Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Ikavština – potencijalni paralelni hrvatski standard

Hrvati, trgnimo se i trgnimo naše jezikoslovce! Pokrenimo inicijativu koja će, u suradnji s jezikoslovnom i srodnim strukama, zagovarati uvođenje ikavice kao paralelnoga hrvatskoga standarda i ispravimo dio povijesne nepravde koju smo nanijeli svojemu vlastitomu jeziku!
Objava 11. ožujka 2021. 7 komentara 2070 prikaza
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Predstavnici srbijanskih Hrvata

Kako je u 18. stoljeću u nekadašnjim čakavskim književnim središtima, pa tako i u Splitu, “uobičajen postajao ikavski novoštokavski književni jezik” (Auburger, 2009: 50), tako danas – čini mi se – hrvatski književni/standardni jezik, koji je (i)jekavski (i novoštokavski), potiskuje ikavštinu, čak i u većinski ikavskim krajevima hrvatskoga etničkoga prostora.

Danas je, osobito u lijevo-liberalnim, nadnacionalističkim ili globalističkim krugovima (s neo-jugoslavenskim pedigreom), popularno svaljivati drvlje i kamenje na instituciju općenacionalnoga hrvatskoga književnoga/standardnoga jezika (pa i na “omraženi” hrvatski purizam koji ne odgovara sprskohrvatskomu purizmu). Na to nas vrlo dobro upozorava hrvatski jezikoslovac Ranko Matasović koji odlučno i argumentirano nastupa kao “branič jezika standardnoga”. Poput pokojnoga velikana konzervativne misli Rogera Scrutona, Matasović nas na svojevrstan način upozorava da je nešto, pa tako i standardni jezik, lakše (s)rušiti, a teže (iz)graditi i (o)čuvati. U sebi svojestvenim konerzvativnim momentima, isto upozorava i klasični liberal Jordan Peterson u prvom poglavlju-pravilu svoje nove knjige.

Dijeleći isti stav spram svega onoga lijepoga, smislenoga i funkcionalnoga što smo od naših predaka dobili u naslijeđe i što trebamo očuvati budućim naraštajima, nije mi namjera demonizirati hrvatski književni/standardni jezik. Izumiranje hrvatskoga naroda, sveprisutni anglizmi, utjecaj engleske gramatike, internetski novogovor, potencijalni snažniji impulsi na tragu žilavih serbokroatističkih ostataka u sklopu institucija Europske unije (koja je za mene s malim “u”), neznanje (koje i sam nastojim umanjiti), i još gore, nebriga hrvatske politike – sve su to prijetnje hrvatskomu jeziku (općenito, a ne samo hrvatskomu standardnomu jeziku), a moja mala kap sigurno ne želi dati snage tomu slapu.

Mnogi se jezikoslovci ne bi složili s tvrdnjom da (i)jekavski standard uvelike potiskuje ikavštinu, čak i u svakodenvnoj neformalnoj uporabi i umjetnosti, i to u većinski ikavskim krajevima hrvatskoga naroda, no takva su – možda i pretjerano pesmistična – dojma i drugi, a ne samo moja malenkost. Kako se toga dojma već dulje vrijeme ne mogu osloboditi, u svojem tradicionalističko-obnoviteljskom, neki će reći reakcionarnom, i (priznajem) instinktivnom zanosu predlažem da se ikavski izgovor ili ikavština dopusti, institucionalizira ili, ako hoćete, ustoliči kao paralelni hrvatski standard pa makar to i umanjilo čar stvaralaštva na trenutno nestandardnoj ikavštini (dojma sam da je, izvan dijela Dalmacije, to stvaralaštvo svakako u padu. Kada ste posljednji put na radiju, televiziji ili na Internetu čuli neku novu pjesmu na ikavštini, a da je njezin pisac ili pjevač iz Slavonije ili, primjerice, zapadne Hercegovine?).

S obzirom na to da dolazim iz jekavskih krajeva hrvatskoga naroda, preciznije iz južnoga dijela Južne Dalmacije (to je dio Hrvatske koji vremenska prognoza HRT-a određuje kao “krajnji jug”), sigurno mi se ne može zamjeriti favoriziranje vlastita izgovora staroslavenskoga jata. Hrvatski su preporoditelji u 19. stoljeću favorizirali (i)jekavštinu upravo zbog prestižne i bogate književnosti koja je u renesansnom i baroknom razdoblju stvorena u zavičaju mojih roditelja i mene i koja je nekoliko stoljeća kolala na cijelom hrvatskom etničkom i kulturnom prostoru.

