Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Ikavica treba biti paralelni hrvatski standard

Uslijed pokušaja, ali istinski neovisno o njemu, da se hrvatskomu jeziku otme njegov (novo)štokavski ikavski dijalekt, odnosno da se jedan njegov govor, na protuzakonit i nasilan način, proglasi zasebnim „bunjevačkim“ jezikom te institucionalizira kao službeni jezik u dva sjeverna okruga Republike Srbije, Hrvati trebaju – među ostalim – učiniti nešto što su odavno trebali učiniti: ikavicu uvesti kao paralelni (sve)hrvatski standard!
Objava 17. travnja 2021. 1 komentara 2093 prikaza
Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
Ranko Matasović, predsjednik Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika: "Govornici uvijek imaju presudnu ulogu u normiranju standardnog[a] jezika“

Ništa novo na Istoku

Na velikosrpska posla i mitomaniju Hrvati nerijetko podcjenjivački, pa i s podsmijehom, odmahnu rukom i kažu „ma, to su srpska posla!“. No, kako upozorava hrvatski jezikoslovac Mario Grčević, „velikosrpska je ideologija nakaradna i dokazano zločinačka i kao takvu ju ne smijemo podcjenjivati”. Upravo je ta ideologija, kako slikovito opisuje Marito Mihovil Letica, potakla nemali dio Srba (ne sve!) da uništavaju ono što je tobože njihovo, a zapravo je tuđe. To proturječje jedno je od temeljnih obilježja velikosrpske ideologije čiju je mitomaniju, nažalost, internalizirao nemali dio obična srpskoga puka na način da je ponekad teško razlučiti srpstvo od velikosrpstva. U velikosrpskoj mitomaniji u Srbiji (i ondje gdje velikosrpska ideologija nije vojno skršena), dakle, nema ništa spektakularno novo.

Tako je u sklopu rasprave o tzv. bunjevačkom jeziku u provladinom (dakle, provučićevskom) mediju osvanuo tekst velikosrpskoga jezikoslovca (u mirovini) Dragoljuba Petrovića koji, inače, tvrdi da su čakavski Hrvati tek jedno „periferno srpsko pleme“. (Slično, kako sam već usputno navodio, tvrdi i mitoman, antikatolički teoretičar urote, sugovornik Crkve u Hrvata po pitanju Stepinca i srpski povjesničar Nikola Žutić, čime – ironično i zabavno – ruši temelje karadžićevdsko-šešeljevskomu velikosrpstvu). U spomenutom je tekstu Petrović, sukladno Blut und Boden karadžićevskom velikosrpstvu, kao isključivo srpsku svojatao cjelokupnu, pa i ikavsku, štokavštinu, te lagao da su Hrvati „čuli“ za štokavsko narječje tek prije otprilike jednoga stoljeća (nije pritom naveo kada su Srbi u književnom smislu „čuli“ za narodni štokavski govor, a kada su i u književnom i u govornom smislu „čuli“ za čakavštinu).

Petrovićeva mi je bezočna laž, dakako, na prvu loptu bila smiješna te sam se tomu sprdao primjerom Filipa Grabovca (1697. – 1749.). Naime, Grabovac je u svojem Cvitu pisao hrvatske rodoljubne pjesme (npr. „Od naravi i ćudi rvacke“) na štokavskoj ikavštini te svoj jezik, među ostalim, izrijekom nazivao „arvackim“, a svoju publiku (narod) „Rvatima“. Smijao sam se kako velesrpskomu izvrnutu umu „arvacki“ znači srpski, „Rvati“ znači Srbi, a hrvatovanje (zbog kojega je Grabovac završio u venecijanskoj tamnici) je zapravo srbovanje. Međutim, valja priznati da u svakom zlu ima neko dobro. Tako je nešto kasnije na Petrovićev tekst reagirao hrvatski jezikoslovac Josip Lisac. U njegovu je tekstu-reakciji bilo nešto što dosad nisam znao, a skromno vjerujem da sam već otprije dosta naučio. Naime, Lisac u svojem tekstu objašnjava da je Andrija Kačić Miošić upravo poučen Grabovčevim iskustvom bio oprezniji u uporabi hrvatskoga imena, no da je ipak izjednačavao slovinstvo s hrvatstvom pa tako u svojem Razgovoru ugodnom (1756.) pjevao: “A kraljuje sva rabrenost / u narodu slovinskomu, / snaga, jakost i srčanost / u vojniku rvatskomu”. “Hvala” Petroviću!

