Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Još jedan velikosrpski djelatnik

Šarić je u početku svoje karijere djelovao kao jugonostalgičar i korisni idiot novoga pravca velesrpske mitomanije, no on se je odnedavno potpuno raskrinkao kao tek jedan od mnogih velikosrpskih djelatnika.
Objava 18. rujna 2021. 5 komentara 1297 prikaza
Foto: Youtube/screenshot; YouTube kanal in4snet
Foto: Youtube/screenshot; YouTube kanal in4snet
Goran Šarić

Prije jedno četiri godine u ćakuli s prijateljem iz Crne Gore zapitao sam se kako to da kažu da su Albanci potomci Ilira jer su Iliri – u odnosu na Rimljane – navodno bili visoka rasta, a Albanci su u prosjeku niži od Crnogoraca i “dinarskih” Hrvata (i Srba i Bošnjaka). Zanemarivši potencijalno objašnjene u različitoj prehrani kroz višestoljetno razdoblje (npr. južni su Korejci viši od sjevernih jer imaju više i raznovrsnije hrane; razlika je nastala u samo sedam desetljaća odvojenosti!), pretpostavio sam da “dinarski” južni Slaveni možda imaju više “ilirske krvi” od Albanaca. Prijatelj Crnogorac mi je na to rekao da mu takve (paušalne) tvrdnje sliče na teze nekoga Gorana Šarića. Nisam ga pitao o kom je riječ, već sam ukucao spomenuto ime i prezime na YouTube te pogledao prvo od nekoliko Šarićevih gostovanja/predavanja koja sam kroz ove godine u cijelosti pogledao. Riječ je bila o njegovu, koliko mi je poznato, prvom gostovanju Na rubu znanosti Hrvatske radiotelevizije (Duhovno naslijeđe drevnih civilizacija, 13. ožujka 2017.).

U to sam vrijeme mislio da je Šarić tek jedan od mnogih jugonostalgičara i korisnih idiota velikosrpskoga etno-imperijalizma. Šarić je, naime, tada rabio koliko-toliko suptilan protu-katolički, protu-zapadnjački i panslavistički diskurs, a svojim je stavovima činio uslugu novomu pravcu velikosrpske mitomanije. O kojem je pravcu riječ? Naime, mnogo je pravaca velikosrpske mitomanije, a oni se nerijetko međusobno pobijaju. Dva su osnovna pravca velikosrpske mitomanije (o kojima sam ukratko ovdje već pisao) dobro poznata: svetosavsko i karadžićevsko. Karadžićevsko je velesrpstvo de facto službeno velesrpstvo u Srbiji i ondje gdje Srbi samostalno vrše vlast.

Treći i najnoviji (unatoč starijim pretečama!) pravac velesrpske mitomanije mogao bi se nazvati deretićevskim ili vinča-ilirskim. Riječ je o mitomaniji koja miješa genetske populacije s etno-nacionalnim identitetima, a prema kojoj su Srbi najstariji narod Europe, ako ne i svijeta, te tvorci prve europske, ako ne i svjetske, civilizacije. Nije riječ samo o mitomaniji, nego i o teoriji urote za neuke prema kojoj su “istinsku” – dakako “slavniju” i “stariju” – povijest Srba ukrali neki Drugi (famozni Vatikan i Beč) te njihove domaće sluge (profesionalni povjesničari, čak i oni karadžićevsko-šešeljevske provenijencije velesrpstva, koji ne negiraju ranosrednjovjekovno doseljenje Slavena/Srba, dakle povjesničari koji između Ilira i Slavena/Srba ne povlače znak jednakosti). Sličnost s nacističkim mitom o “ukradenoj” pobjedi i izdaji u Velikom ratu nije slučajna!

