjedioce i sa sobom donijeli svoj – iz praslavenskoga – već izdvojen i izgrađen "štokavski jezik", koji je prema Šešelju bio srpska differentia specifica (iako drži da i Bugari i istočni Slaveni govore štokavštinom!).

Svega, Bogu hvala, ima na tržištu velikosrpske mitomanije, a "istoričar" i marljivi velikosrpski djelatnik iz Rijeke Šarić, čijem ću se predavanju uskoro vratiti, nastoji naći i očuvati svoje mjesto pod suncem srpskoga boga Apolona. S obzirom na to da Šarić u predavanju implicitno nastupa poglavito s pozicija karadžićevskoga pravca velikosrpske misli prema kojemu su svi štokavci podrijetlom Srbi, a prema kojemu se štokavština pojavljuje kao jezični kompleks koji proizlazi iz srpskoga "biološkoga tikva", ovdje ću navesti nekoliko teza dvojice srpskih znanstvenika koji pripadaju spomenutomu pravcu velesrpstva.

Pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta, srpski jezikoslovac Aleksandar Loma smatra da se u prednamanjićko doba srpstvo "poklapalo" sa cjelokupnom (pa tako i zapadnom) štokavštinom za koju se "pored jedino istorijski opravdanog imena 'srpski' upotrebljavaju još tri druga naziva". On tvrdi da se je štokavština razvila isključivo unutar teritorija ranosrednjovjekovne (prednemanjićke) Srbije koja se je, prema njegovu mišljenju, prostirala od porječja Ibra na istoku do porječja Neretve na zapadu. No što je sa štokavštinom (istočnom i zapadnom) onkraj granica ranosrednjovjekovne Srbije?

Loma priznaje da se je štokavština razvila iz praslavenskoga, a ne nekoga prasrpskoga jezika, pa se postavlja pitanje je li on smatra da su upravo nositelji srpskoga etnonima i identiteta – koji najvjerojatnije iz Polablja dolaze krajem 8. ili početkom 9. stoljeća – bili pokretači štokavske dijalekatne stratifikacije. Ako je odgovor na potonje pitanje potvrdno, valja se zapitati zašto do štokavske dijalekatne stratifikacije nije došlo u "pradomovini" Srba – ondje gdje ju smješta Lomin izvor Porfirogenet, a gdje se do danas zadržao etnonim Serby i glotonim serbski.

Bilo kako bilo, Loma smatra da su mnogobrojni štokavci kao "izvorni Srbi", vjerskim podjelama, izgubili svijest o srpskoj etničkoj pripadnosti još u dalekoj prošlosti. Zašto i kako? Tko je silnim srednjovjekovnim zapadnoštokavskim katolicima i "krstjanima" na području današnje Bosne i Hercegevine i južne Hrvatske branio identificiranje sa srpstvom? Zašto i kako je toga srpstva nestalo do kasnoga srednjega vijeka i ranonovovjekovnih migracija katoličkih štokavaca ikavaca na područje čakavaca i kajkavaca? Djelovanjem Katoličke Crkve? Zašto? Kako pronicljivo veli jedan hrvatski twitteraš, da je među katoličkim štokavcima (ikavcima i jekavcima) od Drave do Sinjega mora bilo srpskoga identiteta, rimska Crkva bi ga brižno čuvala i očuvala, a vjerojatno uporabila i za približavanje onima koji su bili "srpske" ili "grčke" vjere.

Osim toga, da su imali srpski identitet, predmoderni bi katolički štokavci Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Like, Slavonije itd. svoj jezik (ne ćirilično pismo) nazivali (i) "srpskim", uz nazive "ilirski", "dalmatinski", "slovinski" i "bosanski". A s obzirom na to da je riječ o proto-nacionalnim Hrvatima, ne čudi da su ga često nazivali "hrvatskim" (premda su antička imena među učenim katoličkim Hrvatima bila prestižnija).

