Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Besjede o povijesti

Trebinjski portal: "Ruđer Bošković bio je Srbin"

Uopće nije sporno komu pripada Ruđer Bošković
Objava 10. veljače 2021. 15 komentara 4526 prikaza
Foto: Željko Lukunić/PIXSELL
Foto: Željko Lukunić/PIXSELL
Ruđer Bošković

Prije tjedan i pol „najčitaniji portal u istočnoj Hercegovini“ Trebinje Live u prikladnoj rubrici „Zabava“ prenosi tekst o otkrićima deset srpskih izumitelja među koje je uvršten i hrvatski znanstvenik Ruđer Bošković.

Ništa novo! Velikosrpska mitomanija dominira srpskim intelektualno-političkim krugovima, a internalizirao ju je i nemali dio "običnih" Srba (bilo Srbijanaca i ”Srbogoraca”, bilo Pr(j)ečana), i to u tolikoj mjeri da se stječe dojam kako je riječ o identitetskom pitanju. No, koja grana velikosrpstva dominira u srpskom diskursu? Pitanje je važno jer postoje brojne i nerijetko međusobno suprotstavljene grane velikosrpstva ili velikosrpske mitomanije. Ipak, dvije su glavne grane velikosrpstva: „svetosavsko“ i „karadžićevsko“ velikosrpstvo.

Svetosavsko velikosrpstvo

Najstarije i, u određenoj mjeri, povijesno najmanje neopravdano velikosrpstvo je ono koje se može nazvati "svetosavskim". Riječ je o tomu da se na temelju njihove konfesije svim ili gotovo svim pravoslavcima zapadno od Bugarske pripisuje ili se je pripisivalo srpstvo. Danas je ova grana velikosrpstva u padu, premda neke njezine postavke spremno (iako selektivno) rabi druga („karadžićevska“) grana velikosrpstva.

„Temelje srpskomu pravoslavlju udario je Sveti Sava, rođen kao Rastko Nemanjić“ koji „je u suradnji sa svojim starijim bratom Stefanom Prvovjenčanim, kojega je za srpskoga kralja 1217. okrunio papa Honorije III., ishodio za crkvu u srpskoj državi izdvajanje iz Ohridske arhiepiskopije … Godine 1346. Srpska arhiepiskopija uzdignuta je jednostranom odlukom srpske strane u patrijarhiju…“ (Grčević, 2019: 91). Već od razvijenoga srednjega vijeka conditio sine qua non srpskoga identiteta pripadnosti je pravoslavlju, odnosno Srpskoj arhiepiskopiji i kasnijoj Pećkoj patrijarhiji. Tako srpski car Dušan za pravoslavnoga svećenika veli da je „pop' sr'b'ski“ (u tom je surječju zanimljiva odrednica „arbanaška vera“ za vjeru (katoličku) različitu od one koju su propovijedali „srpski“ popovi. Zanimljiva je i odrednica „Latini“ za katolike). „Samoidentifikaciju srpstva s pravoslavljem“ prihvatili su proto-nacionalni Hrvati kojima je, stoljećima prije vremena nacionalizama, „'posrbiti' i postati 'Srbin' ili 'Rašanin' značilo poprimiti vjeru koju 'srpski' odnosno 'raški' popovi prenose“.

