Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Slamka spasa

Slamka spasa – iz groba!

Šteta što u novom ZOK-u zakonodavac nije predložio barem još jedno do dva nova nacionalna kazališta. Ovim smo dokumentom barem mogli potvrditi svoje mjesto Guinnessovoj knjizi rekorda po broju nacionalnih kazališta po glavi stanovnika, pa da novi ZOK barem ne bude zapamćen samo po krajnjoj šlampavosti, nekompetenciji, bezidejnosti i autističnosti spram kazališne zajednice i društva u cjelini.
Objava 08. studenoga 2021. 2 komentara 3204 prikaza
Foto: Slamka spasa
Foto: Slamka spasa
Vitomira Lončar

Zakoni o kazalištu moja su najveća strast u životu (nakon Šimića, naravno!). Nikada mi ništa nije bilo toliko zanimljivo i napeto – poput krimića – kao povijest hrvatskoga kazališnog zakonodavstva. 

Svaki dokument, primjedba, izmjena, dopuna, koju bih pronašla u nekoj arhivi, ormaru, privatnoj prepisci, činili su mi neizmjernu sreću, pa je jedino logično i bilo da za doktorski rad izaberem upravo taj dio naše kazališne povijesti. 

Osobno sam kao članica Radne skupine aktivno sudjelovala u donošenju Zakona (2006.) koji je još na snazi (više o procesu rada na ZOK-u može se pročitati u mojoj knjizi Hrvatska kazališna tranzicija, Meandar, 2013.) i vrlo se dobro sjećam svega što nismo uspjeli napraviti s tim Zakonom. 
Pak sam se nekako nadala se da će doći dan za popravni ispit.

Odlaskom iz Hrvatske prestala sam se aktivno baviti svojom najdražom temom. Ako nisam ništa uspjela promijeniti kad sam bila ondje, kako bi mi iz Kine to moglo poći za rukom?

Jutros, dok je Hrvatska još spavala, a nakon dojave da bacim oko na Teatar.hr , odlučila sam pročitati novi prijedlog Zakona o kazalištima. I shvatila da, bez obzira na to što me se sve to tamo više ne tiče, što baš ni jedna stavka tog zakona nema veze s mojim sadašnjim životom, što sam 8000 kilometara daleko – moram napisati Slamku. 
Iz groba. 
U kojem se Slamka jutros triput okrenula.
Napokon, kao nekome tko je posvetio život hrvatskome kazališnom zakonodavstvu, to dugujem i samoj sebi. 

Rekoh, triput se Slamka okrenula u grobu, pa ću odabrati (samo) tri teme iz dokumenta. Za svaki okret – jedna tema. 
Prikladno.

Okretanje u grobu – prvo 

Ako vas ne zanima osnivanje kazališta / kazališne družine ili kazališne kuće, slobodno preskočite i krenite na okretanje – drugo.

Članak 6. Stavak 1 prijedloga ZOK-a kaže da se Kazalište i kazališna družina može osnovati kao ustanova, trgovačko društvo, umjetnička organizacija, zaklada, udruga ili zadruga, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

Dosad je Zakonom bilo uređeno da kazališta mogu biti javna i privatna, a da se privatna osnivaju kao privatne ustanove, trgovačka društva i umjetničke organizacije. 
To je značilo da se kazališna djelatnost može obavljati u sva tri sektora društva: javnom (javna ustanova), privatnom (trgovačko društvo) i trećem sektoru (umjetnička organizacija). Što je imalo smisla i bilo je logično. Može se kazalište osnovati i kao privatna ustanova, ali u praksi, koliko se sjećam, bio je samo jedan takav, prilično neuspio slučaj.

Novi ZOK uvodi mogućnost da čak još četiri vrste organizacija civilnog društva (tri vrste udruga i zaklada) mogu obavljati kazališnu djelatnost, kao i još jedna vrsta privatnih organizacija (zadruga). 

Samo ukratko, društvo se dijeli na tri sektora, javni i privatni sektor te civilno društvo / neprofitne organizacije / nevladine organizacije ili treći sektor.
Javni sektor bavi se zadovoljavanjem potreba svih građana, financira se iz poreza tih istih građana, a u mnogim zemljama obuhvaća obrazovanje, vojsku, policiju, kulturu te socijalnu skrb. Privatni sektor za glavni cilj ima ostvarenje profita. Najmlađi, treći sektor ili civilno društvo, koji se u Hrvatskoj počeo buditi tek početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, ne bavi se potrebama svih građana ni profitom, nego popunjava praznine koje javni sektor ne može pokriti, a u svrhu podizanja kvalitete života građana i zadovoljavanje njihovih osobnih, specifičnih potreba. 

