Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Je li Thompson zaboravio ikavicu?

Ispravimo povijesnu nepravdu prema vlastitu jeziku i ikavski proglasimo jednakopravnim jekavskomu u hrvatskom standardnom jeziku. To je vjerojatno jedini način da se taj izgovor spasi od sporoga ali sigurnoga povlačenja i odumiranja. U međuvremenu ne bi bilo loše da ikavci poput Marka Perkovića više pjevaju na ikavici svojih didova jer standardna jekavština ionako daleko prednjači.
Objava 29. prosinca 2021. 6 komentara 7544 prikaza
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Duga Resa: Koncert Marka Perkovića Thompsona na stadionu NK Duga Resa

Sudeći prema intervjuima i izjavama koje tu i tamo daje hrvatskim medijima, Marko Perković Thompson nije zaboravio ikavicu u svojem svakodnevnom govoru. Unatoč tomu, nijedna njegova (meni poznata) pjesma nije čisto, stopostotno, ikavska. Thompson ima ponešto pretežno ikavskih pjesama poput kultne "Geni kameni", no i ona je – Istina Bog – skladno jekavsko-ikavska (gdje god da te život nosi – Uvik moraš znati tko si, hej / Plave krvi, bijelog lica – Rađaju se nova dica). Jekavsko-ikavska mu je i prekrasna pjesma "Moj dida i ja" (Kršan čovik, tvrde brade side / I svaka riječ je bila mu duboka / Čvrst je dida bio kao stijena). Valja, ipak, primijetiti da u pjesmama ovoga pjevača – podrijetlom iz hrvatskih ikavskih krajeva – daleko prednjači (i)jekavština, a to vrijedi i za nemali, ako ne i najveći broj, njegovih mješanih jekavsko-ikavskih pjesama poput pjesme "Moj Ivane".

Hrvatski je standardni/književni jezik vrijedno blago i "bašćina" (sjetimo se Zoranića i "rasute bašćine") i u nj ne treba olako dirati, no isti ne valja fetišizirati, a upravo to čine pojedini jezikoslovci poput, primjerice, Sanje Vulić koja je nedavno Hrvatima ikavcima Srbije poručila da u svojim pisanim djelima potpuno napuste ikavicu i općenito, svoj govor, te da strogo pišu isključivo standardnim jezikom! Doktorica Vulić tom se je prilikom više nakostriješila na one Hrvate koji očajnički i sasvim legitimno predlažu izjednačavanje ikavskoga jekavskomu u hrvatskom standardnom jeziku, nego na velikosrpske djelatnike koji i štokavsku ikavicu proglašavaju tek idiomom srpskoga jezika! Jesu li suvremeni hrvatski jezikoslovci koji nastupaju s hrvatskih nacionalih pozicija veći "vukovci" od onodobnih vukovaca!? Je li hrvatski jezikoslovci koji nastupaju s ljevičarskih i anacionalnih pozicija poput Mate Kapovića & Co., svojom otvorenošću spram nestandardnih dijalekata, danas paradoksalno nude "hrvatskija" riješenja!?

Fetišiziranje i demoniziranje/podrivanje sandardnoga jezika dvije su strane iste medalje, baš poput velikobošnjačkoga unitarizma i srpskoga separatizma u Bosni i Hercegovini! Valjalo bi nam pronaći put onkraj tih ekstremnih pozicija. Trebamo očuvati i, u najširem smislu, njegovati standardni jezik, no ne nauštrb hrvatskoga jezika u njegovoj cijelosti. Čakavština je pred odumiranjem, kajkavština se nešto bolje drži, a nekoć raširenih šćakavizama u hrvatskim štokavskim govorima od Drave do Sinjega mora danas ima u tragovima. Pored toga, (i)jekavica prednjači na mnogim mjestima na kojima se je nekoć govorilo tobože još uvijek najrasprostranjenijim hrvatskim dijelektom – novoštokavskim ikavskim. I u štokavsko-jekavskim krajevima Hrvata mnogi su "arhaizmi" pred odumiranjem.

Standardni je jezik – po prirodi svoje pozicije – ionako u prednosti, a neki će reći da melje sve pred sobom. Dodavanje ulja na oganj hrvatskih "vukovaca" poput Sanje Vulić i drugih koji fetišiziraju standardni jezik nije od pomoći. Taj bi jezični "unitarizam" mogao potaknuti jezični "separatizam" (i obratno). Hipotetski scenarij: Na izborima u Istri pobjeđuje jaki regionalni pokret koji, među ostalim, hrvatske čakavske govore Istre želi očuvati na način da ih koliko-toliko normira i uvede u službenu uporabu isključivo na razini lokalne/regionalne samouprave (standardni jezik službeni je jezik u općehrvatskoj komunikaciji). Namjesto veće otvorenosti prema nestandardnim dijelektima u javnoj uporabi, i to barem na lokalnoj razini, "Zagreb" odgovora snažni(ji)m jezičnim (štokavsko-jekavskim) unitarizmom čime još više pojačava jezični separatizam istarskih Hrvata. Potonji uskoro počinju hrvatske čakavske govore Istre nazivati "istarskim jezikom" i suprotstavljati ih "hrvatskomu jeziku" (štokavskomu i jekavskomu standardu), a sebe "Istrijanima" u narodnosnom smislu i suprotstavljati se "Hrvatom". Sanja Vulić poručuje preostalim čakavcima Istre koji se osjećaju Hrvatima da izbjegavaju čakavicu te što više pišu (govore i pjevaju) na standardnom hrvatskom jeziku, koji je (novo)štokavski i jekavski, kako njihova djela ne bi bila pripojena novonastaloj istarskoj književnosti. Istarski separatisti srednjovjekovni Razvod istarski – u kojem se više puta spominje "hrvacki" jezik – proglašavju spomenikom "istarskoga jezika". Sa sigurne udaljenost, gradišćanski Hrvati o svem pišu i čudom se čude na svojem mahom čakavskom i ikavskom standardnom jeziku koji zovu "hrvatskim". Thompsonove pjesme više se ne čuju po mjestima Istre.