Unatoč ovomu, pripadnost pravoslavlju zapadno od Bugarske nije ipso facto značila pripadnost srpstvu jer srpska narodnosna svijest nije inherentna pravoslavlju. Međutim, pobornici svetosavskoga velikosrpstva sve srednjovjekovne i ranonovovjekovne pravoslavce, primjerice mnogobrojne etničke Vlahe, zapadno od Drine anakrono smatraju i nazivaju Srbima, čak i onda kada nisu imali srpsku narodnosnu svijest i kad su se, iako "grkoistočne" ili „srpske“ konfesije, uključivali u etnogeneze ili proto-nacionalne integracije drugih naroda, odnosno proto-nacionalnih zajednica. Pobornici svetosavskoga velikosrpstva o ranonovovjekovnim masovnijim seobama Vlaha, uzrokovanih ili potaknutih osmanskim osvajanjima, govore gotovo isključivo kao o seobama etničkih Srba. Odrednicu "Srblin" i "Vlah" u kasnosrednjovjekovnim poveljama najčešće tumače tako da "Srblina" smatraju odrednicom za "obična" srpskoga seljaka ili podanika, a odrednicu "Vlah" smatraju etiketom za Srbina stočara. Zanimljivo je kako Šešelj, inače pripadnik druge ("karadžićevske") grane velikosrpstva, u svojoj monumentalnoj knjizi Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije na jednom mjestu izrijekom spominje kasnosrednjovjekovne istočnohercegovačke Vlahe i Srbe kao dvije zasebne etničke skupine, a na drugom mjestu sve (ranonovovjekovne) Vlaha smatra vlasima (malo početno v), odnosno srpskim stočarima.

Unatoč svemu ovomu, veliku većinu pravoslavnih Vlaha zapadno od rijeke Bosne i Neretve zaista se može smatrati proto-nacionalnim Srbima, jer su se otprilike od sredine 19. stoljeća potomci tih Vlaha inkrementalno uključivali i, na kraju, mahom uključili u srpsku nacionalnu izgradnju. U tom se razdoblju „pravoslavnom vjerom Vlasi vezuju uz srpsku naciju“ pa se primjerice ličko mjesto „'Vlaško Polje' preimenuju u 'Srpsko polje', pokazujući još tada kako im nije ugasla svijest o svojemu vlaškom porijeklu“ (Šimunović, 2010: 242). Tomu je procesu ili projektu (sve su nacije projekti) doprinijela i deetnificirana konfesionalna odrednica "Srbin" (= pravoslavac), odrednica za pripadnika "srpske vjere" (= pravoslavlja) pod okriljem Pećke patrijarhije. Naime, „Pravoslavlje se nazivalo 'srpskom vjerom' zato što se s propašću srpske srednjovjekovne države nije prestalo rabiti crkveno pojmovlje koje je bilo nastalo vezano uz nju“ (Grčević, 2019: 96). Dakle, svećenstvo Pećke patrijarhije nije samo očuvalo, već je i širilo/stvaralo proto-nacionalno srpstvo, odnosno uspostavljalo temelje za buduću integraciju brojnih ne-Srba pravoslavaca u srpske nacionalne okvire.

Sve u svemu, jasno je da je još od razvijenoga srednjega vijeka pripadnost "srpskoj" vjeri neophodan aspekt srpskoga etničkoga i proto-nacionalnoga identiteta. Tu činjenicu velikosrpski djelatnici svetosavskoga tipa zlorabe niječući nacionalne identitete onih pravoslavaca zapadno od Bosne/Neretve koji se nisu integrirali u srpske nacionalne okvire. Sočan primjer svetosavskoga Blut und Boden velikosrpstva tvrdnje su srpskoga odvjetnika i povjesničara-amatera Nenada Vukadinovića. Naime, on pravoslavcima koji su se izjašnjavali kao Hrvati pripisuje „srpski nacion … jer je on, po njihovim roditeljima, genetski utkan [u] njih činom samog rođenja, hteli to oni (priznati) ili ne…“ (u Grčević, 2019: 142). Pravoslavlje kao genetska mutacija!?

„Vukadinović 'Srbinom' proglašava i Fedora Dragojlova … za kojega … izrijekom kaže da je ukrajinskoga podrijetla, i da se je, naravno, on sam 'lično, uvek … izjašnjavao kao Hrvat pravoslavne veroispovesti'“ (isto). Svetosavsko velikosrpstvo gaji i Srpsko narodno vijeće koje u svojim publikacijama Petra Preradovića i Svetozara Boroevića samorazumljivo svrstava u Srbe (Grčević, 2019: 145-149).