Jesu li ti "mnogobrojni" Srbi katolici (i krstjani), o kojima mašta Loma, "odbacivanjem" vlastita srpstva "prosvjedovali" protiv nemanjićko-svetosavskoga vezivanja i izgradnje srpstva na pravoslavlju? Ali zašto bi nemanjićko-svetosavske "identitetske politike" utjecale na nestanak "tolikoga" srpstva među katoličkim pukom i plemstvom onkraj političke tvorbe srpske dinastije Nemanjića? Ako je srpstvo bilo toliko rašireno u zapadnoštokavskim krajevima u kojima se srpsko ime rijetko ili uopće ne spominje kao samoidentifikacijska oznaka, postavlja se pitanje zašto se ne spominje. Je li Vatikan spalio te spomene i povijesna vrela? Ako jest, postavlja se pitanje gdje su dokazi tako velike i višestoljetne protu-srpske zavjere. Je li se "srpskokatoličko" svećenstvo tomu protivilo? Je li rimsku Crkvu doista stoljećima zanimao protu-srpski etno-nacionalni inženjering?

Srpski povjesničar i filolog Vladislav Sotirović piše da je "skoro … nemoguće da je dijalekatska trihotomija hrvatske nacije nastala isključivo na čistoj hrvatskoj narodnosnoj osnovi" jer "štokavski, kajkavski i čakavski nisu i ne mogu biti dijalekti jednog te istog etnojezika (kao što to hrvatska filologija uporno nastoji da dokaže) već su [to] tri različita i odvojena jezika [istaknuo V. M.]" (2019: 358, 345). Štokavski i torlački su kompleks, implicira Sotirović, mogli nastati isključivo na čistoj srpskoj narodnosnoj osnovi, pa se ponovo možemo zapitati zašto ti narječni kompleksi nisu nastali u pradomovini "srpskoga plemena" gdje se umjesto "što" kaže "co".

Sotirović je, čini mi se, sklon teoriji prema kojoj su prvobitni Srbi bili iranskoga etnolingvističkoga podrijetla da bi se kasnije slavenizirali i proširili svoje etnonim na dio slavenskoga pučanstva južnoslavenskoga područja (Sotirović 2018). No, kako to pomiriti s njegovom eksplicitnom tezom da se je štokavski narječni kompleks razvio na čistoj srpskoj narodnosnoj osnovi, odnosno da je štokavština izvorno isključivo "srpski narodni jezik" i osnovni dio srpskoga identiteta (Sotirović 2019: 347)? Dakle, prema Sotiroviću Srbi su govorili nekim iranskim jezikom pa su kasnije guslarski propjevali na štokavici? Ili su Srbi u ranom srednjem vijeku jednostavno počeli širiti svoj etnonim na dio populacije koja je govorila praslavenskim jezikom, a iz kojega se razvila štokavština?

Kao znanstvenik koji pati od biologističko-rasističkoga i romantičarskoga viđenja etničkih identiteta i evolucije južnoslavenskih jezika, Sotirović vjerojatno drži da je čakavština mogla nastati isključivo na hrvatskoj narodnosnoj osnovi, odnosno da se čakavština ne bi razvila iz praslavenskoga bez doseljenja "hrvatskoga plemena". No, ozbiljni nas jezikoslovci i povjesničari poučavaju da štokavsko (i torlačko) narječje nije (izvorno) inherentno srpsko, niti da je srpstvo urođeno štokavštini (i torlačkomu narječju). Isto vrijedi i za čakavštinu i hrvatstvo ili hrvatstvo i čakavštinu.

Kako u svojim djelima uvjerljivo tvrdi hrvatski jezikoslovac Ranko Matasović, "posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio [je] zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski [bošnjački – op. V. M.] i crnogorski nego i slovenski. To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga. Kad su Slaveni došli u 7. stoljeću na obale Jadrana, oni su govorili praslavenski … ne neki izdvojen, različit idiom od ostalih slavenskih dijalekata." (Pretpostavljam da je istočni dio zapadnojužnoslavenskoga poprimao utjecaje s istoka južnoslavenskoga područja pa da je u takvom prožimanju nastalo torlačko narječje srpskoga, bugarskoga i makedonskoga jezika).