Organizacijama javnog sektora vlasnik je država ili lokalna uprava i samouprava, u privatnom sektoru vlasništvo imaju građani ili privatne organizacije, a treći sektor ne poznaje vlasništvo ni vlasničku strukturu.  

Zbog čega su novi organizacijski modeli koje predviđa novi ZOK besmisleni sami po sebi, razvidno je iz podjele organizacija civilnog društva koje se (a kako je u svojom doktorskom radu naveo i dr. Sanjin Dragojević (2006: 198), dijele na pet (5) različitih vrsta organizacija), da će se kazalište, ako prođe ovaj prijedlog, a kako to žele u Runjaninovoj 2 – moći registrirati i kao:

  • hobby-organizacija, skupljači salveta, poštanskih maraka, među roditeljima školske djece, iliti kao lobistička udruženja, možda kao aktivnost ratnih vojnih invalida ili nešto slično vezano uza zajednički interes 
  • aktivistička organizacija ili društveni pokret koji brani javni interes. Možda i nije loša ideja jer, a vidljivo je to i iz ovog prijedloga zakona: u ovo nam je doba zaista nužno potrebno braniti javni interes! 
  • strukovna organizacija. Recimo da HDDU, umjetnička strukovna udruga koja (jedina u HR) okuplja različite vrste kazališnih umjetnika, osnuje – svoje kazalište. Čemu i zašto?

Sve je moguće. Svi znamo da se Statuti udruga u nas lako mogu mijenjati, a (prečesto) prema osobnim potrebama i interesima. 
Umjetničke organizacije su jedine organizacije civilnog društva koje obavljaju umjetničku djelatnost.  

Peta vrsta organizacija civilnog društva jesu dobrotvorna društva, što su prema našem zakonodavstvu zaklade i fondacije. Nadalje, da se kazalište osniva kao zaklada, kako to piše u prijedlogu, potpuna je besmislica, već s obzirom na sam Zakon o zakladama. Već članak 2. Zakona o Zakladama kaže da je Zaklada imovina namijenjena da sama svojim prihodima (…) trajno služi ostvarivanju neke općekorisne ili dobrotvorne svrhe, te da je Zaklada neprofitna pravna osoba bez članova koja pruža potporu osobama kojima je potrebna pomoć. Osnivanje kazališta da bi se nekomu pružila pomoć? Kome bi to bio interes? Dakle, zaklada nema članove nego ima zakladnike koji u nju unose svoju imovinu kojoj je cilj povećavati se, a kako bi se tim sredstvima pomogle neke dobrotvorne aktivnosti. Recimo, kod nas su aktivne Zaklada Ana Rukavina, zaklade Ankice i Franje Tuđmana, Lilly i Lovre Matačića i dr. 

Zakladnik (osnivač Zaklade) može biti živ ili mrtav (pa oporukom ostavi svoju želju za osnivanjem zaklade). Koje uvjete treba ispuniti da bi osnovao kazalište? Treba li imati potvrdu strukovne umjetničke udruge? 
I živ i mrtav? 
Ništa o tome ne znamo.

Dok je za registraciju udruga kao kazališta ili kazališne družine zakonodavac u novom ZOK-u napisao još dva stavka (Čl. 6.), oko zaklada i zadruga nije se previše zamarao i više ih nije ni spomenuo. Odakle sad odjednom tolika briga za udruge, a zaklade i zadruge kao kazališta su samo usput, bez dodatnih objašnjenja?

Sad ću se vratiti korak unatrag, na Članak 5. koji kaže da su Kazališne družine pravne osobe koje se osnivaju radi pripreme i izvođenje scenskih, glazbenih i glazbeno-scenskih djela u kojima djeluje potrebno profesionalno umjetničko osoblje koje ima potvrdu odgovarajuće strukovne udruge da obavlja kazališnu djelatnost sukladno posebnom propisu. 

Prema ovom Članku, mladi umjetnici, tek izišli s Akademije, koji još nisu članovi neke strukovne udruge, ne mogu djelovati u kazališnoj družini. Također ni studenti akademija. Ispada, da bi igrao predstavu ili svirao u predstavi u nekoj kazališnoj družini, prisiljen si biti članom udruge. 

Za osnivanje umjetničke organizacije, dakako, potrebna je potvrda strukovne (umjetničke) udruge, kao dokaz da si umjetnik, ali zbog čega bi baš svi umjetnici morali biti članovi strukovne udruge? Nakon nemilih događaja u HDDU-u prije nekoliko godina mnogi su se umjetnici ispisali iz naše jedine strukovne udruge koja okuplja kazalištarce.