Ruđer Bošković ne samo da nije bio Srbin ni "srpske" vjere, već je bio katolički svećenik. Da je netko u stoljeću u kojem je Bošković živio rekao Srbima da je on jedan od njih, oni bi se tomu najvjerojatnije čudili ako ne i s gnušanjem odbacivali (ipak je riječ o "jeretiku"). Osim toga, da se je Bošković kojim slučajem izjašnjavao kao Srbin, a nije, srpskopravoslavno svećenstvo ni zajednica kojoj je to svećenstvo bilo na čelu najvjerojatnije ga ne bi priznali kao Srbina. Uostalom, srpski vjerski dostojanstvenici krajem 18. i u dijelu 19. stoljeću hrvatski književni jezik Dubrovnika izrijekom nazivaše hrvatskim te ga odbacivaše tvrdeći da je taj jezik prikladan samo za Dalmatince i Hrvate, ali ne i za Srbe (Grčević, 2019: 224-230).

One Dubrovčane (izrazitu manjinu) koji su se pridružili srbokatoličkomu pokretu krajem 19. stoljeća episkop Nikodim Milaš nije priznavao kao "prave" Srbe. Neuspjeh toga zanimljiva identitetsko-političkoga pokreta svojevrsna je potvrda vjerskoga ekskluzivizma na kojem je kroz stoljeća srednjega i ranoga novoga vijeka izgrađivana srpska samoidentifikacija i, naposljetku, integrirana moderna srpska nacija (više o tom u Ćosić, 2018: 5-30).

Karadžićevsko velikosrpstvo

Druga grana velikosrpstva, ona koju nazivam "karadžićevskom", slaže se sa svetosavskim velikosrpstvom u smislu da podrazumijeva da su svi pravoslavci zapadno od Bugarske bili (i jesu) Srbi, ali ona se ne ograničuje samo na pripadnike "srpske" vjere. Ova grana velikosrpstva drži da je srpstvo genetsko-biološka danost koja se manifestira kroz govorni jezik, preciznije štokavštinom, potpuno neovisno o narodnosnoj/etničkoj svijesti, odnosno vjerskim, političkim, zemljopisno-regionalnim i kulturnim identitetima. Naime, ova se grana velikosrpstva dijelom izgradila na nekim zabludama i manipulacijama panslavenski i/ili pansrpski usmjerenih utemeljitelja rane slavistike čiji je najpoznatiji nastavljač revolucoinarni reformator srpskoga književno-standardnoga jezika Vuk Karadžić.

Prema karadžićevskomu velikosrpstvu, svi su govornici štokavskih idioma, neovisno o njihovim etno-konfesionalnim identitetima, zapravo Srbi, dok su "pravi" Hrvati tek govornici čakavskoga narječja. U vrijeme nastanka karađićevskoga velikosrpstva historiografijom je dominiralo uvjerenje da su etnije i iz njih proizišle nacije zajednice krvnih srodnika. To se odrazilo i na onodobno jezikoslovlje koje je često obilježavalo "biologističko-rasističko razumijevanje etničke zbilje" (Auburger, 2009: 66). Velikosrpstvo a la Karadžić usavršavalo se godinama, pa i desetljećima, te je uvelike istisnulo svetosavsko velikosrpstvo. Ono je danas svojevrsno službeno velikosrpstvo u Srbiji te u dijelu BiH i CG kojim dominiraju Srbi (svetosavsko velikosrpstvo je dominantnije od karadžićevskoga jedino u Hrvatskoj jer je u Hrvatskoj karadžićevsko velikosrpstvo doživjelo poraz na bojnom polju. Nemoral karadžićevskoga velikosrpsta potpuno objelodanjeno bombardiranjem "srpske Atine" najbolje je opisao Marito Mihovil Letica).