Kako zaključuje Matasovićev kolega Mario Grčević, "Kada se vratimo u prošlost, vidimo da su idiomi svih južnih Slavena genetsko-tipološki toliko bliski da su, da je povijesno-kulturna izgradnja bila jednaka, mogli postati jednim zasebnim slavenskim jezikom koji bi imao jedan zajednički književni jezik" [istaknuo V. M.]. To se je moglo dogoditi da su, hipotetski, Bugari ovladali svim južnim Slavenima, formirali dugotrajnu, stabilnu i vjerski-uljudbeno homogenu političku tvorbu. No možda u tom slučaju glotonim "bugarski" ne bi nadjačao opći naziv "slavenski", "slavjanski", "slovinski" ili "slovenski". "Možemo" pretpostaviti da bi opstanak i jačanje Duklje vjerojatno potaklo nastanak dukljanskoga etnosa, a u tom slučaju bi se dio istočne štokavštine vjerojatno nazivao "dukljanskim jezikom". U istom hipotetskom "điru" može se pretpostaviti da bi se istočna štokavština razvila iz praslavenskoga odnosno zapadnojužnoslavenskoga i da su nad dijelom govornika toga (pra)jezika Obodriti uspjeli zadržati i/ili proširiti svoju vlast, a s vlašću i etnonim i kasnije glotonim. Isto se "može" pretpostaviti za Humljane i za dio predmigracijskoga zapadnoštokavskoga narječja (ako ne i za dio južnočakavskih idioma otočja nasuprot Humu). Da su nositelji hrvatskoga etnonima i identiteta u ranom srednjem vijeku (trajno ili dovoljno dugo) (o)vladali predcima današnjih Slovenaca, bi li Slovenci danas govorili poglavito čakavštinom ili bi jednostavno govorili slovenskim narječjima koja bi se vjerojatno nazivala "hrvatskim"? Slično tomu, može se postaviti pitanje bi li se makedonski jezik danas jednostavno nazivao "srpskim", a Makedonci "Srbima" da je područje na kojem se je razvio makedonski jezik ostalo pod vlašću Srba? Na ova "što bi bilo da bi bilo" pitanja nema i ne može biti odgovora. Unatoč tomu, teško je vjerovati da se čakavsko i štokavsko narječje ne bi uopće razvila iz zapadnojužnoslavenskoga da Hrvati i Srbi nisu zaposjeli dio južnoslavenskoga područja i stanovništva. Ili obrnuto, za vjerovati je da bi se čakavština i štokavština razvile iz zapadnojužnoslavenskoga i da nositelji hrvatskoga odnosno srpskoga etnonima nisu uopće ovladali dijelovima južnoslavenskoga prostora krajem 8. ili početkom 9. stoljeća.

Suprotno velikosrpskim tezama, etnogeneza se mnogobrojnih govornika zapadne štokavštine nije mogla uopće razvi(ija)ti na korist srpstva jer se nisu nikad nalazili u sklopu srpske političke tvorbe ili su se u njoj neki od njih našli nedovoljno dugo da bi poprimili ili, ako su ga neki poprimili, zadržali srpski etnički identitet. Mnogobrojni štokavci nisu bili "srpske" vjere, dakle vjere koju su propovijedali svećenici srpske Pravoslavne crkve, a na kojoj se je još od razvijenoga srednjega vijeka gradio, čuvao i širio srpski identitet.

