Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Rustem-paša Hrvat i Matija Divković bili su Srbi?

Opća mjesta velikosrpskoga diskursa u predavanju Gorana Šarića o etnogenezi Bošnjaka – dio III. (zadnji dio)
Objava 19. studenoga 2021. 5 komentara 3482 prikaza
Foto: Youtube/screenshot; YouTube kanal ZLATNO DOBA
Foto: Youtube/screenshot; YouTube kanal ZLATNO DOBA
Goran Šarić

U svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka, Goran Šarić gotovo potpuno zanemaruje identitet utemeljen na političkom okviru kojim je upravljala "gospoda bosanska" ili "gospoda rusaška", a na čijem je čelu stajao bosanski vladar (ban ili kralj). Pretpostavljam da od Šarića ne čujemo ništa o "Bošnjanima" i "dobrim Bošnjanima" jer ih smatra tek regionalnim i/ili konfesionalnim odrednicama za "biološke" Srbe. Vjerojatno zbog toga veći dio predavanja o Bošnjacima, koje zasad ima impresivnih 370 tisuća pregleda na YouTube-u, posvećuje dokazivanju "nepostojanja" hrvatskoga identiteta u predmodernoj Bosni i Hercegovini. Šariću je bitno dokazati da hrvatskoga identiteta nije bilo u predmodernoj Bosni i Hercegovini upravo kako bi dokazao da su Bošnjaci većinom proizišli iz srpskoga "biološkoga" tikva, "nacije" koja je tobože još od ranoga 9. stoljeća kompaktno nastavala prostor do današnje Like. Drugim riječima, Šariću je cilj stvoriti dojam istobitan biologističko-rasističkomu, Blut und Boden, i romantičarskomu Šešeljevu zaključku prema kojemu "nema nikakve sumnje da današnji bosanskohercegovački muslimani u svojim venama imaju i nešto hrvatske krvi, ali jezik kojim govore [štokavština – op. V. M.] svedočanstvo je njihovog primarno srpskog porekla" (2007: 403). Srpska su "krvna zrnca" izgleda conditio sine qua non štokavske dijalekatne stratifikacije iz praslavenskoga i/ili iz zapadnojužnoslavenskoga prajezika.

Kako je već navedeno, Šarić implicira kako se (ni) svi Slaveni u srednjovjekovnoj Srbiji nisu nazivali "Srbima". Sukladno tomu, možemo pretpostaviti da je isto vrijedilo za dio, ako ne i većinu, slavenskoga puka na području prvobitne ("zemljice") Bosne koju Porfirogenet (DAI) smješta u onodobnu Srbiju, ali čije zasebno ime možda svjedoči o zasebnom "bosanskom" identitetu koji će se kasnije afirmirati i potvrdu dobiti u (očuvanim) pisanim vrelima. Djelovanjem uljudbeno-političkih silnica, srpsko se (ni hrvatsko) ime nikada nije nametnulo čitavoj zemlji niti svemu slavenskomu puku u njezinu sklopu. U tom je kontekstu bespredmetno sve ili čak većinu "Bošnjana" razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka smatrati potomcima etničkih Srba ili, pak, regionalnim/konfesionalnim/staleškim odrednicama za (isključivo) Srbe. U skladu s tim zaključkom i s onim što o etničkim identitetima u srednjem vijeku govore povjesničari, a što je ukratko izneseno u prvom nastavku ove kratke analize, u ovom (trećem i zadnjem) nastavku valja najprije sažeto iznijeti što suvremena povijesna znanost govori o identitetu koji je proistekao iz političkoga okvira s bosanskim predznakom.

U srednjovjekovnoj je Bosni, kao i u Srbiji i Hrvatskoj, politički okvir te zajedničko djelovanje elita toga okvira ("sve Bosne") proizveo snažan i samosvojan identitet (usp. npr. Ančić 1999: 36, 44-47). Taj je identitet odnosno narodnosno nazivlje s bosanskim obilježjima zasvjedočen u bosanskim vrelima razvijenoga srednjega vijeka, s napomenom kako je bilo više sadržaja ili razina pripadnosti iza izričaja "Bošnjanin" i "dobri Bošnjanin" (usp. Budak-Ruakar 2006: 356-359). Iako na umu treba imati višeslojnost identiteta i činjenicu da je netko mogao u isto vrijeme biti i "Bošnjanin" i "Hrvat" (i "Srbin" i nešto drugo), valja naglasiti da je usporedno s jačanjem i širenjem političke tvorbe s bosanskim predznakom rastao broj ljudi koji je svoj identitet s etničkim konotacijama izvodio uglavnom iz toga političkoga okvira. Pri tom nije naodmet napomenuti da se je Bosna ponajprije širila prema hrvatskomu prostoru (usp. Budak-Raukar 2006: 360-361). Jesu li širenjem Bosne na zapad i jugozapad tamošnji Hrvati, sukladno Šarićevu diskursu, postajali Srbima? Jesu li Hrvatinići bili "gospoda srpska"?