Kako drukčije objasniti da je bivši srbijanski predsjednik, koji je slovio kao "umjerenjak", preciznije manji radikal, Boris Tadić svojatao Ruđera Boškovića kao "Srbina katolika" ili da Matica srpska kao (i) srpske svojata hrvatske renesansne i barokne književnike Dubrovnika? Kako drukčije objasniti da Vojna štamparija – Beograd tiska (ne)djelo Srpstvo Dubrovnika Jeremije Mitrovića, povjesničara koji nastupa s pozicija karadžićevskoga velikosrpstva (neka je vječna slava hrvatskim braniteljima!)? Kako drukčije objasniti to što akademik i profesor na Filozofskom fakulteta beogradskoga sveučilišta Aleksandar Loma cjelokupno štokavsko narječje promatra izolirano od njegovih govornika te tvrdi kako je „srpski“ jezik „jedino istorijski opravdano“ ime za to narječje? Loma smatra kako su u „prednemanjićko doba“ svi govornici štokavskoga narječja (dakle i zapadno-štokavskoga narječja) imali srpsku narodnosnu svijest koju su kasnije izgubili. Na istom je tragu i Viktor Savić s Instituta za srpski jezik SANU-a i katedre za srpski jezik Filološkoga fakulteta u Beogradu koji za jednu srbijansku TV tvrdi da je cjelokupna štokavština zapravo „srpski narodni jezik“. On implicira da su svi govornici (i zapadnoga) štokavskoga narječja (oduvijek) bili Srbi, što znači da su imali svijest o pripadnosti srpskomu narodu.

Spomenuto "tvorničko" srpstvo, tobože zadano u ranom srednjem vijeku (u koje velikosrbi projiciraju modernu srpsku naciju), navodno svega puka do Pounja i Cetine velikosrpski djelatnici karadžićevskoga tipa temelje na selektivnom i etno-nacionalističkom tumačenju "etničkoga" diskursa u djelu De administrando imperio koje se najčešće pripisuje bizantskomu caru Konstantinu VII. Porfirogenetu, te na pomicanju Einharodovih Srba sve do Une ili do mitske Kozare. Takvu je mitomaniju, kako usputno navodim u drugom tekstu, ozbiljna historiografija odavno razmontirala. Unatoč tomu, velikosrpska mitomanija karadžićevskoga tipa dominira intelektualno-političkim krugovima Srbije, a internalizirao ju je i nemali dio "običnih" Srba, i to u tolikoj mjeri da se stječe dojam kako je riječ o identitetskom pitanju.

"Karadžićevska" grana velikosrpstva djelomično cijeni svetosavsko velikosrpstvo, ali u isto vrijeme zamjera srpskopravoslavnomu svećenstvu čiji je vjerski ekskluzivizam "isključio" stotine tisuća ne-pravoslavnih (katoličkih i muslimanskih) govornika štokavskih dijalekata i govora (zapadnoštokavskoga podrijetla) iz njihova navodno zadana srpstva (ne znam jesu li prije 19. stoljeća zabilježeni prosvjedi mnogobrojnih katoličkih "Srba" zbog toga što ih srpskopravoslavno svećenstvo nije smatralo Srbima i/ili ih je isključivalo iz tobože urođena im srpstva).

Najzabavnije je obilježje diskursa velikosrpskih mitomana karadžićevskoga tipa, poput Šešelja, to što prema srednjovjekovnim govornicima čakavskoga narječja nastupaju s pozicije hrvatskoga romantičarskoga nacionalizma. Tako Šešelj (2007) piše da u ranom srednjem vijeku Hrvati naseljavaju izdužen prostor na koji već tad (u vrijeme općeslavenske faze praslavenskoga jezika) malobrojnim starosjediocima i zatečenim Slavenima nameću "čakavski jezik", narječje koje je za njega jedina pouzdana manifestacija nečijega "biološkoga" hrvatstva (Šešelj inače vjeruje u onu, u povijesnoj znanosti nadiđenu, "od stoljeća sedmoga tu Hrvati dišu"). Takvo viđenje doseljenja Hrvata imamo samo na prekrasnim slikama Celestina Medovića i Otona Ivekovića, ako ne i u pjesmi "Dolazak Hrvata" Marka Perkovića Thompsona.