Dio je hrvatske, poslovično uspavane, javnosti vrlo brzo shvatio da je podvala s tzv. bunjevačkim jezikom tek mijenjanje narativa/diskursa jedne te iste velikosrpske ideologije. Tako, u jednom od najboljih tekstova na temu, stanoviti Tomislav Ražnjević znalački objašnjava da se tu radi tek o taktičkom potezu „s dalekosežnijim političkim ambicijama u vidu svojatanja štokavske-ikavice tj. plasiranja narativa kojima bi ju se na propagandnoj razini izlučivalo iz korpusa hrvatskih dijalekata i govora. Pri čemu bi upravo ‘izložbeni’ nehrvatski Bunjevci poslužili kao uzorak kojim bi naprednjački i radikalski negacionisti mahali u svijetu i pseudo-argumentirano potvrđivali u davnini postavljene teze jezičnoga pan-srpstva Vuka S. Karadžića ... kako izvorni štokavci nisu Hrvati.”

Neizravnu potvrdu tomu dala je i kolovođa “Zbunjevaca” Suzana Kujundžić Ostojić zaključujući kako pojedini jezikoslovci (ne navodi koji) smatraju da je hrvatski jezik tek jedan od “zaperaka” srpskoga jezika pa da to može biti i “bunjevački”. S obzirom na to da se je Kujudžić Ostojić time nedvosmisleno svrstala u velikosrpske i protu-hrvatske redove, bunjevačko-hrvatski jezikoslovac Miro Marcikić opravdano je upitao kani li joj Republika Hrvatska oduzeti državljanstvo.

Hrvatsko interno pitanje

Sa “sarpskijeh” posala valja se okrenuti meritumu – hrvatskomu internomu pitanju. Međutim, prvo ipak trebamo priznati da je velesrpski jezikoslovac Petrović na kraju svojega šarlatanskoga teksta izrekao jednu gorku, premda djelomičnu, istinu kada je zaključio da prema ikavici „ni Srbi ni Hrvati nisu [ne nijesu ili nesu] najavili svoje pretenzije“. Iako on u bljuvotini od svojega članka kao srpsku svojata štokavsku ikavicu, ovdje je mislio na standardizacijske pretenzije.

Riječ je o djelomičnoj istini jer je u 17. i 18. stoljeću, štokavska ikavština praktički funkcionirala kao jedan od izgrađenih književnih jezika Hrvata. U vrijeme (17. stoljeće) u kojem je, primjerice, Hrvat podrijetlom iz Bosne Jure Radojević pisao na štokavskoj ikavštini, te svoj jezik (kao i mnogi drugi hrvatski štokavski pisci) nazivao „harvackim“, taj je idiom bio (kao i danas) najrašireniji hrvatski dijalekt „koji uostalom i dandanas, makar i pod okriljem ijekavštine, funkcionira kao živi supstrat prije svega govorne, a tek potom i književne štokavštine hrvatske redakcije“ (Babić–Knežević 2007: 58, 165). K tomu, početkom 17. stoljeća i sam se je Bartol Kašić, kao i drugi „proto-standardizatori“ hrvatskoga jezika, prvobitno opredijelio za ikavski, a tek kasnije za „iekavski“ (Auburger 2009: 53-54).

Kako sam naveo (citirajući Aubergera) u prošlom tekstu, u 19. stoljeću Zadarska se je filološka škola jedno vrijeme zalagala upravo za ikavski standard, no izgubila je bitku (i priznala poraz) jer je – među ostalim – zagrebačka elita hrvatsku književnost na jekavštini držala prestižnijom (ista je ta književnost bila prestižna među čakavskim, kajkavskim i štokavsko-ikavskim Hrvatima i u stoljećima do Hrvatskoga narodnoga preporoda!) i jer nije (zadarska škola) imala dovoljno veliku (dakle obrazovanu) publiku da bi „progurala“ ideju o ikavskom standardu.