Bosansko se ime za ozemlje i stanovništvo nije svugdje primalo istom lakoćom. Žitelji livanjskoga kraja, koji su se (kako i sam Šarić tvrdi) u ranom novom vijeku nazivali "Hrvaćanima", primjerice nisu svoj zavičaj smještali u "Bosnu" čak ni kada je isti bio dio bosanskoga političkoga okvira. Livanjski velikaši svoj su zavičaj 1402. smještali u Hrvatsku te su zapravo kroz cijelo 15. stoljeće "zadržali sve značajke položaja hrvatskoga plemstva" (Ančić 1999: 50-51; Ančić 2001c: 18, 25).

Naposljetku, valja naglasiti da "je politički okvir koji je sa sobom nosio i novi oblik identiteta, onaj 'bosanski', doživio poraz i nestao pod oružjem osmanskih osvajača 1463.", te da je upravo to razlog zbog kojega "proces otpočet u XIII. st. [ako ne i ranije – op. V. M.] nikada nije priveden svom logičnom kraju, izgradnji doista punog etničkog identiteta 'Bošnjana'. Umjesto toga nedovršenog 'bosanskog' identiteta nove su političke prilike nametale i stvaranje novoga oblika iskazivanja svijesti o pripadnosti" (Ančić 1999: 63). S toga stanovišta, kako piše Raukar, povjesničarima nije "dopušteno pretpostavljati o smjernicama što ih je razvoj bosanskoga društva mogao imati da nije došlo do dubokog prijeloma 1463." (Budak–Raukar 2006: 362), no nama koji nismo povjesničari "dopušteno" je pretpostaviti da bi narod "Bošnjana", da je njegova izgradnja bila nastavljena, bio vjersko-kulturno bliži hrvatskomu narodu, nego srpskomu narodu. Možda je slično rezonirao i Noel Malcolm kada je u svojoj džepnoj knjizi o "Bosni" (Malcolom Hercegovinu smatra "Bosnom") napisao da je stanovništvo tvorbe koju poznajemo po historiografski uvriježenu imenu "srednjovjekovna Bosna" bilo u etnokulturnom smislu blisko Hrvatima: "We can say that the majority of the Bosnian territory was probably occupied by Croats – or at least, by Slavs under Croat rule (…) The Bosnians were generally closer to the Croats in their religious and political history" (2017: 12). Poslovično precijenjujući hrvatske elite, Šarić tvrdi da je Malcolm bio hrvatski plaćenik, ali ne spominje u kakvom je svjetlu ovaj Britanac pisao o HZ/HR Herceg-Bosni i o ulozi RH/Tuđmana u ratu u BiH.

Kao i nebrojni drugi velikosrpski djelatnici, Šarić tvrdi da se je prvi bosanski kralj Tvrtko 1377. okrunio za isključivo "kralja Srba"("Srbljem" je Rascie na latinskom) i to na grobu svetoga Save. Dio titule bosnaskih vladara u kojem se spominju Srbi bitan je locus communis kojim velikosrpski djelatnici i aktivisti nastoje "dokazati" nedokazivo – "srpskost" cjelokupne srednjovjekovne Bosne i njezina slavenskoga puka. Suprotno tomu, ozbiljna je historiografija – kako je drugom prilikom upozorio bošnjački povjesničar Dženan Dautović – odavno utvrdila da se je Tvrtko okrunio na lokalitetu Mile kod Viskoga. Tamo se je, u franjevačkom samostanu u Milima, nalazila krunidbena i ukupna crkva Kotromanića. S druge strane, "bosanski vladari nisu mogli suradjivati sa Srpskom pravoslavnom crkvom budući s njom nisu imali ništa zajedničko" (Ančić 1997: 14).

Tvrtkovo je kraljevstvo bilo multietničko i multikonfesionalno. U njem su živjeli Bošnjani, Srbi, Hrvati, Vlasi i dr., katolici, "krstjani" i oni koji su bili "srpske" vjere. Nakon smrti posljednjega Nemanjića te nakon što je osvojio dio srpskih zemalja, Tvrtko se je pozvao na svoje srodstvo s Nemanjićima (baka mu je bila Jelisaveta Nemanjić) kako bi legitimirao svoje samoproglašavanje kraljem (uz blagoslov Ludovika I. Anžuvinca). Oni koji tvrde da se je Tvrtko okrunio u pravoslavom samostanu u Mileševu svoj zaključak temelje na selektivnom čitanju Mavra Orbinija, odnosno na doslovnom čitanju Tvrtkove povelje Dubrovniku iz 1378. godine. Naime, Orbini je napisao (i) da je Tvrtkov stric ban Stjepan IV. pokopan u crkvi "Male braće u Mileševu" (sic!), dakle u franjevačkom samostanu u Milima (Ančić 1997: 195). Neizravnu potvrdu za zaključak da je Tvrtkova krunidba održana u Milima imamo početkom 15. stoljeća kada je Žigmund Luksemburški boravio u središnjoj Bosni gdje se, sukladno bosanskoj tradiciji, planirao okruniti za kralja Bosne (Ančić 2001a: 15-16). U surječju tih saznanja otužno je doslovno shvaćanje Trvtkova izričaja u njegovoj povelji Dubrovčanima u kojoj bosanski vladar, među ostalim, poručuje: "idoh v' sr'b'skuju zemlju ... i tamo š'dšu mi venčan' bi'h' Bogom darovanim' mi vencem' na kraljev'stvo preroditel' moih' ... i po tom' načeh' s' Bogom' kraljevati i praviti prestol sr'b'skije zemlje". Tim je Tvrtko zapravo ištio od Dubrovčana ona prava koja su nekoć pripadala srpskomu vladaru (Ančić 1997: 196-197).