Poput nekoga hrvatskoga romantičarsko-nacionalističkoga povjesničara, Šešelj svakomu srednjovjekovnomu čakavskomu težaku, pa i na udaljenu Lastovu, pripisuje zapravo moderni hrvatski nacionalni identitet. (Netko bi četničkomu vojvodi i ratnomu zločincu mogao povikati "Šešelju, ustašo!"). Za zapadnoštokavske Donje Kraje, kojim je vladao knez Hrvatin (u srodstvu sa Šubićima Bribirskim) i rod (Hrvatinići) kojemu je Hrvatin rodonačelnik, Šešelji tvrdi da su isključivo naseljeni Srbima. Dakle, prema logici Vučićeva negdanjega mentora, čakavski ribar i težak Lastova krajem 13. stoljeća veća je Hrvatina od kneza Hrvatina!

Hrvati, kokice u ruke!

Svakomu je već jasno da si opisane dvije grane velikosrpstva nerijetko proturječe. One koji ne pripadaju i nisu pripadali "srpskoj" vjeri svetosavsko velikosrpstvo ne smatra Srbima, što je – s obzirom na višestoljetne procese etnogenetske i proto-nacionalne izgradnje – potpuno opravdano! S druge strane, karadžićevsko velikosrpstvo uporno tvrdi da su i oni koji nisu Srbi zapravo – Srbi. Treće je desetljeće 21. stoljeća, a velikosrpski se djelatnici još nisu usuglasili tko nisu, a tko jesu Srbi. Međutim, to nisu jedini pravci velikosrpske misli.

Na primjer, vrlo je teško odrediti kojemu od ova dva pravca pripada notorni suradnik beogradskoga Instituta za savremenu istoriju i "stručnjak" za pitanja oko kanonizacije Stepinca Nikola Žutić. On definitivno ne pripada svetosavskomu velikosrpstvu jer u fašističko-nacističkom stilu tvrdi da su iz "srpskog biološkog tkiva" stvarane razne vjerske nacije (potpuno zanemarujući da je srpska nacija zapravo nastala ili se formirala kao vjerska (i politička) nacija u koju se nisu integrirali samo etnički, odnosno Žutićevi "biološki" Srbi!) (2005: 31). U karadžićevskomu pravcu velikosrpstva Žutić prepoznaje i oštro kritizira manjak radikalizma i oslanjanje na tvrdnju dijela rane slavistike „da su Hrvati samo čakavci iz Istre i Kvarnerskog primorja.“ (2005: 33). Žutić na predstavljanju Šešeljeve knjige izrijekom tvrdi da je on radikalniji čak i od četničkoga vojvode te da smatra kako ni „čakavci ne mogu biti Hrvati“. Jadna nam h(a)rvatska mati, ode nam ća i Marulić, a mislili smo da nam je barem on 1/1. No, da smijurija i tuga bude još veća, u Srbiji je posljednjih godina u porastu autohtonističko velikosrpstvo, koje javno podržava i najbolji tenisač svijeta Novak Đoković. Kod "Ameba", Bogu hvala, nikad dosadno!

Uopće nije sporno komu pripada Ruđer Bošković

Dok se mnogobrojni pravci velikosrpske misli međusobno pobijaju, čime se potpuno raskrinkavaju kao pseudoznanstveni i mitomanski, Ruđer Bošković i mnogi drugi znameniti Hrvati mogu spokojno spavati u Gospodinu.

I bez međusobna potkopavanja raznih pravaca velikosrpstva, jasno je kojemu je proto-nacionalnomu korpusu Bošković pripadao. Taj se je učenjak i isusovac izjašnjavao kao “Dalmatinac iz Dubrovnika“ (Harris, 2006: 366), stric mu je bio katolički svećenik, a zabilježeno je i kako je u pismu svojemu bratu Bartolomeju 1757. napisao: “Danas su prošli naši Hrvati” (Vidović, 2012).