Predsjednik Odbora za normu hrvatskoga standardnog[a] jezika Ranko Matasović izjavio je kako govornici vazda "imaju presudnu ulogu u normiranju standardnog[a] jezika", no isto tako neizravno priznao kako nastoji očuvati "vukovski" status quo i većemu broju govornika hrvatskoga jezika zapravo ne dopustiti utjecanje na normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. Naravno da govornici dosad uopće nisu imali presudnu ulogu u normiranju hrvatskoga standardnoga jezika. U vrijeme odabiranja jekavskoga kao standardnoga izgovora (staroslavenskoga jata), najrasprostranjeniji izgovor Hrvata bio je, a vjerojatno više nije, ikavski. Ne treba biti stručnjak da bi se zaključilo kako dijalektološki zemljovidi Josipa Lisca već dulje vrijeme ne prikazuju stvarno stanje. Uzmite kao primjer njegovu kartu koja prikazuje ikavski govor kao prevladavajući govor zapadne Hercegovine (2003: 160-1). I mladi i zreli tamo uvelike zapostavljaju ikavski govor svojih otčeva, didova i pradidova. Kada je u rujnu ovoga ljeta gospon Mijo Martinović – Rašić iz Širokoga Bri(je)ga proslavio svoj 104. rođendan rekao je, među ostalim, kako ga je Bog "pokripio" i kako je hrvatski "čovik" (nekoć) bio "tenk". Jedan je zapadnohercegovački portal citirajući Mijatove mudre besjede njegova "čovika" naveo kao "čovjeka"! Za razliku od negdanjega hrvatskoga čovika, ikavica na mnogim mjestima odavno nije žilava! Inače, i pjesme Mate Bulića, koji je podrijetlom iz ikavskoga dijela Hercegovine (a kojemu je Marko Perković kum), gotovo su isključivo jekavske.

Kao drugi primjer zastarjelosti dijalektoloških zemljovida uzmimo Liščevu kartu odnosa šć/št u slavonskom dijalektu (2003: 157). Ako dobro to iščitavam, izgleda da je prema tomu zemljovidu nemali, ako ne i najveći, dio Slavonije šćakavski, no pitanje je koliko Hrvata Slavonije doista govori "šćap", "godišće", "ognjišće", "gušćer", "navi(je)šćam", "otpušćati", "pušćati", "spušćati", "kršćen", "bašćina" itd.

Nužno je ponoviti da je standardni jezik vrijedna baština koju treba čuvati i njegovati. Zoranićeva vila Hrvatica danas bi u svojem krilu imala mnogo novih jabuka. No, svakomu bi "dobromu bašćincu i Hrvatinu poštovanu" trebalo biti jasno da velika većina tih jabuka predstavljaju pisana (i usmena) djela na hrvatskom standardnom (štokavsko-jekavskom) jeziku. Vila bi danas zasigurno bila tužna i ozlojeđena na Hrvate jer smo uvelike nehajni prema nestandardnim dijalektima i govorima. Najveći nehaj pokazuju hrvatski "vukovski" jezikoslovci koji fetišiziraju standardni jezik i koji ikavski ne žele proglasiti jednakopravnim jekavskomu u tom jeziku, a nekmoli standardni jezik – barem malčice –otvoriti čakavskomu, kajkavskomu, šćakavizmima itd. S obzirom na to da ti jezikoslovci najvjerojatnije intimno drže da oni imaju isključivu ulogu u oblikovanju standardnoga jezika, koji je naša kolektivna "bašćina", i obzirom da svako diranje u njihovo sveto tele drže "jezičnim radikalizmom" i potencijalnim otvaranjem "Pandorine kutije", valja nam demokratskim inicijativama mijenjati stvari: ispravimo povijesnu nepravdu prema vlastitu jeziku i ikavski proglasimo jednakopravnim jekavskomu u hrvatskom standardnom jeziku. To je vjerojatno jedini način da se taj izgovor spasi od sporoga ali sigurnoga povlačenja i odumiranja. U međuvremenu ne bi bilo loše da ikavci poput Marka Perkovića više pjevaju na ikavici svojih didova jer standardna jekavština ionako daleko prednjači.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • ljudemisi:

    Jedno je sigurno da Thompson nije zaboravio da je Hrvat, domoljub, branitelj hrvatskog identiteta od neprijatelja orjunaša, komunjara, izdajničke bagre.

  • StariSokol:

    Prvi sam predao komentar ali ga nema pa ga nima.

  • kastanjer2:

    Deklaracija o zajedničkom jeziku ima javne i tajne potpisnike. Ako ne možemo stvoriti zajedničku državu odmah hajde bar da stvorimo zajednički jezik pa možda jednog dana dođe i zajednička država.