Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Stručnjakinja za hrvatski jezik bunjevačkim Hrvatima: izbjegavajte ikavicu!

Kako je hrvatska lingvistica zabila autogol vlastitoj momčadi!
Objava 30. svibnja 2021. 0 komentara 1363 prikaza
Foto: Youtube/screenshot; YT kanal: LaudatoTV
Foto: Youtube/screenshot; YT kanal: LaudatoTV
Sanja Vulić

Da se i velikim znanstvenim autoritetima, kada nisu oprezni i ne pridržavaju se drevnoga pravila "ispeci pa reci", znaju podkrasti greške ili pogrešni zaključci, svjedoči nekoliko – prema mojemu nestručnomu sudu – problematičnih rečenica koje je prilikom svojega gostovanja na LaudatoTV izrekla profesorica s Fakulteta hrvatskih studija i, nedvojbeno, velika stručnjakinja za hrvatski jezik Sanja Vulić.

Tako je, kao prvo, doktorica Vulić zaključila da je do 16. stoljeća najviše Hrvata “govorilo čakavskim [narječjem], ikavsko-ekavskim. Stjecajem povijesnih okolnosti, oni [čakavci] su velikim dijelom iselili ili su poubijani ili već što se izdogađalo, a novoštokavci ikavci su to preuzeli“ – rekla je Vulić i dodala: „E sad, kada nam netko uzme dio novoštokavskih ikavskih govora, zapravo dira u srž našega nacionalnoga tijela.”

Nažalost, Sanja Vulić ovdje nije napomenula da je čakavština u ranom novom vijeku pred štokavštinom uzmicala (i) zbog književno-jezičnih utjecaja Hrvata štokavaca na Hrvate čakavce (npr. književnika iz Dubrovnika na književnike s Hvara, ali i obratno), a ne samo zbog iseljavanja i pogibije čakavskih Hrvata. Nije napomenula ni da su se pojedini znameniti čakavci (i kajkavci) onoga vremena, poput paradigmatskoga primjera otca hrvatske gramatike i „rojena“ čakavca Bartola Kašića, svjesno opredjeljivali za štokavsko narječje i isto promovirali u svojim čakavskim (odnosno kajkavskim) krajevima. Drugim riječima, ranonovovjekovno širenje štokavštine u čakavskim (i kajkavskim) krajevima ne može se pripisati samo migracijama i/ili pogibiji čakavskih (i kajkavskih) Hrvata.

To pogotovo vrijedi za razdoblje 19. i 20. stoljeća u kojem već odavno nije bilo turske opasnosti, a u kojem je čakavština nesumnjivo nastavila uzmicati pred sada štokavskim standardom. Tako zemljovid rasprostranjenosti hrvatskih narječja i dijalekata koji u svojim knjigama, primjerice, donosi Josip Lisac, a koji nerijetko kruži Internetom, uvelike prikazuje zastarjelo stanje i to, prema mojemu nestručnomu sudu, ne samo u odnosu na čakavsko i kajkavsko narječje, nego i na nenovoštokavske govore i na novoštokavsko-ikavske govore hrvatskoga jezika (ne najmanje jer se ti zastarjeli dijalektološki zemljovidi nerijetko ne podudaraju s novijim zemljovidima rasprostranjenosti hrvatskoga i drugih naroda, napose na ozemlju Bosne i Hercegovine).

“Najveći postotak hrvatskoga naroda su upravo novoštokavci ikavci” – tvrdi profesorica Vulić. Koliki je točno taj postotak? Kako se je došlo do njega i kada? Ako je istina da najveći postotak Hrvata govori novoštokavskim ikavskim, onda je tu riječ o najmanje 50 + 1 posto svih Hrvata. Ili je možda riječ o relativnoj većini? Je li se do spomenutoga postotka dolazi “fokusiranjem na odlazak u narod”, što profesorica savjetuje čelnicima hrvatske zajednice u Srbiji? Kada je ona posljednji put bila na onim prostorima, primjerice u dijelovima Bosne i Hercegovine i Slavonije, koji su na Lišćevu zemljovidu označeni kao većinski ikavski, a gdje danas – kako neki tvrde – ikavice ima još samo u tragovima, a budućnost joj se uopće ne čini obećavajućom.

U emisiji kojoj je glavna tema protu-hrvatsko djelovanja u Vučićevoj Srbiji u vidu takozvanoga bunjevačkoga jezika, odnosno proglašavanja jednoga hrvatskoga govora jednim od službenih jezika u dva sjeverna okruga Srbije, Sanja je Vulić rekla da je „na jednoj ... [mrežnoj] stranici bunjevačkih Hrvata u Bačkoj vidjela“ sljedeći vapaj: „Vrime je za uvođenje paralelnog hrvatskog ikavskog književnog jezika“. Potom je podigla glas i rekla: „To je tek katastrofa!“ Dodala je da navedeni prijedlog, koji je zapravo ispravljanje svojevrsne povijesne nepravde koju smo mi Hrvati nanijeli vlastitomu jeziku, zapravo znači da se „idemo i mi unutar hrvatske zajednice još rascijepiti ... koliko književnih jezika, toliko naroda“ Dakle, prema doktorici Vulić, Srbi koji govore ijekavskim izgovorom, izgovorom koji je u srpskom standardnom jeziku manjinski, ali je dopušten uz većinski ekavski, nisu Srbi? Što je s gradišćanskim Hrvatima? 