Zaštitno lice “vinča-ilirske” ili “deretićevske” mitomanije/teorije urote, koja se ne bi u tolikoj mjeri raširila bez Interneta, bio je notorni i nedavno preminuli Jovan Deretić (po kojem bi se mitomanija mogla i nazvati). Činilo mi se je da je Šarić u početku svoje karijere bio tek korisni idiot toga novoga pravca velesrpske mitomanije. Iako postoje snažne indicije da je Šarić pisao protu-hrvatske tekstove pod pseudonimom Mislav Horvat, u početku svojega djelovanja u Hrvatskoj njegov je diskurs obilježavala ponešto opreznija panslavistička retorika, no već je tada svakomu opreznomu slušatelju Šarićeve besjede bilo jasno “koja je ura”. Kako je vrijeme odmicalo tako je ovaj “hrvatski istoričar i katolički teolog” – kako Šariću (ne bez paradoksa!) tepaju krugovi koji Hrvatima redovno niječu hrvatstvo – sve više gostovao po opskurnim srbijanskim emisijama te sve više svojih karata stavljao otvoreno na stol, a sve mu se više vrata u Hrvatskoj zatvaralo. Bogu hvala! Možda nismo baš slučajna nacija. Inače, to sam prvi put spoznao kad sam u starom dijelu Skoplja vidio izvješene zastave sa zemljovidom zamišljene velike Albanije. Možda nas vodi “stoka sitnoga zuba”, ali teško da bi u središtu Zagreba zastave sa zemljovidom zamišljene velike Srbije – kakvu je nekoć otvoreno zagovarao Aleksandar Vučić – vijorile dulje od nekoliko sati!

Šarić se je odnedavno potpuno raskrinkao kao tek jedan od mnogih velikosrpskih djelatnika (koji nastoji pomiriti velesrpstvo karadžićevsko-šešeljevskoga i svetosavskoga tipa s velesrpstvom deretićevskoga tipa). Tako u emisiji in4snet-a  objavljenoj početkom veljače Šarić, među ostalim, tvrdi da su “za hrvatsko-srpske sukobe u najvećem broju slučajeva, da ne kažem gotovo uvijek, krivi – Hrvati”, da je Ante Starčević Srbin te da su [svi] Bunjevci Srbi. Tvrdi kako je “neosporno … da je kroz povijest bio jako veliki postotak ljudi koji su bili Srbi katoličke vjere” i koji su sudjelovali u hrvatskoj etnogenezi. Šarić zaključuje da su Beč i Vatikan dali ključni “doprinos etnogenezi hrvatske nacije”. Dodao je i da je Mladen Šubić “u svojoj vojsci imao Srbe” te da je “jedini put kad su Srbi nekog napali bilo … kad su, od Austro-Ugarske potaknuti, napali Bugare”. “Kad se [Ivo] Andrić rodio, u Bosni još nije bilo Hrvata” – rekao je Šarić te dodao da “hrvatski identitet u Bosni u vrijeme kad se rodio Andrić nije postojao”. Kao kontaminirajuću tvrdnju osudio je tvrdnju nekoga srpskoga povjesničara koji je rekao da je u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilo svega nekoliko srbokatoličkih obitelji. Šarić je, kako sam veli, to “detaljno proučio” i zaključio da su to “bile tisuće ljudi … stotine seljaka, ribara … nije uopće bilo hrvatske opcije”. “Vlasi” i “Srbi” su Šariću generalno sinonimi jer “to su više tada staleške razlike, a ne nacionalne razlike, mada nacije u ovom smislu tada i nema. Srpska nacija je relativno stara zato što je ona svoje temelje udarila, one osnovne, u vrijeme Nemanjića, druge su [nacije] uglavnom nastale u 19. vijeku” – zaključio je, među ostalim, velesrpski djelatnik Šarić.