To vrlo jezgrovito objašnjava njemački slavist i kroatist Leopold Auburger koji piše da je za “ilirce … dubrovačka književnost, koja je već bila ijekavska, iako je mjestimice pokazivala elemente ikavskih dodira, bila važna jezgra svehrvatske književnosti i književnoga jezika koju se jezično nije smjelo negirati. Glavni pokretači toga razvoja bila su gradska obrazovna središta, na prvom mjestu Zagreb, koja su imala i publiku, potrebnu za takav razvoj. Nasuprot tomu, budući da je njihov književni jezik bio okrenut jednostavnijim slojevima stanovništva, Kuzmanić i ostali okupljeni oko Zore dalmatinske nisu mogli dobiti naobraženu publiku za svoj ikavski književni jezik, dakle publiku koja bi mogla biti primjerena protuteža ilircima” (2009: 105).

Ukratko, ovo je jedno od objašnjenja zašto upravo Ivan ili Dživo Gundulić, a ne – primjerice – Ivan Filipović-Grčić, Lovro Šitović Ljubušak, Filip Grabovac, Toma Babić ili Andrija Kačić-Miošić, sjedi na prijestolju “Hrvatskoga preporoda” (1895.) Vlahe Bukovca.

Relativnoj, ako ne i apsolutnoj, većini Hrvata ikavski je materinji izgovor. Osim toga, Hrvati imaju i bogatu književnost pisanoj na ikavštini. Međutim, školskim sustavom i medijima masovnoga priopćavanja, ikavica je u mnogim krajevima naseljenim Hrvatima svedena na puke tragove, a nerijetko njom govori tek starije stanovništvo. Čini mi se, da je izjednačavanje s (i)jekavskim izgovorom u hrvatskom književnom/standardnom jeziku jedini način kako ikavskomu izgovoru vratiti dio “stare slave”. Dakle, nije poanta da se ikavica očuva od nestajanja i održi u dijelu umjetničkoga svaralaštva te na marginima svakodnevne uporabe, već da se očuva u široj uporabi u ikavskim krajevima, odnosno da se njezina uporaba obnovi ondje gdje se je uvelike umanjila. Takav potez bi, između ostaloga, vratio grafijski “problem”, koji je – dojma sam – lakše riješiti kada su u “igri” samo (i)jekavski i ikavski izgovor (bez ekavskoga, koji gotovo i nije prisutan u hrvatskim štokavskim govorima (osim u dijelu Slavonije i među Hrvatima na Kosovu i u Rumunjskoj)).

Sukladno tomu, kao što se u dijelu 19. stoljeća rabilo takozvano rogato e (ě), tako bi se moglo uvesti rogato i (ǐ) koje bi se moglo čitati kao “i” ili “(i)je”: lǐpo, bǐlo, mlǐko, vidǐti (vidǐla/vidǐli, ali vidio), volǐti, želǐti, gorǐti, bolitǐ, slabǐti, letǐti, htǐti, grǐh, pogrǐšiti, smǐh, rǐč, vrǐme, mǐsec, zvǐzda, svǐća itd. U slučajevima u kojima se ǐ ne bi moglo glatko unijeti, npr. u slučaju riječi “crkva”, tu bi se jednostavno moglo dopustiti pisati i govoriti “crivka” (ako može i greška i grješka, zašto ne “more” i crkva i crikva?). U slučaju riječi poput “sretan” njih bi se moglo pisati s rogatim i, kao srǐtan, te dopustiti da se ǐ čita kao “e”.

Ako bi uvođenje rogatoga i (ǐ) stvorilo (dodatne) nepremostive tehničke probleme, jezikoslovne glavobolje i nedoumice, onda njegovo uvođenje možda nije nužno. Ikavština se svakako može institucionalno izjednačiti (i)jekavštini i bez prihvaćanja toga (amaterskoga) prijedloga grafijskoga rješenja. Smatram da takav omanji zahvat u hrvatski standardni/književni jezik ne bi naudio njegovoj općenacionalnoj funkcionalnosti i razumljivosti. Dugim riječima, ne smatram da bi to bio opasan eksperiment u normiranju hrvatskoga standardnoga jezika.

(Ne smatram da bi uvođenje ikavskoga kao paralelnoga hrvatskoga standarda ugrozilo nedvojbeno hrvatstvo jekavskih hrvatskih govora i starije hrvatske književnosti napisane na jekavštini. Ne smatram ni da bi to dodalo vode na mlin Blut und Boden velikosrpskih djelatnika koji poput jezikoslovca Aleksandra Lome tvrde da je ijekavski (naj)srpskiji izgovor, čime reže velikosrpsku granu na kojoj sjede. Režu je jer inače, bez imalo uporišta u povijesnim činjenicama, svojataju cjelokupnu (pa i ikavsku) štokavštinu, premda Srbi gotovo i da nemaju (ili imaju jako malo u usporedbi s Hrvatima) dopreporodne književnosti na narodnom štokavskom govoru, a nekmoli na (i)jekavštini te svjesno zanemarju kako ekavski izgovor u srpskom ima i veću prisutnost i “funkcionalnu prednost pred ijekavskim srpskim lektima” (Auburger, 2009: 248).

