Blogosfera Slamka spasa

Biserje pred svinje

Objava 27. srpnja 2014. 45 komentara 3876 prikaza
Foto: Duško Marušić/Pixsell
Foto: Duško Marušić/Pixsell
Premijera na Brijunima

Zanimljiv je tjedan iza nas.

Tjedan nakon kojeg se više ne mora glumiti da se naše kazalište ponaša u skladu s kazališnim zakonodavstvom.

Neki komentatori mog bloga implicirali su da ne pišem o natječaju za ravnatelja Kazališta Trešnja jer je jedan od kandidata bio moj suprug.

Istina je da svojim pisanjem nisam željela ni na koji način utjecati na odluku o izboru ravnatelja. No, sada, kada je cjelokupna procedura završila, valja «rastrančirati» ovu studiju slučaja, kako se to izrazio jedan komentator.

U Zakonu o kazalištima piše da se ravnatelji javnih kazališta biraju na temelju programa koji treba sadržavati umjetnički, kadrovski i financijski plan za četverogodišnje razdoblje.

Premda je nedavno Dubravka Vrgoč, nova intendantica HNK-a u Zagrebu, izjavila da program nije važan, nego osoba, Zakon je jasan: od kandidata se traži program, a trebao bi proći onaj najbolji.

Kako su se stvari razvijale u slučaju izbora u Kazalištu Trešnja?

Na natječaj za Trešnju, u kojoj je zaposleno šezdesetak djelatnika, a u kojem se nije tražilo nikakvo iskustvo u vođenju neke kulturne ustanove (!?), prijavila su se četiri kandidata. Jedna kandidatkinja nije predala potvrdu o radnom stažu, a drugi kandidat nije priložio potvrdu o znanju stranog jezika (premda je bio stipendist Goethe-Instituta).

Dvoje kandidata imalo je sve formalne uvjete: glumica Višnja Babić te glumac i redatelj, Ivica Šimić.

Kazališno vijeće, prva instanca u proceduri, odlučilo je, a nakon čitanja ponuđenih programa i razgovora s kandidatima, da je program Višnje Babić – bolji.

Rezultat je bio 3 : 2 glasa za Babić.

Kako se u ovomu našem malom svijetu sve sazna, «iscurilo» je da je dvoje zaposlenika Trešnje glasalo za Babić (očekivano), a dvoje vanjskih članova Vijeća za Šimića.

Presudio je treći vanjski glas, onaj Borisa Barberića, kojeg je u Vijeće postavio SDP.

(Ako niste znali, u Vijeća se kadroviraju članovi s liste stranaka, sukladno rezultatima izbora.)

Boris Barberić jedini je član KV-a Trešnje (a bio je i predsjednik KV-a kazališta Gavella!) koji nema nikakve kvalifikacije za procjenjivanje programa, odnosno, nejasno je kako je uopće mogao postati članom nekog vijeća u kojem, prema Zakonu, trebaju sjediti ugledni umjetnici i radnici u kulturi.

Pokraj Barberićeva imena u Očevidniku kazališta piše da je VSS – glumac, pjevač.

Popis članova
Ivica Pucar, VSS, glumac (19.12.2013.),
Boris Barberić, VSS, glumac-pjevač (19.12..2013.),
dr.sc. Dubravka Brazak Stamač, dr. znanosti -književnost (19.12.2013.)
Krunoslav Klabučar, VSS, glumac (11.10. 2013.).
Branimir Pivac , SSS, tehničar pozornice (5.2. 2014.)

Boris Barberić nema VSS ni kao glumac, a ni kao pjevač.

Nema uopće VSS.

Boris Barberić ima srednju stručnu spremu, radi kao vanjski suradnik u kazalištu Komedija, statira ili ima manje uloge (rekli bismo, peti slijeva u šestom redu), nije dobio status samostalnog umjetnika kojem država uplaćuje doprinose i nepoznato je po čemu spada u kategoriju uglednih umjetnika i po kojim bi kriterijima bio kompetentan procjenjivati program za najveće kazalište za djecu u Hrvatskoj.

I tako je Boris Barberić, potpuni ignorant što se kazališta tiče (napose kazališta za djecu), a pod još uvijek nejasnim okolnostima, dao glas Višnji Babić.

Da, kad smo kod Vijeća, valja preporučiti gradonačelniku Bandiću da pregleda diplome svih članova Vijeća, ne samo zaposlenika Grada, i uvjeri se ima li još koji slučaj među uglednim umjetnicima onih koji falsificiraju svoje biografije.