U surječju onoga što povijesna znanost tvrdi o sprezi između političkih i etnogenetskih procesa i/ili o podudaranja etničkoga i političkoga nazivlja, valja promatrati i djelo De Administrando Imperio koje se najčešće pripisuje bizantskomu caru Konstantinu VII. Porfirogenetu. Ovo je djelo omiljeno vrelo velikosrpskih djelatnika karadžićevskoga tipa. Strategija tih djelatnika u odnosu na Porfirogenetovo djelo sastoji se od doslovna shvaćanje svega onoga što ide u prilog njihovu narativu te od prešućivanja ili relativiziranja svega što im ne odgovara.

Šarić je u svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka više "karadžićevac" i "svetosavac", a manje "deretićevac" (iako nastoji spojiti sva tri međusobno proturječna pravca velesrpstva). Tako naš "istoričar" tvrdi da su po DAI-u "mesarili [protu-srpski nastrojeni] katolički svećenici", no to ga ne sprječava u zaključivanju kako u ovom narativnom djelu ima i "autentičnih" dijelova. Prema Šariću to su isključivo dijelovi koji odgovaraju velikosrpskomu narativu. Tako (ispravno) navodi da Porfirogenet "zemljicu" Bosnu smješta u onodobnu Srbiju. Međutim, Šarić na DAI-u sigurno ne temelji svoju tezu da su još od ranoga srednjega vijeka Srbi kompaktno nastavali prostor koji je kasnije poznat pod imenom "Donji Kraji" jer Porfirogenet izrijekom piše da se županija Pliva nalazi u sklopu onovremene Hrvatske. Svoju tezu da Srbi još od ranoga srednjega vijeka nastavaju šire područje Imotskoga i tzv. Završja Šarić također teško može uvjerljivo poduprijeti Porfirogenetovim izričajem o rijeci Cetini kao "granici" između Hrvata i Srba, jer isto vrelo županiju Imotu (najvjerojatnije imotsko područje) i Hlivno smješta unutar granica Hrvatske.

Što je s Humljanima? Implicitno se pozivajući na DAI, Šarić tvrdi da su ranosrednjovjekovni Slaveni područja na kojem se je kasnije razvilo Humsko Kneštvo etnički Srbi. DAI na jednom mjestu Humljane doista spominje kao Srbe, a na drugom kao samosvojan gens koji ima zasebni origo gentis (Humljani se nota bene spominju i u drugim izvorima) (usp. npr. Ančić 2011: 261-262; Budak 2019: 51; Ančić 2001a: 149). Travunjane DAI prestaje smatrati Srbima u trenutku kada stječu neovisnost, a Duklju i Dukljane doslijedno izostavlja iz popisa "srpskih zemalja" i "srpske zajednice naroda" (Budak-Raukar 2006: 51-52). Ozbiljni povjesničari uvjerljivo pišu kako se "etnički diskurs" pisca ili pisaca DAI-a ne odnosi na narode i "narodne" države kakve poznajemo od 19. i 20. stoljeća, već je riječ o političkim tvorevinama uzduž jadranske obale. Osim toga, taj se diskurs odnosi na vladajuće ratničko-posjedničke slojeve, a ne na široke seljačke (slavenske) mase, odnosno (južnoslavenske) narode u modernom smislu (Ančić 2011: 240, 243).

Šarić, dakako, ne spominje ni one "neautentične" dijelove DAI-a koji spominju da se dio Hrvata naselio u Ilirku i Panoniji te da "imahu samosmovjna arhonta, koji je slao prijateljska poslanstva k arhontu Hrvatske" (Foretić 1969: 62) ili da su Dubrovčani svojim brodovima prevezli Hrvate ("i druge arhonte Slavena") da Barija. "Obzirom da Hrvati u to doba (871.) nisu priznavali bizantsko nego franačko vrhovništvo i da je njima vladao knez Domagoj poznat po svojim pomorskim pohodima", Budak se pita jesu li to možda Hrvati Duklje koje spominju nešto kasniji bizatnski pisci (2019: 100-101). Iz Šarićeva diskursa jasno proizlazi da drži kako je etnonim "Hrvati" u Duklji (ali i drugdje) tek jedan od sinonima za – Srbe. Dakle, potpuno relativizira sve što mu ne ide u prilog, dok na temelju nejasna Einhardova izričaja ranosrednjovjekovne Srbe proteže sve do današnje Like.