Važno je, dakle, da ideja prema kojoj bi hrvatski standardni jezik trebao biti ikavski ili barem da ikavski bude paralelni hrvatski standard nije niti nova, niti revolucionarna. Zato veseli izjava predsjednika Odbora za normu hrvatskoga standardnog[a] jezika akademika Ranka Matasovića da „govornici uvijek imaju presudnu ulogu u normiranju standardnog[a] jezika“. Sukladno tomu, iako rođeni jekavac iz Dubrovnik, moja je malenkost predložila (i ne će prestati predlagati) da se ikavski proglasi paralelnim hrvatskim standardom.

Prema tomu, otimanje štokavske ikavštine u vidu tzv. bunjevačkoga jezika bio je samo povod da se dodatno revitalizira stara ideja još prisutna u hrvatskom narodu, narodu kojemu je, kako navodi Lisac, najveći dijalekt (još uvijek!) upravo (novoštokavski) ikavski. Tako, u svojoj izvanrednoj analizi šarlatanski napisana Priručnika tzv. bunjevačkoga jezika, već spomenuti hrvatski jezikoslovac bunjevačkih korijena Miro Marcikić priznaje kako ga je „uvijek žalostila … činjenica da ikavica, kojom govori najveći broj Hrvata u domovini i inozemstvu nije standardizirana prije stotinjak godina”. On se zato danas nedvosmisleno zalaže da se ikavica uvede, makar, kao paralelni hrvatski standard. Marcikić ne “išće” nekakav veliki ustupak!

Dokaz onomu što tvrdi stanoviti Zvonimir Šoljić da se oblici vidjeti, letjeti, gorjeti, živjeti, voljeti itd. u narodu vrlo teško primaju, govori i činjenica da u jekavskom Dubrovniku jedan od kandidata za gradonačelnika (SDP-ov) te visokobrazovani gospon u HRT-ovoj emisiji (kao, uostalom, i voditelj emisije) govori živit’, oživit', vidit’, baš kao u ikavskim krajevima (ne sjećam se da sam ikada čuo žitelja mojega jekavskoga zavičaja, “krajnjega juga”, da kaže npr. “borova je šuma izgorjela, a ptice su poletjele”, umjesto "borova je šuma izgorila, a ptice su odletile").

Nepotreban strah

Već sam (u prošlom tekstu na ovu temu) neizravno izrazio mišljenje da se oni koje je strah da bi se uvođenjem ikavice kao paralelnoga hrvatskoga standarda dodalo vode na velesrpski mlin – na mlin ideologije koja svojata stariju hrvatsku književnost na jekavštini (ne samu južnodalmatinsku/dubrovačku, nego i bosansko-franjevačku) i negira nedvojbeno hrvatstvo hrvatskoga standardnoga jezika – ne bi trebali time zamarati. Kao prvo, velesrpski mlin se rotira neovisno o nedostatku hrvatskih kapi u slapu koji ga pokreće jer je taj slap nepresušan i to je, nažalost, neugodna Istina! Dakle, riječ je o ideologiji/mitomaniji koja ne posustaje bilo pred znanstvenom bilo pred zdravorazumskom argumentacijom.

Kao drugo, ta ideologija uopće nije meritum. Meritum je da se ispravi svojevrsna povijesna nepravda prema vlastitu jeziku bez da se demonizira hrvatski standardni/književni jezik te da se, dok još nije kasno, suzbije teško porecivo povlačenje ikavice iz svakodnevne uporabe (i da se oživi ondje gdje se još može “oživiti”). Kada smo se kao nacija u svojem standardnom/književnom jeziku već uvelike odrekli čakavštine i kajkavštine (uz neke preživjele leksičke elemente), kao i elemenata arhaične štokavštine i šćakavizama, nemojmo se odreći i ikavice. Proglasimo ikavicu paralelnim hrvatskim standardom!