Osvrnut ću se na samo neke od ovih izdvojenih déjà vu tvrdnji počevši od posljednje. Šarić nije pojasnio što prema njegovu mišljenju znači “relativno stara” kada je govorio o srpskoj naciji kao relativno starijoj. Starijoj u odnosu na koju ili koje nacije, je li možda u odnosu na bugarsku, makedonsku, bošnjačku, hrvatsku, crnogorsku, francusku, grčku i/ili slovensku? Srpski se je narod, primjerice, integrirao u modernu naciju nešto (ne pretjerano) ranije od hrvatskoga naroda s tim da su se predci hrvatskih Srba u srpske nacionalne okvire uključili kasnije u odnosu na Srbe u Srbiji. Integracija hrvatskoga naroda u modernu naciju počela je manje-više u isto vrijeme kad i integracija srpskoga naroda, ali se je okončala nešto kasnije zbog razloga koja je odavno navela primjerice hrvatska povjesničarka Mirjana Gross u svojem eseju O integraciji hrvatske nacije. Gross je zaključila da “su kod Srba postojali znatno bolji uvjeti za ubrzanje toga procesa [integracije u naciju – op V. M.].” Naime, “I srpska je etnička zajednica živjela na međusobno izoliranim teritorijalnim jednicama (…), ali u nje nije postojala tako velika raličitost u društvenim strukturama kao kod Hrvata. Ostavši bez plemstva, srpska je seljačka masa svuda sačuvala brojne elemente svojih tradicionalnih zajednica jer je kao raja zapravo ostala izvan turskoga fuedalnog društva. Osim toga je kasnije žarište srpske nacionalne propagande u Vojvodini pripremano od trgovačkog sloja koji je već u 18. st. imao dobre uvjete za razgranate trgovačke poslove. Pravoslavna crkva obavljala je važnu integrativnu funkciju povezujući srpsko ime s religijom. Zato je prijelaz od upotrebe srpskoga imena kao oznake religiozne identifikacije prema njegovu označavanju nacionalne pripadnosti [istaknuo V. M.], a time i uključivanje srpskoga seljaštva u process nacionalne integracije, bio brži nego kod hrvatskog seljaštva. Dakako da je ustanak protiv Turaka i postepeno stvaranje samostalne države bio integrativni faktor koji je mogao razmjerno brzo obuhvatiti srpsko seljaštvo” (Gross 1981: 179).

Šarić je, prema ovomu, u pravo kada implicira da su identitetski temelji srpskomu protonacionalnomu korpusu utemeljeni u vrijeme Nemanjića. Naime, kako sam ovdje već citirao/navodio, „Temelje srpskomu pravoslavlju udario je Sveti Sava, rođen kao Rastko Nemanjić“ koji „je u suradnji sa svojim starijim bratom Stefanom Prvovjenčanim, kojega je za srpskoga kralja 1217. okrunio papa Honorije III., ishodio za crkvu u srpskoj državi izdvajanje iz Ohridske arhiepiskopije … Godine 1346. Srpska arhiepiskopija uzdignuta je jednostranom odlukom srpske strane u patrijarhiju…“ (Grčević 2019: 91). Već od razvijenoga srednjega vijeka conditio sine qua non srpskoga identiteta pripadnost je (srpskomu) pravoslavlju, odnosno Srpskoj arhiepiskopiji i kasnijoj Pećkoj patrijarhiji. Tako srpski car Dušan za pravoslavnoga svećenika veli da je „pop' sr'b'ski“, a u tom je surječju zanimljiva odrednica „arbanaška vera“ za vjeru (katoličku) različitu od one koju su propovijedali „srpski“ ili “grčki” popovi. Zanimljiva je i odrednica „Latini“ za katolike. O učestaloj deetnificiranosti srpskoga imena i o njegovoj uporabi kao odrednice za pravoslavce može se više pročitati u kratkoj, izvorima bogatoj i koncizno napisanoj knjizi hrvatskoga jezikoslovca Marija Grčevića.

Svakomu koji barem ovo razumije (to je zasad dovoljno), jasno je kako je potpuno bespredmetno tvrditi (ono što Šarić i drugi velikosrpski djelatnici tvrde) da je u srednjem i ranom novom vijeku bilo mnoštvo katolika sa srpskim identitetom, dakle sa srpskom narodnosnom sviješću, koji su, k tomu, (masovno) sudjelovali u hrvatskoj etnogenzi.