Nadalje, Šarić ne spominje ni da je Toma arhiđakon u 13. stoljeću "iz danas izgubljenih onodobnih vrela znao da su 'cijela Maronija i Humsko Kneštvo' … bili dio Hrvatskoga Kraljevstva" (Ančić 2001a: 151). On, k tomu, izbjegava spomenuti razdoblja u kojima je Hum bio dijelom "Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva" (ovaj je naziv povjesničarska konstrukcija), odnosno razdoblja u kojima je ingerenciju nad Humom imao hrvatsko-dalmatinski ban. Katolicizam mu je na tom području praktički nepostojeći. Sve je to stanovništvo, prema njegovu misaonomu sklopu, "biološki" srpsko i "pokatoličeno", i "moreš" se slikat'!

O raširenosti imena poput Hrvatin i Hrvoje u srednjovjekovnim krajevima istočno od Cetine i Vrbasa kod Šarića, dakako, nema govora. Hrvoje mu je, vidjeli smo, srpsko ime, a Hrvatine (npr. dijaka bosanskoga kralja Ostoje koji se je zvao Hrvatin) diljem spomenuta prostora (Bosna, Hercegovina, južna Dalmacija itd.) ne spominje (više o tim antroponima u Vidović 2019). Ne mora nužno značiti da je osoba imala (i) hrvatski identitet ako se je tako zvala, ali nema dileme da je ime poput Hrvatina indikativno. Velesrpski aktivisti ponekad vele da takva imena nisu imala ama baš nikakve s Hrvatima, već da su to tek "obična" slavenska i vlaška imena. U to možemo povjerovati kad nam prilože dokaze da su a) ta imena starija primjerice na bugarsko-makedonskom ili ukrajinskom području od područja na kojem su obitavali i djelovali Hrvati razvijenoga srednjega vijeka te da su b) ta imena jednako, ako ne i češće, spominju među Vlasima i/ili Slavenima Bugarske, Makedonije, Ukrajine, Rusije itd. Ako nam ovakve dokaze ne mogu priložiti, smijemo li biti "bezobrazni" pa pretpostaviti da ime Hrvatin ipak ima neke veze s Hrvatima, ne i najmanje jer se je – kako je navedeno u prošlom nastavku – "Hrvatin" rabio kao singular etnonima "Hrvati"?

To što je Šariću Ljetopis popa Dukljanina "autentičan" i ispravan samo u onom dijelu u kojem tvrdi da je Bosna dio Srbije, a prozivod "katoličkoga mesarenja" u onom dijelu u kojem besjedi o "Crvenoj Hrvatskoj" južno od "Bijele Hrvatske", ne treba dodatno komentirati. Šarić prešućuje i da srednjovjekovni Supetarski kartular spominje kako je u minula vremena i bosanski ban mogao birati kralja u kraljevstvu Hrvata.

Za titulu "ban", koju su rabili bosanski vladari, Šarić tvrdi da nije dokaz hrvatstva (dijela) predmoderne BiH ili barem uljudbeno-politička prožimanja hrvatskoga i bosanskoga prostora, jer se tu titulu nahodi i drugim zemljama, pa zatim kao primjere navodi zemlje koje su bile dijelom ili pod utjecajem Archiregnum Hungaricuma. Ančić u jednom svojem publicističkom djelu poprilično smjelo zaključuje da je prvotna Bosna bila tek sklavinija "na rubovima Hrvatskoga kraljevstva" te da se "Pretežit hrvatski utjecaj na politički razvoj" kasnije "zemlje" Bosne jasno razaznaje "već i iz naziva njihovih [bosanskih – op. V. M.] vladara, koji su se odreda kitili titulom banova'", titulom koja se je "učvrstila … samo u onim krajevima gdje su ratnički Hrvati vodili glavnu riječ u političkom oblikovanju ranosrendnjovjekovnoga društva ili pak bitno utjecali na taj process" (2001b: 171).