Šarić dakako ne objašnjava jesu li Tvrtka "kraljem Srba" smatrali Lazar Hrebeljanović i drugi srpski velikaši. On, k tomu, samovujereno smatra da je Tvrtko bio pravoslavac, no ne objašnjava je li ga srpska Pravoslavna crkva proglasila svetim i je li očuvala sjećanje o njem kao o srpskom vladaru. Šarićevu tvrdnju da se u Tvrtkovo vrijeme "obnavljaju srpske pravoslavne općine" u Dalmaciji i slične mitove ovdje ne ću detaljnije komentirati.

Tvrtko je plod braka Vladislava Kotromanića, brata Stjepana IV. Kotrolanića, i Jelene iz hrvatske velikaške obitelji Šubića-Bribirskih. Vladislav i Jelena sklopili su brak, koji je blagoslovio trogirski biskup, na Klisu 1337. ili 1338. godine. Bez obzira što mu je majka bila Hrvatica, malo koji suvremeni hrvatski povjesničar bi danas rekao da je Tvrtko bio "hrvatske [narodne] krvi". Primordijalno-romantičarski pristup predmodernim etničkim identitetima praktički je nepostojeći u (suvremenoj) hrvatskoj historiografiji, i dobro je da je tomu tako. Čak se usuđujem zaključiti da su hrvatski povjesničari duboko zagazili u postmodernizam, pa samo rijetke među njima zanimaju ove "nacionalističke" teme toliko omiljene mitomanima raznih provenijencija. Vakuum koji ozbiljni povjesničari ostavljaju za sobom spremno puni ponajprije velesrpska mitomanija raznih "boja i okusa".

Šarić svojemu slušateljstvu ne tumači razliku između "gospode bosanske" i "gospode srpske" u Tvrtkovim i dr. izričajima. One su za nj tek teritorijalno-regionalne odrednice za etnički srpsko plemstvo. S obzirom na same te izričaje, koji govore sami za sebe te s obzirom na sve što povijesna znanost tvrdi o etničkim identitetima u srednjovjekovlju, takav bi se zaključak doimao doista smiješnim, pa čak i otužnim. No, ovaj se "istoričar" ne da smesti pa odrednicu "Srbljem" smatra nacionalnom odrendicom sukladno njegovoj tezi da su Srbi manje-više formirana nacija još od Nemanjića, ako ne i otprije, odnosno da su sve južnoslavenske nacije – osim srpske – nastale u 19. stoljeću. Šarić, k tomu, tvrdi da je to jedina "nacionalna odrednica" u titulama bosanskih kraljeva, no pri tom ne postavlja pitanje je li i "Hervatom" u tituli Stjepana Tomaša (i njegova sina Stjepana Tomaševića) – "kral' božiom milost'jo Sr'blem', Bosni, Primor'jo, Hom'sci zemli, Dal'ma'ci, Her'vatom, Donim' Kraem, Zapadnim' stranam' i k tomu“ (Ančić 1999: 52, 53) – također "nacionalna odrednica" ili bi takvi zaključci bili teški anakronizam.

"Nasuprot sve jačem položaju Katoličke crkve u sredini 15. stoljeća", dakle u vremenu u kojem je srpstvo već odavno bilo vezano i izgrađivano na pravoslavlju, "uloga je Pravoslavne crvke u Bosni tada bila mnogo skromnija. Prvotni srpski politički utjecaji, na koje upućuju rane obavijesti o srednjovjekovnoj ["zemljici"] Bosni, već su od 12. st. bivali prekriveni izvornim društvenim pojavama bosanskoga tla, od državne zasebnosti, do samostalne 'Crkve bosanske'" (Budak-Raukar 2006; 361-362). Obzirom na važnost društveno-uljudbenih silnica na etnogenetske procese, valja naglasiti kako u "11. i 12. stoljeću područje pod vlašću bosanskih banova već ima uređenu crkvenu hijerarhiju pod biskupom 'zemlje', bosanskim biskupom", a jedna o otkopanih srednjovjekovnih crkava iz primjerice središnje Bosne zorno svjedoči o utjecajima "iz hrvatskog primorskog pojasa". Dualistička interpretacija kršćanskoga nauka koja se je ukorijenila u Bosni bila je mediteranske provenijencije te je u Bosnu došla "nakon početnih uspjeha u gradovima na hrvatskoj obali Jadrana … i među feudalnim moćnicima Hrvatske". Ipak, valja naglasiti kako su "bosanski vladari, od Kulina i dalje, jasno isticali svoju, odnosno pripadnost vladajuće dinastije, Katoličkoj Crkvi. To ih", također vrijedi dodati, "nije smetalo da ne diraju već ukorijenjenu dualističku Crkvu" (Ančić 2001b: 173-174). Unatoč tomu, u kasnom su srednjem vijeku "rusag" kojim je opravljala "gospoda bosanska" i ona područja kojim su upravljali hrvatski velikaši, ponajprije djelovanjem predosmanskoga franjevačkoga bosanskoga vikarijata, de facto činili jedan kulturni prostor (Ančić 2001b: 177).