Iako ne baš suptilno ali implicitno srpsku naciju projicira u daleku prošlost, Šarić napominje da nacije u ovakvom obliku nisu tada postojale. Na drugom mjestu rekao je kako je “nas” (zapadne južne Slavene, pa tako i Srbe?) Austro-Ugarska “fragmentirala u niz malih toponimskih nacija”. Sukladno rasističko-biološkom ili Blut und Boden viđenju etno-nacionalnih identiteta, viđenju koje dijeli s nacistima, ustašama i velesrbima žutićevsko-šešeljevskoga tipa, Šarić drži da je riječ bila o “umjetnoj podjeli na novostvorene nacije”. Dakle, na jednom mjestu Šarić srpsku naciju projicira u daleku prošlost, a na drugom implicira da je ona tek jedna od manjih nacija stvorenih u 19. stoljeću? Čini mi se da je proturječje sastavno obilježje velesrpskih djelatnika i/ili mitomana raznih provenijencija.

Tako Šarić, vidjeli smo, tvrdi da su “Vlasi” i “Srbi” generalno sinonimi, da su to tada više “staleške razlike, a ne nacionalne razlike” te kako je hrvatski velikaš Mladen Šubić “u svojoj vojsci imao Srbe”. Na jednom mjestu Šarić veli da su nazivi “Hrvati”, “Srbi”, “Bošnjani”, “Dalmati”, “Vlasi” itd. funkcionirali kao sinonimi, a na drugom mjestu implicira da su samo srpsko i vlaško ime stajali u sinonimnom odnosu. Što to znači? Znači li to da su i vlaško i hrvatsko ime bili u sinonimnom odnosu pa da se srednjovjekovni “hrvacki Vlasi” ili “Vlasi v Hrvatih” mogu zapisati i kao “hrvacki Hrvati”, “Hrvati v Hrvatih”? Ili se, primjerice, katolički “hrvacki Vlasi” ili “Vlasi v Hrvatih” striktno, prema velesrpstvu Nikole Žutića, moraju prevoditi kao “hrvacki Srbi”, odnosno “Srbi v Hrvatih”? Bard karadžićevskoga tipa velesrpstva Vojislav Šešelj u svojoj knjizi o Hrvatima, na jednom mjestu Vlahe i Srbe, primjerice u istočnoj Hercegovini, drži dvjema različitim etničkim skupinama, a na drugom mjestu sve Vlahe u štokavskim krajevima (neovisno o njihovom pretpostavljenim ili potvrđenim etno-konfesionalnim identitetima, kulturnom okružju i političko-teritorijalnim entitetima u kojima obitavaju) smatra etničkim Srbima. Prema njegovu pravcu velesprske misli, čakavski “hrvacki Vlasi” ili “Vlasi v Hrvatih” su striktno Hrvati (neovisno o njihovu vlaškom identitetu i društvenom uređenju) jer govore čakavštinom. Prema velesrpstvu Nikole Žutića, kako je dijelom već napomenuto, ni Vlasi koji se nazivaju “hrvackim”, koji žive u Hrvatskoj, koji su u službi ili pod zapovjedništvom Hrvata, koji govore čakavskim narječjem te koji su, k tomu, katoličke vjere ne mogu biti “jednom nogom” (duboko) u hrvatskom identitetu jer, kako je rekao, ni “čakavci ne mogu biti Hrvati”. On vjerojatno, poput umirovljena srpskoga jezikoslovca Dragoljuba Petrovića, smatra da su čakavci tek “periferno srpsko pleme”. 