Unatoč tomu, "osim" njezina imena, postoje i druge indicije da je prvobitna Bosna u jednom dijelu ranoga srednjega vijeka bila neovisna politička tvorba (usp. npr. Živković 2010). Ipak, valja dodati da povjesničari ne sumnjaju da se je u određenim razdobljima ranoga srednjega vijeka "zemljica" Bosna nalazila u sklopu Srbije, odnosno da je bila pod srpskom vlašću. Naravno, time etnogeneza svega slavenskoga puka od Drine na istoku do čakavsko-štokavske "granice" na zapadu i jugozapadu, odnosno od Sinjega mora do Save (i sjevernije) nije bila niti je mogla biti zacrtana sa srpstvom. Etnogeneza se tek jednoga dijela spomenuta stanovništva, kako sam ovdje već pisao, neprijeporno razvijala na korist srpstva. Tu se poglavito misli na dio slavenskoga i vlaškoga puka u Podrinju i u dijelu istočne Heregovine.

U tom su surječju zanimljive tri povelje bosanskoga bana Mateja Ninoslava iz prve polovice 13. stoljeća u kojem "on" svoje podanike naziva "Srblinom", a Dubrovčane "Vlahom". S obzirom na to da dihotomije "Srblin" – "Vlah", koju nahodimo u Ninoslavovim ispravama, nema u starijim i kasnijim bosanskim dokumentima, Raukar zaključuje da se je tu radilo u neizravnom utjecaju ("posredništvom dubrovačke kancelarije") raškoga/srpskoga diplomatskoga nazivlja na ono bosansko. Drugim riječima, on je mišljenja da izričaj "Srblin" nije bosanskoga podrijetla niti da je odražavao narodnosno ustrojstvo Banovine Bosne (Budak – Raukar, 2006: 355-356). Nedovoljno uvjerljivu kritiku (po mojemu nestručnomu sudu) Raukarove teze daje mladi povjesničar Marko Pijović koji u svojem doktorskom radu u određenom smislu podupire tezu da su etikete "Srblin" i "Vlah" kancelarijske konstrukcije (Pijović 2018: 54-57).

Pijovićev mentor Ančić piše: "kako je riječ o 'političkim zajednicama' u živom i dinamičnom suodnosu (s izrazitom tendencijom okrupnjavanja, odnosno stalnoga smanjivanja broja zajednica) to vremenom etnicitet (kao sklop praksi uporabe i manipulacije simbolima) postaje jedna vrsta simboličkoga kapitala s kojim se ulazi u društvene transakcije. (Samo polazeći iz takvih postavki moguće je primjerice objašnjavati kako je i zašto pojam 'Srblji', kojim su u najstarijim ispravama bosanskih banova do sredine 13. stoljeća označavani njihovi podanici, kasnije, u 14. stoljeću, zamijenjen izričajem 'Bošnjani'. Teritorij prvotne Bosne, planinsko područje između gornjega i srednjega porječja istoimene rijeke i Drine na istoku, utopio se, poglavito razvojem prilika u 14. stoljeću, u mnogo širu političku tvorbu pod vlašću vladara kojemu je ostala oznaka 'bosanskoga' bana. U tim okolnostima pod vlašću dinastije našle su se nove populacije, kojima je srpska etnička oznaka očito bila strana, dok je istodobno sa srpskim vladarima preko Drine postojao gotovo trajni odnos suprotnosti i neprijateljstva, kojemu su svakako doprinosile i vjerske razlike, jer su Kotromanići bili i ostali katolici. Sve je to stvaralo pritisak na diskurs političkoga središta. Teško je primjerice povjerovati da bi donjokrajski Hrvatinići, koji su hrvatski etnonim koristili i kao osobno ime, prihvatili da ih njihov vladar naziva 'Srbljima', a oni su, ako ne već najmoćniji, a ono svakako među najmoćnijim rodovskim zajednicama proširene 'Bosne'. Ovakav razvoj u političkome središtu nije naravno značio, po nekoj vrsti automatizma, promjenu etničke svijesti u dubini tek površno integriranoga društva, tamo gdje je diskurs već oblikovanoga političkog središta zbog rijetke naseljenosti i komunikacijske neprohodnosti ionako teško dopirao, pa valja pretpostaviti, unatoč posvemašnjem nedostatku vrela koja bi o tome govorila, da je srpska etnička oznaka neometano nastavila funkcionirati na najvećem dijelu izvorne 'zemlje Bosne'). Kad uporaba pisane riječi počne uzimati maha u društvenome životu i kad se 'zemlje' pojavljuju pred očima modernoga povjesničara, a to je 12. stoljeće, njihova je struktura dograđena vlašću lokalnih dinastija, koje kroz međusobno natjecanje ali i fizičku eliminaciju uspijevaju staviti više 'zemalja' pod svoju vlast, čime se stvaraju uvjeti za oblikovanje države" (2015: 46-47).