U to su doba postavljeni uljudbeno-društveni temelji hrvatskoga identiteta među katoličkim stanovništvom u istočnoj polovici današnje BiH, a što je zasvjedočeno u kasnijim izvorima. Tako primjerice srpski povjesničar Bratislav Teinović navodi kako su franjevci Olova krajem 16. stoljeća rabili Evanđelje "harvatshim yazichom stumacena" (2019: 7). Djela Matije Divokovića (1563. – 1631.) pisana "slovinskim", dakle hrvatskim ili jezikom Nalješkovićeva "naroda Hrvata", i "sarpskiem" slovima/pismom, dakle bosančicom, kolala su "na cijelom hrvatskom kulturnom prostoru". Za njih se, suprotno Šarićevim implikacijama, u proto-nacionalnih Srba nije znalo, niti je ćirilično pismo proto-nacionalnih Hrvata bilo u uporabi kod protonacionalnih Srba (Grčević 2019: 179). Kako je prije jedno desetljeće koncizno i doista gospodski izjavila HAZU-u, isto vrijedi i za hrvatski književni jezik temeljen na štokavskom narječju, narječju jezika kojim, kako je pisao dubrovački pjesnik Nikola Nalješković (1500. – 1587.), "narod Hrvata vapije i viče". Nadalje, osmanski putopisac Evlija Čelebi (1611. – 1683.) u Sarajevu spominje i bosanski i hrvatski narod (Grčević 2019: 71). Stariji sarajevski toponim "Hrvatin" prema Ančićevu zaključku "nedvojbeno potječe iz rječnika etničkoga identiteta" (2001a: 199). U tom me surječju kao laika zanima koji je najstariji očuvani spomen sigulara etnonima "Hrvat" u obliku "Hrvatin". Je li možda onaj iz tzv. Vlaškoga zakona hrvatsko-dalmatinskoga bana Hanža Frankapana iz 1436. godine ("I da nad nimi niedan Hrvatin voivode ... da ne sida niedan Hrvatin, ner nih knez i suci nih")? Je li sarajevski pjesnik Augustin Vlastelinović (1600. – sredina 17. st.) – koji je 1637. pjevao o hrabrosti "puka hrvatskoga", o "hrvatskim ditićima" i "mladimi Bosančićima" – imao srpsku narodnosnu svijest? Isto se pitanje "može" postaviti za hrvatskoga pjesnika podrijetlom iz Olova Juru Radojevića Gizdelina koji je 1686. svoj štokavsko-ikavski jezik nazivao "harvackim" te koji je izražavao duboku sentimentalnu povezanost uz svoju bosansku "didovinu" (Babić-Knežević 2007: 165). Jesu li (i) mnogobrojni toponimi izvedeni od hrvatskoga imena zabilježeni diljem Bosne u drugoj polovici 19. stoljeća (usp. Grčević 2019: 72-73) dovoljno čvrst dokaz o bespredmetnosti Šarićeve teze da hrvatskoga identiteta nije bilo u predmodernoj Bosni?

Šarić se, ako sam dobro poslušao njegovo predavanje o "srpstvu" Bošnjaka te gotovo cjelokupna prostora današnje BiH u predmoderno doba, uopće ne osvrće na odnos onodobna srpskoga svećenstva prema bosanskim "krstjanima", odnosno prema dualističkomu nauku "Crkve bosanske". Vjerojatno jer se želi izbjeći "neugodna" istina da je srpstvo bilo gotovo nezamislivo bez pravoslavlja. Naravno, možebitne iznimke poput doseljenika s istoka (možda i iz Srbije) poput Stefana Zovinića su upravo to – (rijetke) iznimke koje potvrđuju pravilo: srpstvo je izgrađivano i šireno na pravoslavlju, a srpsko je ime nerijetko funkcioniralo i kao deetnificirana konfesionalna odrednica. U tom je surječju bitno kako "na području provobitne Bosne i, naravno, na onim dijelovima hrvatskoga kraljevstva što su u njezin opseg uključeni do Stjepana II. [ili IV.? – op. V. M.] Kotromanića nije bilo pravoslavnog stanovništva. Bilo ga je, naprotiv, na rubnim dijelovima što su ranije pripadali srednjovjekovnoj Srbiji … Samo je na tom rubnom prostoru, na istoku i jugoistiku proširene Bosne, bilo pravoslavnih crkava i manastira. U pravoj, središnjoj Bosni," koja je geografski istočna polovica današnje BiH, "u kasnom srednjem vijeku vladao je konfesionalni katoličko-heretički dualizam, do sredine 15. st. oslabljen jakim naletom Katoličke crkve" (Budak-Raukar 2006. 362). Nije nužno spominjati konfesionalni sastav zapadnoga ili jugozapadoga ozemlja "proširene Bosne" ili pak onoga prostora (zaleđe sjeverno/srednjo-dalmatinskih gradova) na kojem Šarić – u stilu Nikodima Milaša – zamišlja Tvrtkovo obnavljanje nekakvih srpskih pravoslavnih općina.