Dubrovački književnik Mavro Vetranović (1482. – 1576.) piše kako su upravo Dalmatinci iz Dubrovnika (Dubrovčani) u slavi “natekli … ne samo Dalmate … neg još sve Hrvate skupivši jednoga” (Grčević, 2019: 206). U poslanici svojemu prijatelju Petru Hektoroviću Vetranović jasno imenuje jezik hrvatske proto-nacionalne zajednice: “a navlaš kud jezik hrvatski prohodi” (Katičić, 1988: 103).

Nikola Nalješković (1482. – 1576.), još jedan književnik Dubrovnika, u poslanici korčulanskomu vlastelinu Ivanu Vidaliju spomentu proto-nacionalnu zajednicu jasno određuje kao “narod Hrvata”, a Vidali mu odgovara: “časti izabrana Niko i hvala velika hrvatskoga diko i slavo jezika” (Tomasović, 2011: 20-21). Prema Vidaliju, “hrvatskieh ter kruna gradovah [Dubrovnik] se svih zove”(Katičić, 1988: 104).

Dubrovački književnik Dinko Zlatarić (1558. – 1603.) objavljuje knjigu prijevoda “iz veće tudjijeh jezika u harvacki složenih”. Svoj prevoditeljski podvig iz grčkoga u hrvatski objašnjava pišući da je htio “učinit Hrvaćku Grkinju Elektru” (Tomasović, 2011: 21). Zanimljivo je, k tomu, dodati kako Nikola Zrinski Zlatarićev jezik određuje kao hrvatski ili dalmatinski (Katičić, 1988: 105).

Stjepan Gradić (1613. – 1683.) piše kako je njegov dubrovački sugrađanin i pjesnik Palmotić pisao uglavnom za Dalmatince i Hrvate. Riječ je, dakako, o jednoj publici (ili proto-nacionalnom korpusu) označenom dvama sinonimnim imenima. Uz „dalmatinski“ i „hrvatski“, rabili su se i „slovinski“ i „ilirski“ pa tako dubrovački pjesnik Vladislav Menčetić (1617. – 1666.) izjednačuje „narod puka h(a)rvatskoga“ i „narod puka slovinskoga“, dok Zlatarićev „hrvatski“ njegov sugrađanin Đurđević naziva „ilirskim“ (Grčević, 2019: 204-205, 207).

Katolički svećenik Bernardin Pavlović (1685. – 1763.) piše na “korist … misnika harvaske ruke, i svega naroda nascega”. Na drugom mjestu zapisuje da svoje knjige piše “za korist naroda harvasckoga”. Materinji jezik puka kojemu su on i Bošković pripadali Pavlović naziva “hrvaskim”. Zbog toga i ne čudi da ruski diplomat Petar Andrejevič Tolstoj, koji krajem 17. stoljeća boravi u dubrovačkom gradu-državi, piše kako Dubrovačku Republiku naseljavaju “Hervati” katoličke vjere (Grčević, 2019: 213-214), te da Marko Bruerović (oko 1770. – 1823.), inače francuskoga podrijetla, kritizira dubrovačku modu (uporabe stranih jezika) s kraja 18. i početka 19. stoljeća: „stidi se svak jezik slovinski čisto govorit“, svatko „bi se slatko harvatske odreko starine“ (isto: 208).

  • Dalmoš:

    Dobrica Ćosić nam je dobro objasnio sve o njima: "Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog ... prikaži još! patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno", rekao je Dobrica Ćosić opisujući povijest, sadašnjost, a kako se čini i budućnost srpske politike.

  • wwwcro:

    Hrvatska je priznata od svih država u 7.stoljeću. Prije 1400 godina. Srbija je priznata prvi puta tek 1878. godine.Točno prije 143 godine. Kud su Srbi nepismeni, tu još niti povijest neznaju. Žalosno. Baš smo pomislili da su se riješili nacista.

  • Avatar vila velebita
    vila velebita:

    A more biti je bija Vlaj! Ja sam poznavao neke ljude koji su se izjašnjavali kao Hrvati pravoslavne vjere!