Žutić, poznato je, smatra da su Srbi „brojčano dominirali na … južnoslavenskom prostoru skrivajući se pod raznim imenima (Iliri, Vlasi, uskoci, Morlaci, Slavonci, Bošnjaci, Hrvati, Raci, Rascijani itd.)“ te da su druge nacije stvarane iz srpskoga “biološkog tkiva” (2005: 30. 31). Šarić je, barem implicitno, blizu Žutićevoj verziji Blut und Boden velesrpstva. Čini mi se da su njemu barem “Vlasi” (ali, kako ćemo vidjeti, i Bošnjani i Humljani) (generalno) drugi naziv za “biološke” Srbe. Ipak, postavlja se pitanje kako Šarić usklađuje tezu da su “Vlasi” (ili vlasi) i “Srbi” (ili, možda, srbi?) generalno sinonimi s implicitnom tezom da su ta dva naziva nerijetko označavala različiti društveni status? Naime, socijalni status je vrlo vjerojatno utjecao na kolektivnu, pa i etničku, svijest, jer je etnički identitet par excellence društveni i situacijski konstrukt. Ako su vlaško i srpsko ime bili u sinonimnom odnosu te ako su posrijedi mahom staleške odrednice, je li se onda srpsko ime nerijetko rabilo i kao deetnificiranu društvenu/stalešku odrednicu (Srb/l/in / sebar / Srbljin = seljak, najamnik), kako primjerice daju naslutiti dvije kasnosrednjovjekovne povelje nastale zapadno od rijeke Neretve koje sam ovdje već usputno navodio? Što je, primjerice, sa srednjovjekovnim Vlasima u Srbiji kojima je, kako je poznato, Dušanov zakonik zabranjivao “ženidbe i miješanje sa Srbima”? Jesu li oni u tom momentu jednako etnički Srbi (samo nomadski stočari) kao Srbi koji nisu nomadski stočari? Je li seljačko stanovništvo srednjovjekovne Srbije (seljaci za koje se piše “zakon Srbljem”) nositelj srpske samoidentifikacije i etnonima u to vrijeme ili je to srpsko plemstvo i svećenstvo (koje će preuzeti ulogu plemstva u vrijeme Osmanlija)? Ako je odgovor na potonje pitanje potvrdan, koliko je utemeljeno Vlahe u vojnoj službi hrvatskoga bana Mladena Šubića proglašavati etničkim Srbima, kako to čini Šarić?

U učbeniku koji potpisuju hrvatski povjesničari Tomislav Raukar i Neven Budak, kojega Šarić redovno zove "našim najvećim autoritetom za srednjovjekovnu povijest", saznajemo da se Vlasi na tlu hrvatskih velikaša prvi put spominju upravo kao pripadnici vojske hrvatskoga bana Mladena/Mladina II. Bribirskoga u bitci kod Blizine 1322. godine (2006: 54-55). Mladen je Vlahe u središnje hrvatske krajeve najvjerojatnije doveo iz današnje istočne Hercegovine (usp. npr. Ančić 1999: 58), dakle s prostora na kojem Vlahe kao zasebnu etničku skupinu, barem na jednom mjestu, vidi čak i Šešelj (2007: 401), iako im on gotovo redovno negira zasebni etnički identitet. On pretpostavlja da su Vlasi govorili štokavskim narječjem koje je za njega najpouzdanija manifestacija nečijega srpstva neovisno o narodnosnoj svijesti ili etničkom identitetu (usp. 2007: 49, 183), premda u isto vrijeme tvrdi da štokavštinom govore i Bugari, Makedonci, Rusi, Bjelorusi itd. (pa nije jasno kako kani “razgraničiti” srednjovjekovne Bugare i Srbe).

Bilo kako bilo, što se tiče famoznoga “vlaškoga pitanja”, Šarić je, na ovaj ili onaj način, na strani Šešeljeva (ili možda, radikalnijega, Žutićeva) velesrpstva, a ne na strani povijesne znanosti pa tako i, po njegovu mišljenju, "našega najvećega autoriteta za srednjovjekovnu povijest" Nevena Budaka. Ima li Šarić možda koji znanstveni rad napisan na temu povijesti i identiteta Vlaha (i vlaha)? Primjerice, ako se išta može naučiti čitajući Nenada Moačanina, Marka Pijovića, Ivana Boticu i druge poznavatelje ove kompleksne i zanimljive teme, to je da se o identitetima Vlaha i/ili vlaha ne može generalizirati te da vlaško ime i sadržaj određen tim imenom (etnički, jezični, socijalni, zemljopisni, konfesionalni i/ili dr.) uvijek treba sagladati u kontekstu i gotovo pojedinačno (od jedne zajednice do druge vlaške zajednice).