Eto, u Trešnji mu je upravo jedan takav član presudio o tome kakvo će kazalište za djecu imati Grad Zagreb u narednom četverogodišnjem razdoblju.

Uh, sramote...

 

Umireeem!

Htjedoh povezati Očevidnik kazališta sa Slamkom i shvatih da se stručna sprema Borisa Barberića iznendada promijenila!

Boris Barberić, SSS, glumac-pjevač (19.12..2013.),

Eh, koji su to igrači!

Dečki, dečki, pa sve imam fotografirano, nismo mala djeca!

 

U posljednje dvije godine, otkako nekolicina nas inzistira na objavljivanju programa u javnosti (jer Zakon tako kaže), sve je češća praksa da se isti postavljaju na portal teatar.hr .

Zainteresirana javnost može vidjeti što će od svog poreza financirati u sljedeće četiri godine.

Tako su, nakon sjednice Kazališoga vijeća, na istom portalu osvanula i ova dva programa za Trešnju. I svatko ih je mogao vidjeti.

A prilažem ih ovdje i ja: Program Višnje Babić i program Ivice Šimića. Možete pročitati.

Razvidno je da program Višnje Babić isključivo opisuje postojeće (katastrofalno) stanje u Trešnji, nema viziju, nije razvojan i pokazuje da će kazalište nastaviti tavoriti u osrednjosti, a moguće je i da će nazadovati. Za razliku od Anočića, koji je u svojoj karijeri napravio nekoliko iznimnih predstava, Babić je uvijek bila i ostala prosječna glumica.

I to je sve što se tiče njezine karijere.

Nema nikakve reference da bi vodila kazalište.

Vođenje suvremenog kazališta (za djecu) zahtijeva šira znanja poznavanje suvremene dramske kazališne literature, stanja u području u zemlji i inozemstvu i još mnogo, mnogo toga što se ne može naučiti preko noći.

A nisu svima ni dane sposobnosti da mogu svladati znanja i vještine koje su potrebne voditelju umjetničke organizacije, lideru u kulturi.

 

Dr. sc. Sanjin Dragojević i ja prošle smo godine na Bilgi University u Turskoj objavili izvorni znanstveni rad upravo o problemu lideršipa u hrvatskoj kulturi. Šteta što se slučaj Trešnja nije dogodio prije, mogli smo ga uvrstiti u naš rad kao primjer stanja u lideršipu u kulturi u suvremenoj Hrvatskoj.

(Eto nam teme za novi rad!)

Dakle, pročita li se 17 stranica programa Višnje Babić i 80 stranica programa i analiza Ivice Šimića jasno je da se uspoređuje – neusporedivo.

Pritom kvantiteta uopće nije presudna.

U teoriji poznajemo dvije vrste vođenja organizacije: profesionalno i amatersko. Profesionalno je temeljeno na znanju i iskustvu, a amatersko samo na iskustvu. Zbog nedostatka znanja, amatersko nikada ne može biti kvalitetno kao profesionalno. No, ovdje čak nemamo naznaka da će Trešnja biti vođena amaterski jer Višnja Babić nema nikakva iskustva (osim protekla tri mjeseca kada je bila v. d. Trešnje) u vođenju organizacija.

Bez obzira na navedeno, Kazališno vijeće Trešnje većinom je glasova procijenilo da je njezin program kvalitetniji, a i da je Babić i osobno bolji kandidat.

U proceduri nakon Kazališnoga vijeća svoje mišljenje daju Odbor za kulturu, Odbor za imenovanje, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport te Gradonačelnik.

Odbor za kulturu s tri je glasa za i dva suzdržana potvrdio Višnju Babić. 

Pri glasanju u ovom Odboru i predstavnica SDP-a bila je suzdržana, dakle, nije podržala mišljenje člana KV-a Trešnje Borisa Barberića (SSS), člana vlastite stranke.

Nakon toga je Odbor za imenovanje jednoglasno odbio potvrditi Višnju Babić. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić učinio je isto. Odbio je potvrditi prijedlog.

Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport nije se javno oglasio, što je presedan.

Na sjednici Skupštine, koja se održala u četvrtak 24. srpnja, član Odbora za kulturu Tomislav Stojak (HNS) rekao je da je na njihovu Odboru već bio predočen potpisani dokument da Gradski ured za kulturu ne prihvaća Višnju Babić.

Taj papir nitko nikada nije vidio, a nije postavljen ni na internetsku stranicu Grada.

Idemo dalje.

Usred zasjedanja Skupštine na klupe zastupnika došao je i dopis Odbora za imenovanje da su se predomislili i da su sada za Višnju Babić.