Prijedlog po kojem bi ikavski izgovor bio ravnopravan (i)jekavskomu u hrvatskomu standardnomu/književnomu jeziku, ne znači da se zagovara paralelni standardni jezik. Tu se možda i moja malenkost malo nevješto izrazila. Naime, Sanje je Vulić u pravo kada veli da može biti samo „jedan standardni jezik ... u službenoj uporabi“, no (premda jekavac iz Dubrovnika) moja malenkost ne vidi razloga zašto hrvatski standardni jezik, koji je (novo)štokavski, ne bi imao dva jednakopravna izgovora (jekavski i ikavski). Isto tvrdi i hrvatski jezikoslovac bunjevačkih korijena Miro Marcikić, a riječ je o osobi koja u odnosu na hrvatski standardni jezik ne nastupa s pozicija Mate Kapovića, Snježane Kordić ili Dejana Jovića!

Na pitanje voditelja što nam je, Hrvatima, činiti da obranimo hrvatski jezik u sjevernoj Srbiji i pomognemo svojim sunarodnjacima, doktorica Vulić pesmistično i defetistički utvrđuje: „malo je prekasno. Mislim da je ona najvažnija, ona ključna šansa koju smo imali propuštena. Imali smo je još prije dvadeset godina ... Malo je prekasno“. Za što je prekasno? Nije prekasno za ikavski kao paralelni izgovor jednoga jedinstvenoga hrvatskoga standardnoga jezika. Da su bili odlučniji, bunjevački Hrvati Vojvodine mogli su, po uzoru na gradišćanske Hrvate, učiniti ono što sad čine Bunjevci nehrvati! 

„Možemo naravno [djela na novoštokavskoj ikavici] uključivati u svoje antologije, u svoje povijesti književnosti“, nastavlja otužnim tonom Sanja Vulić, „ali zapravo ono što možemo sada savjetovati [bunjevačkim] autorima koji nisu odustali od [hrvatskoga] nacionalnoga identiteta [je] da što više pišu na hrvatskom standardnom jeziku.“ Kada ju je voditelj pitao da ponovi ovu tvrdnju, profesorica je „maestralno“ poentirala: „ako nastave [hrvatsko-bunjevački] pisci pisati u dijalektu [ikavštinom] ... njihova će djela prije ili poslije ... biti pripojena novonastaloj bunjevačkoj književnosti, a budu li pisali na hrvatskom standardnom jeziku, onda ostaju dio hrvatske književnosti“.

Malo je reći da sam šokiran i razočaran ovakvim riječima znanstvenice koju iznimno cijenim i rado čitam! Praktički je poručila Tomislavu Žigmanovu i ostalim Hrvatima koji žive u Srbiji da ne pišu svoja djela ikavicom nego da ju prepuste nehrvatima. Iako je u istoj emisiji rekla da se otimanjem ikavskoga udara u srž „hrvatskoga nacionalnoga tijela“, Sanja Vulić – pozivanjem Hrvata ikavaca da pišu gotovo isključivo standardnim (jekavskim) jezikom, odnosno odbijanjem ikavskoga kao paralelnoga izgovora hrvatskoga standardnoga jezika – praktički diže ruke od ikavice i neizravno poručuje velikosrpskim djelatnicima: „uzmite ikavicu, nas Hrvate ona ne zanima“.

Ako ovo nije autogol, onda ne znam što jest!

Na kraju treba dodati da je Sanja Vulić u svojem gostovanju iznijela i, po mojemu sudu, mnoge ispravne zaključke, primjerice izrekavši kako Hrvatska treba uzvratiti istom mjerom na velikosrpsku protu-hrvatsku politiku vučićevske Srbije (što je s Hrvatskom pravoslavnom crkvom?)! Ja se pak moram ponoviti i, ponešto modificirano, „rijeti“ da – uslijed pokušaja, ali istinski neovisno o njemu, da se hrvatskomu jeziku otme njegov (novo)štokavski ikavski dijalekt, odnosno da se jedan njegov govor, na protuzakonit i nasilan način, proglasi zasebnim „bunjevačkim“ jezikom te institucionalizira kao službeni jezik u dva sjeverna okruga Republike Srbije – Hrvati trebaju (među ostalim) učiniti nešto što su odavno trebali učiniti: ikavicu uvesti kao paralelni izgovor JEDNOGA i JEDINSTVENOGA hrvatskoga standardnoga jezika!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.