Za kraj ovoga dijela, Šarić je – kako sam besjedi – “detaljno proučio” srbokatolički pokret u Dubrovniku te zaključio (ako sam ga dobro shvatio) da su u tom pokretu “bile tisuće ljudi … stotine seljaka, ribara" jer, prema Šariću, tada na području krune hrvatskih gradova – kako je u 16. stoljeću korčulanski vlastelin Vidali nazivao Dubrovnik – navodno uopće “nije bilo hrvatske opcije”? Ili je Šarić htio reći da su tisuće žitelja na području bivše Dubrovačke Republike imale srpsku narodnosnu svijest te da su se nazivali Srbima? Je li postoje pisani rezultati (znanstveni članci, knjiga/e, eseji) Šarićeva detaljna proučavanja efemerna i zanimljiva identitetsko-političkoga fenomena kakav je bio pokret srbokatolika Dubrovnika u dijelu 19. i početkom 20. stoljeća? Čitajući pisani rezultat jednoga takvoga proučavanja, no od drugoga doktora povijest, saznajemo da su pripadnici srbokatoličkoga pokreta "forsirali lokalpatriotski duh i republikanizam, izbjegavajući među pukom izravno korištenje srpskoga imena [istaknuo V. M.] (...) Kako bi privukli širi krug pristaša u gradu i okolici nazivali su se Dubrovčanima, ističući tako republikanski identitet i brigu za 'komunu'" (Ćosić 2018: 15, 17). U omasovljenju pokreta i širenju srpskoga nacionalnoga identiteta nisu uspjeli ponajprije zbog "nedostatka etnokulturnog potencijala u Dubrovniku, ali i zbog otpora ... Srba (naručito klera) u Dalmaciji [istakno V. M.]" (2018: 21). I jedan od otaca svetosavskoga velesrpstva na tlu Hrvatske i svjedok vremena, Nikodim Milaš opovrgava Šarića pišući kako "sve to 'katoličko Srpstvo' sastavljaju desetak ako ne i manje, ambicioznih pismenih Dubrovčana..." (u Ćosić 2018: 23).

Šarić najavljuje predavanje o etnogenzi Hrvata, no on je o toj temi već dovoljno rekao. Njegovi stavovi, naime, ne predstavljaju ništa novo u kanonu velikosrpske misli. Unatoč tomu, Šarićev je diskurs zanimljiv jer se u njem objedinjuju sva osnovna obilježja i toposi velikosrpskoga diskursa.

Nastavit će se ...

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Kroatocentrik:

    Odlično je ovo gdje je predstavnik svetosavske struje Nikodim MIlaš stavio u navodnike "katoličko Srpstvo" jer je to za svetosavsku struju oksimoron kao drveno željezo.

  • Kroatocentrik:

    Šešelj je u duelu s muftijom Muamerom Zukorlićem, gdje mi se pričinilo da ga je skoro prevjerio u muslimana, rekao da se kod Srba promijenila fonologija uslijed miješanja s romaniziranim Vlasima. Tvrdi da su ti svi Vlasi bili romanizirani kada ... prikaži još!a su došli Srbi u 7. st. Dakle po Šešelju su Vlasi govorili romanski a ne štokavski. Zapravo za razliku od iracionalnih akademika SANU-a (npr. srpski akademik Kosta Čavoski u isto vrijeme govori da je crnogorski srpski i da crnogorski nije srpski), Šešeljeva ideologija je dosljedna pa Šešelju su ustaše koji su govorili štokavski bili Srbi katolici.

  • Kroatocentrik:

    Za Vlahe je bitan Marko Jačov kojega je SANU ubacila u Vatikan kao srpskog agenta koji je oženio Poljakinju koja je bila bliska autoritetima za Vatikan. Nakon što mu je odradila to što je trebala rastao se od nje i ... prikaži još! proglasio ju psihijatrijskim bolesnikom. Na njegove krive citate i krive prijevode, gdje je ubacivao riječ Srbin i na latinskom gdje ga nema, i u prijevodima, je ukazao Mile Bogović u svojoj knjizi iz 2017. "Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti". Jačovi piše ili je pisao za ugledni vatikanski list La Civiltà Cattolica. Tu se Bogović pozabavio i pitanjem Vlaha.