Svih pet članova Odbora promijenilo je mišljenje!

Ha, ha!

Kako je uopće ova točka ponovno došla na Dnevni red Odbora za imenovanje nakon jednoglasne odbijenice – nikada nećemo saznati.

Među onima koji su se predomislili jest i članica HDZ-a, premda je predstavnica u KV-u Trešnje članica iste stranke – glasala za Šimićev program.

Dakle, ni HDZ, kao ni SDP nije podržao mišljenje svog predstavnika u Kazališnom vijeću.

Hm, pitam se, zašto li ih uopće imenuju?

 

Napokon je Skupština glasala o Trešnji (bez mišljenja Ureda za kulturu),  i Višnja Babić postala je ravnateljicom.

U ovom glasanju osobito je zanimljivo da je SDP, čiji je kandidat glasao za program Višnje Babić – bio suzdržan.

HDZ je bio za Babić, premda je njihova predstavnica u Vijeću, ponavljam, bila – protiv.

A ruku za Višnju Babić i njezin program prvi je podigao predsjednik Skupštine Darinko Kosor izrazivši svoje zadovoljstvo što je Odbor za imenovanje promijenio svoje mišljenje (!), a koji se, kao, zalaže za kulturu i izvrsnost, pa je osnovao i Savjet koji bi trebao promijeniti stanje u kulturi Grada Zagreba!

Ha, ha!

Da, zanimjivo je da su dvije članice Odbora za kulturu koje su na listi gradonačelnika Bandića glasale za Višnju Babić, a gradonačelnik je bio protiv.

Smijurija.

Na kraju u Skupštini ni jedan glas nije bio protiv Babić.

A program?

O programu nije bilo ni riječi.

Koga je briga za program!

Čestitke novoj ravnateljici Trešnje kolegici Višnji Babić.

 

Imenovanjem Višnje Babić za ravnateljicu kazališta Trešnja, Grad Zagreb poručio je sljedeće:

  1. Program, premda je prema Zakonu najvažniji, za kazališta u Zagrebu nije važan.
  2. Izvrsnost nije važna.
  3. Kompetencije kandidata nisu važne.
  4. Kazališno vijeće nije važno jer stranke ne podržavaju mišljenje svojih predstavnika u Vijećima.
  5. Biografije članova Vijeća ne moraju nužno biti istinite, mogu biti i lažne, to ionako nitko ne provjerava i ne drži važnim.
  6. Grad Zagreb odlučio se da su mu u kulturi prioritet (ispod)prosječnost i nekompetencija te stanje netalasanja. Kako u umjetničkom tako i u organizacijskom smislu.
  7. Grad Zagreb nije spreman za evaluaciju rada u ustanovama u kulturi.
  8. Grad Zagreb nije spreman postati gradom kulture.
  9. Grad Zagreb spreman je dati 40 milijuna kuna u sljedećem četverogodišnjem razdoblju bez ikakva jamstva da će najveće kazalište za djecu u Hrvatskoj uopće profunkcionirati.
  10. Oni koji odlučuju ne razumiju da se kazalište ne može predati u ruke nekome tko nikada ništa nije vodio.
  11. Slučaj oko izbora ravnatelja Trešnje pokazao je i to da su glumci – zaposlenici Trešnje, od kojih su mnogi počeli svoj umjetnički put upravo s Ivicom Šimićem i u njegovim predstavama, ljudi bez ambicija i želje za napredovanjem. Odbaciti program koji nudi promjenu i iskorak, a prihvatiti program bez programa, samo pokazuje stanje duha u ansamblu Trešnje koji je Saša Anočić svojom šlampavošću, a Grad Zagreb svojom nebrigom, uništio.
  12. U životu Ivice Šimića ovim neizborom neće se dogoditi baš ništa. Iza njega će ostati najbolje napravljen program koji je ikada napisan i za jedno kazalište za djecu u Hrvatskoj. Biserje je bačeno pred svinje, a Šimić će i dalje izvan ove naše zemlje raditi predstave koje će igrati po svjetskim pozornicama. Već idućeg tjedna ima premijeru u Mexico Cityju (suradnja Male scene s kazalištem Teatro AcercARTE iz Pueblae, projekt sufinancira i podržava INBA, El Instituto Nacional de Bellas Artesu, a predstava se igra u Teatro EL Galleon). Naime, kao što ti znanje i kompetencije nitko ne može staviti u glavu, tako ti ih nitko ne može ni izvaditi iz glave. To je dobra vijest.
  13. Loša je vijest da se, kao ni Šimiću, ni Kazalištu Trešnja ništa neće promijeniti.
  14. Ovaj slučaj potvrdio je kakvu paniku među prosječnima može napraviti pojava iznadprosječnog. Kako je za izbor u radni odnos na Odsjeku produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu prije godinu i pol izabrana Tatjana Aćimović s pet puta manje radova u užem području od mene koja sam se također kandidirala, tako je sada i Ivica Šimić izgubio od Višnje Babić i njezina neusporedivo slabijeg programa. Izvrsnost se u društvu mediokriteta naprosto – ne oprašta.