Svakomu sa zrnom soli u glavi jasno je da Šarićev diskurs u predavanju o negdanjemu "srpstvu" cjelokupne srednjovjekovne Bosne, osim primordijalno-romantičarskoga shvaćanje etničkih identiteta, koji dijeli sa šešeljevcima i ustašama, "resi" i selektivni nominalistički pristup. Šarić, naime, selektivno spominje sve ono što je na korist njegovu narativu, a prešućuje i/ili neumijesno relativizira ono što mu ne ide u prilog. To se dade razaznati iz njegova tumačenja izričaja slovenskoga putopisca Benedikta Kuripešića. Kuripešić je 1530. pisao kako su u najvećem dijelu današnje Bosne i Hercegovine (prostor zapadno od Vrhbosne) Srbi došljaci te da ih starosjedilačko bosansko katoličko stanovništvo naziva "Vlasima" (Kuripešić 1530: 26), no Šariću je to "dokaz" autohtonosti srpskoga "biološkoga tkiva" zapadno od Sarajeva pa sve do Une i to od vremena franačkoga kroničara Einharda. Taj mu Kuripešićev izričaj služi i kao potvrda teze prema kojoj su Vlasi/vlasi, neovisno o njihovim etno-konfesionalnim i/ili socijalnim identitetima, svi bili etnički Srbi!

Ako sam dobro slušao njegovo predavanje, Šarić svojim slušateljima/gledateljima ne objašnjava što Kuripešić smatra pod "Gornjom Bosnom" kroz koju je prolazio. Naime, kada se čita Kuripešićev putopis vidi se da je za nj Gornja Bosna i dobar dio današnje jugozapadne Srbije, a riječ je – uz današnje Kosovo – o stožernom dijelu srednjovjekovne srpske političke tvorbe. Prije nego što je došao u taj dio "Bosne", Kuripešić je prošao kroz (današnju) istočnu Bosnu u kojoj je već bila ukorijenjena "srpska", "vlaška" ili "grčka" vjera. Šarić, k tomu, ne spominje kako Kuripešić piše da zemlja Srbija ima svoj posebni jezik koji se naziva "srpskim", a koji je također "slavenski" (1530: 43). To je zanimljivo u surječju Kuripešićeva opisa grobova vojvode Radoslava Pavlovića i njegova sluge viteza, o čijim "junačkim djelima još mnogo pjevaju Bošnjaci i Hrvati", a na kojima se nalaze stećci s isklesanim besjedama "na srpskom jeziku i srpskim slovima" (1530: 29-30). Po svemu sudeći, Kuripešić jezik na tim stećcima u sarajevskoj oblasti naziva "srpskim" najvjerojatnije samo zbog pisma kojim je pisan (detaljnije u Grčević 2019: 175-201).

"Prije dolaska Turaka nije moguće štokavski povezati s hrvatskim imenom", a kasnije da, tvrdi Šarić. Već smo na primjeru Donjih Kraja i nekih drugih zapadnoštokavskih kraj(ev)a vidjeli ili narodski vidili da je itekako moguće (zapadno)štokavski povezati s hrvatskim imenom i prije velikih migracija štokavca-ikavaca i štokavaca-jekavaca na ozemlje čakavaca i kajkavaca. Prije se postavlja pitanje je li moguće cjelokupnu predmigracijsku zapadnu i istočnu štokavštinu povezati isključivo sa srpskim imenom kada, među ostalim, srednjovjekovni i ranonovovjekovni Srbi svoj (književni) jezik najčešće nisu nazivali "srpskim" (Grčević 2019: 163), da ne govorimo da je i sam Vuk Karadžić priznao da Srbi s pisanjem na narodnom jeziku "nisu uranili prije druge polovine osamanestoga vijeka" (u Grčević 2009: 37).

Kako je već pisano, Šarić slično Šešelju štokavske Vlahe drži etničkim Srbima stočarima, što se ne mijenja u njegovu predavanju o Bošnjacima, no time upada u potencijalnu zamku. Vlaško se i srpsko ime spominju usporedno u raznim dokumentima i poveljama. Ako bi se pak dosljedno držali teze da je odrednica "Vlah", odnosno "vlah", gotovo isključivo staleška odrednica, onda proizlazi da se srpsko ime nerijetko rabilo i kao deetnificiranu društvenu/stalešku odrednicu. To je svakako zanimljivo staviti u surječje Šarićeva znakovita priznanja da je srpsko plemstvo bilo nositelj srpskoga etničkoga imena, a ne primjerice srednjovjekovni katoličko-"krstjanski" (zapadno)štokavski puk od južne Dalmacije do Save kojemu Šarić pripisuje srpsku narodnosnu svijest, dok srpsku modernu naciju – unatoč proturječju vlastitih besjeda – projicira u razvijeni srednji vijek, pa i ranije. Kada srpski kralj Stefan Uroš III. Zabranjuje Srbima ženidbu Vlahinjama "pojomom Srbin vjerojatno su obuhvaćeni svi pravoslavni Slaveni koji su bili 'obični' podanici srpskoga kralja …, a pojmom Vlasi 'pravi' Vlasi i više ili manje slavenizirano stanovništvo koje je živjelo vlaškim načinom života" (Grčević 2019: 32-33). Kada se, dakle, prizna da je srpsko plemstvo bilo nositeljem srpske samoidentifikacije i etnonima, valja ponovo postaviti pitanje je li isto to manjinsko stanovništvo (u odnosu na slavenske i vlaške mase) bilo ključno za štokavsku dijalekatnu stratifikaciju koja se je odvijala i ondje gdje toga plemstva nije bilo, primjerice na području "livanjsko-vrbaskoga" i "zapadnohumskoga" dijalekta predmigracijske zapadne štokavštine (vidi zemljovid u Lisac 2003: 159).