Znači li onda ovaj Članak novog ZOK-a da ne mogu umjetnički djelovati u kazališnim družinama? S druge strane, mladi glazbeni umjetnici, a ZOK obuhvaća i njih, ne mogu nakon diplome postati članovima strukovne umjetničke udruge jer su za članstvo potrebni kriteriji koji nisu samo – diploma (kao u slučaju HDDU). A gdje će mladi umjetnik steći iskustvo, ako ne u (manjim) produkcijama kakve uobičajeno produciraju družine? 

Što uopće znači ovaj članak? I što je zakonodavac htio postići Člankom 5?
Malo su se zaigrali…

Premda nas je zakonodavac jasno upozorio u Članku 5 da u kazališnim družinama moraju raditi samo profesionalni umjetnici s potvrdom udruge, već u Članku 6. upozorava nas da moramo angažirati profesionalno umjetničko osoblje. Strukovne udruge i prethodno spomenute potvrde više ne spominje. 
Ipak mi je vrh logike da ako radite u kazalištu možete raditi i ako ste samo profesionalno umjetničko osoblje, ali u kazališnoj družini nemate taj privilegij. Morate biti u strukovnoj udruzi. 

Ajmo sada detaljnije o zadrugama. Zadruge su nešto kao trgovačko društvo, a za osnivanje zadruge potrebno je sedam (7) osnivača. Ne tri kao kod udruga. 
Zadruga je, zapravo – tvrtka i na nju se odnosi Zakon o trgovačkim društvima. Više je kao neka vrsta dioničkog društva, ali na drukčijim osnovama. No, kao i trgovačko društvo, i zaklada ima – dobit što organizacije civilnog društva nemaju, jer im profit nije svrha osnivanja. 
Na kakav je to model zakonodavac mislio kad je pisao ovaj Članak?
Zaista se ne mogu domisliti. 

U uvodnom dijelu prijedloga novog ZOK-a piše da u HR imamo 5 nacionalnih kazališta, 20 javnih kazališta, 194 privatna kazališta od čega 176 kazališnih družina i 1 kazališna kuća i da je potrebno obavljanje kazališne djelatnosti omogućiti svim zainteresiranim subjektima u odgovarajućem pravnom obliku. 
Odmah moram reći da je podatak da su u HR 194 privatna kazališta od čega 176 kazališnih družina – pogrešan. Ne zbog toga što se u međuvremenu taj broj promijenio. Onaj koji je pisao ovaj prijedlog ne razumije razliku između umjetničke organizacije i kazališne družine, a također i ne razumije definicije koju je sam opisao u Članku 4 prijedloga novog ZOK-a.

Ukratko, pojam kazalište znači da organizacija ima prostor, umjetnike i tehničko- organizacijsko osoblje. Pojam kazališna družina znači da organizacija ima umjetnike, ali nema prostor, a pojam kazališna kuća znači da organizacija ima prostor i tehniku, a nema umjetnike. 
I to je to.

Prema analizi zakonodavca, koji kaže da u HR imamo 194 privatna kazališta, od čega 176 kazališnih družina, ispada da čak 18 organizacija ima prostor, ansambl i tehniku, što jednostavno nije tako. 
U trenutku pisanja prijedloga (vjerojatno) bilo je 176 umjetničkih organizacija. Naime, većina privatnih kazališta su – kazališne družine. Osim Male scene, koja ima prostor, a prema popisu koji vidim na stranicama Očevidnika kazališta, rekla bih da još najviše pet organizacija ima prostor, umjetnike i tehničko-organizacijsko osoblje (na primjer teatar Puna kuća, teatar Exit). 

Kazališna družina i umjetnička organizacija, naime, nisu istoznačnice. 
Umjetnička organizacija može biti i kazalište i kazališna družina. Kazališna kuća to ne može biti jer nema umjetnike, a ne možeš osnovati umjetničku organizaciju ako nemaš (barem) dva umjetnika. Čim su osnivači umjetnici, znači da osnivaju umjetničku organizaciju da bi ostvarili svoje umjetničke potrebe, a kazališna kuća ne podrazumijeva umjetnike…

I na kraju ovog dijela, Članak 9. Stavak 3 u kojem zakonodavac kaže da kada se kazališna družina osniva kao umjetnička organizacija, rješenjem o upisu nalaže se upis u Očevidnik kazališta.

U Očevidniku kazališta, koliko mi je poznato prema važećoj regulativi, upisani su svi subjekti koji obavljaju kazališnu djelatnost u RH, bez obzira na registraciju. Čemu ovaj Članak i Stavak, vezan samo uz umjetničke organizacije, a ne i uz ustanove i trgovačka društva (i buduće udruge, zaklade i zadruge), zaista ne mogu shvatiti. Znači li to da će uskoro doći do promjene Pravilnika o očevidniku i da će u njemu ostati samo umjetničke organizacije? A gdje će ostali? U kakav upisnik?