 

Što kaže naš sustav?

Je li važan program?

Ha, ha!

Je li važna osoba?

Ha, ha, nije čak ni to!

Jedino je važno biti (ispod)prosječan i po mogućnosti poslušan.

Nema bolje kvalifikacije.

Progovoriš li o onome što vidiš i ponudiš li rješenje o kojem oni koji odlučuju ne znaju ništa, nemaš nikakve šanse.

Kombinatorika mediokriteta jedina je izvrsnost koju njeguje ova skupina, i u tome ih nitko ne može nadmašiti.

 

Ne pita se nitko u Skupštini (osobito u Odboru za imenovanja) kako to da je Dušan Ljuština i dalje ravnatelj Kerempuha premda će za dva mjeseca imati 66 godina, a Bandić je na Skupštini u četvrtak naredio da moraju u mirovinu svi oni koji imaju i najmanji uvjet.

Ne pita se nitko kako to da je nedavno u KIC-u zaposlen i sedmi djelatnik (djelatnica) premda traje zabrana zapošljavanja u gradskim ustanovama u kulturi, a uz to KIC je već odavno prema zakonu (jer ima više od pet zaposlenika) trebao imati Upravno vijeće. Koje jednostavno – nema.

Ustanova radi protuzakonito, a nitko ništa ne pita.

Ni nadležna tijela (ministarstva kulture i uprave) ne reagiraju na ovakvo očito kršenje pozitivnih zakona RH.

Ne pita se nitko u Skupštini kako to da je ovoga proljeća, u eri zabrane zapošljavanja, u Komediji zaposleno čak troje novih djelatnika, a kako saznajem, sprema se i novo zapošljavanje poslušnika koji su ispali iz drugih (glazbenih) kombinacija naših mediokriteta.

Ne pita se nitko kako to da ravnateljice vrtića koje su prošle godine na istoj (47.) sjednici Skupštine dobile četverogodišnji mandat kada i Ljuština i Pavlović (premda su svi bili spremni za mirovinu), sada ipak moraju otići, a ova dvojica naših kazališnih velikana ostaju.

Najdraže mi je vidjeti da na dnevnom redu Skupštine stoji da jedna od tih ravnateljica vrtića odlazi u mirovinu na vlastiti zahtjev!

Na vlastiti zahtjev odstupio je i Anočić iz Trešnje, Stazić iz Gavelle, Krmpotić Kos iz KIC-a itd.

Ti vlastiti zahtjevi za razrješenjem su mi najdraži!

 

Valjalo bi malo istražiti vezu Borisa Barberića (koji uzaludno traži posao i kažu da mu je isti obećan baš u Komediji), Nikole Pavlovića (ravnatelja Komedije koji 14. kolovoza navršava 65 godina i trebao bi istoga dana otići u mirovinu) i Tedija Lušetića, šefa kulture Grada Zagreba, a bivšeg zaposlenika Komedije.

Očito je da je najviše zapošljavanja u razdoblju «lovostaja» upravo u Komediji.

U Gradu Zagrebu formiran je Središnji registar uposlenika u Gradu Zagrebu i ondje se sve vidi.

Ako se želi gledati, naravno.

Zašto nitko ne pogleda u taj Registar?

Ah, ja isto postavljam preteška pitanja...

 

Fotografija Duška Marušića snimljena prošloga tjedna na Brijunima, koju sam postavila na današnji post, najbolje pokazuje današnje stanje naše kulture.

S jedne je strane Nenad Stazić, potpredsjednik Sabora koji nije propustio otići na omiljene si Brijune i uveličati najnoviju premijeru.

Ne zna se o čijem trošku.

Nije ni bitno.

S druge je strane trokuta brat mu Darko Stazić, bivši ravnatelj Gavelle koji je u međuvremenu postao viši stručni savjetnik (još neizabranog ravnatelja), a za čije se radno mjesto u natječaju (protuustavno) tražilo pet godina rukovođenja. (Sjetimo se, za ravnatelja Trešnje – nula godina.)