Svi se Vlasi/vlasi "na ovim prostorima" ne mogu smatrati etničkim Srbima koji su samo živjeli vlaškim načinom života. Srbi su u manjem broju skupa s Vlasima doista naseljavali ranonovovjekovnu Hrvatsku i Slavoniju (i "Tursku Hrvatsku" i Dalmaciju), no u većem su "broju naseljavalji Srijem". Tako da treba imati na umu kako su "nesrpske skupine pravoslavne vjeroispovijedi" na prostoru BiH i današnje Hrvatske nerijetko "obuhvaćene generičkim nazivom srbin/rašanin kao vjeroispovijednom odrednicom … U samoidentifikacijskom nazivlju" spomenutih "doseljenika upadljiv je učestao naziv 'vlaški sinovi'" (Grčević 2019: 108). U tom se surječju postavlja pitanje je li bespredmetno slaveniziranim štokavskim Vlasima, koji su imali svijest o vlaškom podrijetlu te koji su se nazivali "vlaškim sinovima", pripisivati moderni srpski nacionalni identitet isključivo na temelju narječja kojim su govorili.

Odrednica "Vlah/vlah" u stoljećima ranoga novoga vijeka ima više sadržaja. Tom su odrednicom kajkavski i čakavski Hrvati označivali i štokavske Hrvate katolike koji nisu bili etnički Vlasi, a ne samo štokavce koji su bili "vlaške" ili "srpske" vjere (Botica 2007: 65), pa je komična Šešeljeva (i ne baš implicitna Šarićeva) teza da su katolički štokavci-ikavci u tzv. vlahijskoj oazi u Gradišću srpskoga podrijetla i/ili da su nekoć imali srpsku narodnosnu svijest (usp. Šešelj 2007: 125). Je li odrednica "Vlahi" za štokavske Hrvate Gradišća, koji vjerojatno dolaze s područja Turske Hrvatske (na kojem vjerojatno nastaje i zapadnoštokavska Hırvat türkisi), slična odrednici "Bezjaci" za kajkavce?

Šarić ne spominje kako je Kuripešićev suvremenik Luigi Bassano, koji je putovao Bosnom oko 1550., zapisao da su janjičari iz Bosne sebe nazivali (i) "Hrvatima", da su se neki studenti sveučilišta u Grazu u 17. stoljeća odredili kao "bosanski Hrvati" (Croata Bosnensis) ili da su učenomu Andriji Kačiću u 18. stoljeću "Dalmatin, Arvat, Bosgniak, olli Slovinacz" imali isto značenje (Teinović 2019: 7-8, 9, 11). Je li se iz straha od janjičara Hrvata Pavao iz Rovinja tijekom svojega putovanja po bosanskom pašaluku 1640. preobukao "po običaju zemlje 'na hrvatski način'" nosivši "hrvatsku kabanicu s turskom kapom" (Grčević 2019: 79)? Inače, "Arapsko-perzijsko-grčko-srpski rječnik", koji Šarić spominje u predavanju, odnosi se na rukopis s kraja 15. ili s početka 16. stoljeća, no Šarić ne spominje da je taj naslov nadopisan najranije sredinom 18. stoljeća (Grčević 2019: 105-107).

Još jedan Kuripešićev suvremenik, Primož Trubar (1508.-1586.) u svojem znamenitom traduktološkom djelu tvrdi kako se "hrvatskim jezikom ne govori samo u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji, nego da njime govori i mnogo Turaka, što se odnosi na slavensko muslimansko pučanstvo", ponajprije "ono u Bosni i Hercegovini". Osim toga, on je pisao "da bi mu trebala dva Hrvata koji dobro govore 'dalmatinski' i 'bosanski'", pa je jasno da su "'dalmatinski' i 'bosanski' za Trubara idiomi hrvatskoga jezika". Sukladno tomu, Adam Bohorič (1520.-1598.) kao primjer hrvatskoga jezika ("dalmatinski i hrvatski"), navodi i epitaf "Katarini kraljici bosanskoj, Stipana ćer" (Grčević 2019: 166-168).

Zanimljivo je da je, kako piše akademik Mirko Tomasović, ravnatelj jednoga kolegija u Slovačkoj isusovac Teofil Kristek krajem 16. stoljeća tvrdio kako "se hrvatski govori po krajevima pod turskom vlašću, što znači ondje gdje se rabila štokavica. Drugi je podatak iz Kristekova opširna izvješća znakovit: on je razlikovno odvajao srpski i hrvatski jezik, i to sa štokavskim izgovorom i davno opovrgnuo Vukovu krilaticu 'Srbi svi i svuda!'" (2011: 19). U tom je kontekstu vrijedno naglasiti kako se "jezik bosanskih katolika, koji su sudjelovali u hrvatskoj etnogenezi i u pisanoj i usmenoj komunikaciji s dalmatinskim katolicima umjesto … romanizama rabili riječi slavenskoga podrijetla … u Dalmaciji smatrao čistim i uzoritim" (Grčević 2019: 204) jezikom jedne proto-nacionalne zajednice – Nalješkovićeva "naroda Hrvata".