Sukladno ovomu Ančićevu objašnjenju, može se pretpostaviti da se je – djelovanjem društveno-političkih silnica – etnogeneza dijela slavenskoga pučanstva u istočnoj polovici današnje BiH, dakle onom dijelu zemlje koji se je u pojedinim razdobljima nalazio u sklopu Srbije ili bio pod njezinim utjecajem, razvijala na korist srpskoga identiteta. Ali ne pravocrtno. Srpsko se (kao ni hrvatsko) ime nije uspjelo nametnuti čitavoj zemlji. U tom je kontekstu bespredmetno Šarićevo jednačenje Bosne sa Srbijom pozivanjem na bizantskoga pisca Ivana Kinama i neke izričaje papinskih bula ne bi li "dokazao" da je Banovina Bosna "srpska država", odnosno da je odrednica "Bošnjani" bila tek jedan od sinonima za (isključivo) Srbe.

Naime, 1150. godine bizantski pisac Ivan Kinam piše da rijeka Drina odvaja Bosnu od ostale Srbije te da ljudi tamo (u Bosni) imaju zaseban način upravljanja. Time Kinam potvrđuje da je Bosna ranije bila u sklopu Srbije, odnosno da je do sredine 1100-ih već bila samosvojna politička tvorba (Živković 2010: 154). U sličnom misaonom ozračju "i papinske bule potkraj 12. i u prvoj polovici 13. st., sadržaj kojih se očigledno temeljio na dubrovačkim obavijestima, poistovjećuju Srbiju s Bosnom. U času kad nastaju te papinske bule … Bosna, razumije se, nije bila sastavnim dijelom Srbije, ali su reminscencije na njezinu" raniju "političku pripadnost još u prvoj polovici 13. st. bile veoma jake, prije svega u gradovima Gornje Dalmacije (Bar, Dubrovnik)" (Budak-Raukar 2006: 356).

Obzirom na sve dosad navedeno, valja imati na umu kako je "kroz stoljeća razvijenog i kasnog srednjeg vijeka" u Banovini/Kraljevini Bosni, osobito u njezinu središtu, bilo mnogih "kojima je temelj kolektivnoga identiteta" s etničkim konotacijama počivao na "svijesti o pripadnosti političkoj zajednici kojoj je na čelu stajao bosanski vladar, sa svim onim što je takva svijest podrazumijevala" (Ančić 2001a: 199).

Nastavit će se …

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Neutralac:

    Je li u to vrijeme u Bosni bio Hrvoje Vukcic Hrvatinic ili Srboslav Vukcic Srbijancic ? I nitko se ne pita zasto je Hrvatska sad oblika "kifle" a Bosna je u srcu tog prostora.

  • NATO1999.:

    Jedva čekam nastavak.

  • Great Coatia:

    Ni braća Grimm nisu im ravni...