Ipak, valja priznati da su srpske elite, suprotno hrvatskima u odnosu spram ikavskoga, naposljetku učinile dobru stvar (za srpski jezik) kada su dopustile i ijekavštinu kao paralelni srpski standard. Inače, jasno je da je za velikosrpske romantičarske djelatnike poput Lome, koji srpsku modernu naciju projiciraju u srednji vijek, bunjevački govor hrvatskoga jezika tek jedan od mnogih srpskih govora. Neki su već upozorili kako bi srbijansko forisranje tzv. bunjevačkoga jezika moglo izroditi još jednu granu raskošnoga velikosrpskoga stabla, koja bi tvrdila da stotine tisuća Hrvata u Dalmaciji, Lici, BiH i drugdje zapravo govore bunjevačkim, a ne hrvatskim jezikom. U tom surječju vrijedi naglasiti da je jedan od autora rječnika (Ričnika) “bunjevačkoga jezika” rekao da je bunjevački govor jedan od govora hrvatskoga jezika ili jezika Hrvata).

Bilo kako bilo, ustoličenjem ikavskoga kao paralelnoga hrvatskoga standarda, barem bi – ako išta – život kćeri mojega prijatelja iz Solina bio olakšan jer joj učiteljica Hrvatskoga jezika ne bi, kao pogrješne, križale riječi “slabiti”, “goriti” i “odletiti”, ako bi u svojoj zadačnici djevojčica napisala “bura ne će oslabiti [sic], šuma će izgoriti [sic], a sokol će odletiti [sic]”.

Naravno, neka jezikoslovna struka bude primarna, ali ne i jedina, adresa za ova pitanja. Ne i jedina adresa jer se valjda i nas, koji nismo jezikoslovci, nešto pita po pitanju standardnoga jezika koji rabimo i koji nam, Istina Bog, dobro služi.

Uostalom, jezikoslovna struka još uvijek nije riješila mnoge nedoumice, pa neki jezikoslovci pišu “svjedočba”, a drugi “svjedoba”, pogrješka/grješka – pogreška/greška, otca – oca, srdce – srce, prema tomu – prema tome, komu – kome, hrvatskomu – hrvatskome [dativ prema nekima odgovora na pitanja „komu, čemu?“, a prema drugima – izgleda – na pitanja „kome, čeme?“], riječi hrvatskoga standardnoga jezika – riječi hrvatskog standardnog jezika/riječi hrvatskoga standardnog jezika [genitiv prema nekima odgovara na pitanja „koga, čega?“, a prema drugima – izgleda – na pitanja „kog, čeg?“], ne ću – neću, i tako dalje. Tu zasigurno i novac, koji ide i jednima i drugima, igra nemalu ulogu.

Valjalo bi nekolicinu eminentnih (npr. Ranko Matasović) ili barem poznatih (npr. Snježana Kordić) jezikoslovaca/lingvista dovesti (ne prisilno) u nekakav Big Brother pa im svaki dan postavljati teme za rasprave, a neka demos gleda i na kraju svakoga dana glasuje koji sudionik Velikoga Brata ima kvalitetnije argumente i razmišljanja. Ili možda lingvistički Peti dan? Tema ne bi manjkalo.

No da ne razvodnjavam, ponovit ću da je moj dojam kako ikavština posustaje pred jekavskim standardom (čak i ondje gdje je još do jučer bila dominantna), instinktivno predlažem ustoličenje ikavskoga kao paralelnoga hrvatskoga standarda, naglašavam da nisam stručnjak i ne znam kako na najbolji način učiniti ono što predlažem (potonje priznanje nije pranje ruku od teme koju smatram važnom).

A sad ne toliko „skromno“. Hrvati, trgnimo se i trgnimo naše jezikoslovce! Pokrenimo inicijativu koja će, u suradnji s jezikoslovnom i srodnim strukama, zagovarati uvođenje ikavice kao paralelnoga hrvatskoga standarda i ispravimo dio povijesne nepravde koju smo nanijeli svojemu vlastitomu jeziku!

Vrǐme je!

  • paklarcanin:

    Hrvati srednje Bosne su do 80tih godina 20tog stoljeca kuci (doma) govorili ikavski, Pogotovo seoske sredine.

  • Bassar:

    Bio sam dijete, đak, mlad, prvi, četvrti, osmi razred i govorio normalno: mliko, lipo, snig, čaće, majka . . . Danas toga više nema, samo neki stariji, a mladi, TV. Da, rado se toga sjećam. Sjećam se grada Karlovca, njegove ... prikaži još!gove zapadne strane. Tu sam odrasao, a danas nas vrijeme preskače.

  • mksdk:

    Slažem se s prijedlogom.