Za Rustem-pašu Opukovića (1500.-1561.), za kojega više osmanskih kroničara navode da je bio "Hrvat", Šarić veli da je Srbin iz Bosne, no ne spominje kako je pri susretu s diplomatskim poslanstvom Ferdinanda I. Habsburškoga Rustem-paša upitao poslanik Zaja znadu li on i njegov suposlanik "hrvatski". Šarić ne spominje ni da se je Hasan-beg hatvanskoga sandžaka dičio svojim "hrvatskim rodom"; da je jedan pobočnik Mehmed-paše bosanskoga 1589. mletačkomu providiru Dalmacije izdao dvije potvrde na hrvatskom ("dvoje horvatske"); da se u očuvanom dijelu liste spahijske vojske Bosanskoga sandžaka iz 1526. za 226 ili 263 muslimana dodaje oznaka "Hrvat"; da putopisac Evlija Čelebi (1611.-1683.) dosta piše o Hrvatima muslimanima; da osmanski pisac Mustafa Ali (1541.-1600.), nakon što je boravio u Kliškom i Bosanskom sandžaku, piše kako se Bošnjaci muslimani pribrajaju "plemenu Hrvata" (Grčević 2019: 80, 81, 84, 89) ili da se "više muslimanskih [bošnjačkih – op. V. M.] porodica … preziva: Hrvat, Hrvatović, Hrvatić i Hrvačević", kao ni da su se neki doseljenici iz Hercegovine u Bosni u drugoj polovici 18. stoljeću određivali kao "Arvati" (Teinović 2019: 10, 11).

U prezentaciji koju je Šarić iznio tijekom predavanja navedeno je (53:17) kako "Ivan Frano Jukić piše da je katolicima u Bosni pojam 'Hrvat' nepoznat". Suprutno tomu, Grčević navodi kako je Ivan Franjo Jukić kazao kako oni koji nose kape hrvatke od "Harvata neznaju ni imena", a ne da katolicima u Bosni (i Hercegovini) uopće nije poznato hrvatsko ime (2019: 79). Grčević navodi kako je "hrvatsko ime kao narodnosno ime jednostavnoga katoličkoga bosanskoga puka" sam Ivan Franjo Jukić 1842. "uočio u fočanskoj ravnici kraj Dervente" (2019: 125). Ovaj vrsni poznavatelj zabluda i manipulacija pojedinih ranih slavista, "koji su izravno sudjelovali u stvaranju krilatice" o svim štokavcima kao tobožnjim Srbima, piše kako su i sami ti slavisti "bili svjesni toga da njihove … klasifikacije nemaju uporišta u stvarnoj rasprostranjenosti etnonima Hrvat i Srbin u jednostavnom puku" (2019: 124-125). Sukladno tomu, Grčević navodi Jacoba Grimma (1785.-1863.) koji je 1824. priznao kako se mnogobrojni štokavci "ne žele zvati Srbima; Josip Dobrovsky (1753.-1829.) bio je slična mišljenja kada je napisao kako se Bosanci ne žele zvati Srbima, dočim Josef Šafárik (1795—1861.) izrijekom piše da je 1842. (i) u Bosanaca rašireno hrvatsko ime (2019: 125-126).

Kada se uzme u obzir činjenica da je, kako piše Teinović (2019), razvoj hrvatske nacionalne svijesti među bosansko-hercegovačkim katolicima dugo vremena gušila upravo univerzalistička Katolička Crkva, postaje jasno da se – prije hrvatske nacionalne integracije – hrvatstvo katoličkoga puka u Bosni i Hercegovini razvijala kao svojevrsna nuspojava, a ne kao posljedica višestoljetne zavjere Crkve protiv postojanja "Srba katolika". Hrvatski se identitet (kao i srpski i drugi) uvelike razvi(ja)o kao posljedica uljudbeno-društvenih silnica kao bitnoga aspekta etnogenetskih procesa.

Šarićeve tvrdnje da je cijeli današnji katolički prostor od Save do Sinjega mora bio "ortodoksan" prije dolaska Franaka, pa dakle i njihovih "klijenata" Hrvata i Humljana, ili da na području "Hercegovine ima samo jedna starija katolička crkva" koja je u prošlosti bila pravoslavna nisu ovdje od fokusa. Svakomu zainteresiranomu za temu neloše je pročitati tekst Milenka Krešića o vjerskim prilikama u Humskoj zemlji i na Pelješcu u srednjem vijeku, a možda i knjigu Krunoslava Draganovića o prijelazima katolika na pravoslavlje u vrijeme osmanske vladavine.

U tom je kontekstu zanimljivo kako se je na prostoru na kojem se je ugasio humski identitet ukorijenio upravo hrvatski identitet. Tako se je u Hercegovini 1682. rodio Lovro Šitović koji je svoj jezik izrijekom nazivao hrvatskim, a sebe Hrvatom ("mi Harvati"). Slično tomu zanimljivi su i Franjo Glavinić i Toma Babić (1680.-1750.) koji je pisao za "bosansku dicu (…) nascega naroda slavnoga, i jezika Arvaskoga" i mnogi drugi (npr. Filip Grabovac, Ivan Filipović Grčić…).