Prošlog tjedna raspisan je natječaj za ravnatelja Gavelle u kojem se ne traži pet godina rukovođenja. Savjetnik mora imati iskustvo u rukovođenju, a ravnatelj ne treba, ha, ha!

Ne znamo je li 3. srpnja, kada je razriješen funkcije ravnatelja, Darko Stazić otišao na Burzu rada ili mu je odmah potpisan ugovor o radu kao višemu stručnom savjetniku na koeficijent 4,5, premda natječaj za to izmišljeno radno mjesto još nije ni završio.

No, znamo da je od danas, 27. srpnja, Vinko Mikulić, šef računovodstva Gavelle zbog kojeg je Darko Stazić na vlastiti zahtjev tražio razrješenje, umirovljen.

Tražio je Vinko da mu se produži radni odnos do 31. prosinca ove godine (što se zakonski moglo izvesti), ali nije dobio odgovora.

Što se može kada živimo u svijetu u kojem smo svi jednaki!

Vinko je o jednakosti najviše naučio na vlastitoj koži.

Sretan Ti rođendan, dragi Vinko, odmori se u mirovini, zaslužio si. Napravio si veliki iskorak u razotkrivanju načina rada nedodirljivih!

Hvala Ti uime svih nas kojima si svojim hrabrim i nepotkupljivim stavom pomogao da izdržimo nevrijeme koje nas je snašlo zbog nedodirljivih.

I sretno Ti u sudskom sporu sa starijim od sebe, ali ipak neumirovljenim Dušanom Ljuštinom.

 

Vratimo se fotografiji.

Vidi se da je Darko Stazić sretan.

Vjerojatno zato što si je, premda je zabrana zapošljavanja, osigurao izvrsno plaćeno radno mjesto do mirovine. Pa tako i finu mirovinu.

Pak slavi na Brijunima.

A gdje bi drugdje?

U pozadini je treći krak ovoga trokuta: Dušan Ljuština.

Što on radi na Brijunima – nije poznato.

Na stranicama Teatra Ulysses ne piše da je producent predstave koja je izvedena.

Ove se godine nije vozio po brijunskom arhipelagu ni gliserom HRM-a.

Ili barem nije objavljeno.

Dušanu Ljuštini na ovoj fotografiji nedostaje smiješak.

Ne znam zašto.

Istražit ću.

A u središtu fotografije je (dobar) Glumac koji se klanja prema vlasti (Nenad Stazić), a leđa mu «drži» brat blizanac od vlasti (Darko Stazić).

Čudite se da ne spominjem premijera Milanovića, koji je također na fotografiji?

Pa čemu bih ga spominjala kad je nebitan.

U svakom pogledu.

Ne samo u kulturi.

Vidi se kome se glumac klanja.

Ne premijeru države.

Nego mnogo važnijem igraču.

Onome koji će – ostati.

Paradigmatska je ovo fotografija.

Za pamćenje ovoga kazališnog trenutka.

I za povijest.

 

Bit će ove jeseni još biserja, koje je uvijek jedinstveno, unikatno.

I koje uvijek ostaje.

A svinje?

One se uvijek bile i ostale – svinje. 

Ne treba sumnjati da će tako i ostati. 

  • ćaćaća:

    mislio sam da od stazića nema većeg ljepotana kad ono braco još i veći...

  • hashim:

    Očito ni kulturna politika metropole ne zaostaje za politikom gospođe Ministarke i njenih 7 patuljaka. Ovo je preslik Crne rupe i slučaja Ivančan-Dabo-LADO. Mašala!

  • IvanXXIII.:

    Svi natječaji za ključne pozicije u ovom dobu strahovlade Bandićeva kadra u kulturi bili su namješteni i na njima su pobijedili kandidati/kandidatkinje premazani vazelinom. Programi jedva da su uopće čitani. Ali natječaj u kojemu je "pobijedila" Babić osobito jasno prokazuje ... prikaži još!e cijeli "sistem". Još se samo natječaj u kojemu je "pobijedila" Vrgoč može s tako nečim usporediti. Svi ti natječaji izravno izruguju sam institut natječaja i derogiraju samu ideju (demokratski provedene) utakmice u kojoj najsposobniji, po dogovoru, otpadaju kao mogućnost. Kulturna šteta sad je već nemjerljiva, a ona koja će nastati imat će mitske razmjere. Kao i toliko puta na ovom mjestu pitamo: Dokle? Kako im ne dosadi? Kako ih nije stid?