Hrvatski se (kao ni srpski ni bošnjački) nacionalni identitet nije mogao afirmirati ondje gdje za nj nije bilo etnokulturnoga potencijala, tako da je potpuno neutemljena velikosrpska teza, koju je Šarić internalizirao, prema kojoj Katolička Crkva (i famozni Beč) praktički ex nihilo "stvaraju" hrvatsku naciju u Bosni i Hercegovini (i šire). Još je apsurdnije na famoznom Srbinu katoliku Stefanu Zoviniću, odnosno na njegovoj nadgrobnoj ploči, implicitno ili izrijekom "dokazivati" da je u katoličkim štokavskim krajevima od 12. stoljeća nadalje bilo uvelike rašireno srpstvo. Zovinićeva ploča nije dokaz postojanja mnogobrojnih "Srba katolika" razvijenoga srednjega vijeka nadalje, već prije dokaz da Katolička Crkva nije imala ništa protiv etničkoga srpstva. Zbog toga se i pitam gdje je među silnim tzv. Srbima katolicima u npr. štokavsko-ikavskim krajevima ranonovovjekovnih stoljeća sitnoga svećenstva, poput Filipa Grabovca, Tome Babića, Ivana Filipovića Grčića, Bernardina Pavlovića i dr., bliskoga običnomu hrvatskomu štokavskomu puku. Zašto je u dopreporodno doba sitno katoličko svećenstvo u štokavskim "krajima" vazda više "hrvatovalo" od visokoga klera? Zašto je visoki kler nerijetko oštro korio sitno svećenstvo onih župa koje su, kako je zapisano u 17. stoljeću, imale "privileě harvaskoga izgovora u misi" jer je to svećenstvo užalo nositi "klobučić mali po načinu dalmatinski ali harvacki" (Hercigonja 2009: 135-136), ako je Crkvi jedan od ciljeva bila kroatizacija "Srba katolika"? Zar, sukladno tomu, visoki kler nije trebao koriti sitno svećenstvo upravo zbog "srbovanja" potonjega? Zbog čega su se mnogi isusovci protivili neumoljivu širenju/etabliranju hrvatskoga imena u negdanjem srednjovjekovnom "Slovenju" (usp. Budak 2007: 214)? Je li zbog toga što je Crkvi za širenje/afirmiranje katolicizma prikladnije bilo općenito slavensko, a ne uže hrvatsko ime? Kako teorijom o višestoljetnoj protusrpskoj zavjeri Katoličke Crkve objasniti pristupanje nekih katoličkih svećenika srbokatoličkomu pokretu u Dubrovniku u 19. stoljeću? Kako tom teorijom objasniti da je, kako piše velesrpski povjesničar Jeremija Mitrović, Vatikan svojedobno usvojio prosvjed "dubrovačkih Srba katolika i iz naziva" Zavoda sv. Jeronima izbacio naziv "hrvatski"?

Odgovori se na ova i mnoga druga ovdje postavljena pitanja sama nameću. Za kraj valja reći da je Šarićev diskurs razmjerno teško analizirati jer ovaj velikosrpski djelatnik daleko više preferira usmenu besjedu. Dakle, moja bi razonoda bila strahovito lakša kada bi Šarić, poput korisnoga idiota mitomanije deretićevskoga Domagoja Nikolića, napisao poneku knjigu ili publikaciju. Barem je tamo daleko od mora, gdje Šarić djeluje, lako izdati (ne)djela koja promiču njegove teze. Dobar dio Šarićeve sljedbe i zainteresiranih pojedinaca poput moje malenkosti vjerojatno bi rado kupili takvo djelo čitanjem kojega bi se najvjerojatnije teško moglo doći do zaključka da je Šarić dvostruki agent Katoličke Crkve, kako mu nerijetko u Srbiji imputiraju. Ironija je što su takve otpužbe s velikosrpskih i protukatoličkih pozicija puki plod mitomanije čijoj reprodukciji (s istih pozicija) i sam Šarić pridonosi.

KRAJ NIZA

Opća mjesta velikosrpskoga diskursa u predavanju Gorana Šarića o etnogenezi Bošnjaka – dio I. 

Opća mjesta velikosrpskoga diskursa u predavanju Gorana Šarića o etnogenezi Bošnjaka – dio II. 

Napomena: svakomu zainteresiranomu čitetelju razmjerno je lako, "guglanjem" imena autora i godine izdanja, naći izvore kojim sam se koristio. Trebalo bi jedino navesti tri Ančićeva djela iz iste godine: 2001a: Na rubu Zapada; 2001b: Tko je pogriješio u Bosni i 2001c: Livno: srednjovjekovna hrvatska županija.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • gOOgLer:

    Zašto povijesničarskom diletantu i šarlatanu Šariću uopće posvećujete pažnju?

  • Avatar Idler
    Idler:

    Jako dobar tekst kome ga se da cijelog iščitavat sam jena kritika - zakaj vami treba "pacijent"kao povod za pisat tak nekaj ?