Pitanje koje mi se nametnulo već od prvog članka čitanja – tko je ovo pisao?

Kad smo radili ZOK 2006. godine, tadašnji ministar Božo Biškupić inzistirao je na Radnoj skupini i da imena osoba koje su radile novi ZOK budu javno dostupna.
Zar smo se u samo 15 godina otad ponovno vratili u 1982. godinu?

Sjećam se kada nam je te 1982. godine stigao novi kazališni zakon, ja sam kao mlada glumica, nakon što nisam shvatila ni jedne riječi u tom dokumentu, naivno pitala – a tko je to radio? Stariji kolega stručno mi je objasnio da su zakon radila određena tijela u samoupravnom socijalizmu sastavljena od drugova iz udruženog rada koji su napravili temelje za uređenje rada osnovne organizacije udruženog rada zadužene za scenske djelatnosti. I sve pripadajuće samoupravne sporazume…
Opet su nam, kako se čini, došla određena tijela…

Tko je ovo pisao?
Tko su ti ljudi?
  
Okretanje u grobu – drugo

Kako bi to susjedi Slovenci rekli, konkurenčna klauzula bila je jedna od glavnih tema na većini sastanaka pri radu još uvijek važećeg na ZOK-u (2006). Na kraju je ministar Biškupić presjekao i rekao, nećemo sukob interesa! Ako si intendant, izvoliš provoditi svoju umjetničku viziju u svojoj kući, a ne naokolo! Odluči se!
Jednako i za umjetnike. Ako si zaposlen, radi u firmi u kojoj si zaposlen, a ne u drugim kazalištima. Ili idi u samostalne umjetnike, pa radi gdje hoćeš!
I to je bilo to. 
U podne.
A u 13 sati je krenula saborska rasprava…

Uvaženi zastupnik (ah, umro je, i možemo mu svi staviti soli na rep za kaos koji danas imamo) javio se za riječ i srušio sve dijelove vezane za sukob interesa koji su (mukotrpno) bili ispregovarani.
I sukob interesa čvrsto je ugrađen u sve članke. Čak i u dio ZOK-a koji se zove SUKOB INTERESA. 
Eh, to je bilo razočaranje. Itekakvo… 
Često sam se pitala, je li Biškupić znao da će se to dogoditi?
Vjerojatno jest.
Ipak, bilo je lijepo vjerovati da smo napravili nešto dobro. Barem u tih sat vremena, od 12 do 13 sati…

Prijedlog novog ZOK-a samo je potvrda da je za promjenu potrebno mnogo više od onoga što se danas nudi na placu koji zovemo – demokracija. 

Evo malo i (zdrave) teorije. Kad je praksa tako bolesna.

Naše odnose na svim razinama reguliramo na tri glavna načina, na engleskome su to: 
Guidance / preporuka
Rule /pravilo
Policy / ne znam pravi izraz na hrvatskome, ali to je, rekli bismo, 10 zapovijedi, u kamen upisanih, oko kojih nema pregovora.

Naši se zakoni o kazalištima uglavnom pišu kao – preporuke. Sve može! Namjerno je u njih ugrađeno da imaju rupe i da se ne moraju poštovati. 
Da je tome tako pokazuje i činjenica da ni u jednome našem kazališnom zakonu nikad nisu bile spomenute nikakve sankcije. Što ako se netko ne drži zakona?
Sve može i ništa ne mora. 

I sve ove godine imamo što imamo – kaos. 
Svaki rad na novom ZOK-u prilika je da se u kaos uvede red.
No, sada je sasvim jasno da zakonodavac nema osnovne elemente da bi se napravila reforma: vizija, znanje i hrabrost.
Pa ćemo ostati na onome na čemu smo i bili.
Na kaosu.
Iliti, dobrodošli u novi/stari, još gori, kaos. 
Sukob interesa i dalje će stanovati u našemu kazališnom sustavu. Zaposlen si? Nema veze, radiš gdje hoćeš. Napišeš dopis upravi ili Vijeću i to je to. Mala smo zemlja, svi smo u četvrtom koljenu porodica ili smo išli skupa u školu… ili, ono treće, što mi zbog godina više ne priliči napisati. 
Ili kako bi Darko Lukić to lijepo rekao, imamo plitki resursni bazen pa je svatko svakomu nešto dužan i ne bi se štel zameriti.
A ako nisi zaštrikan? Tko ti je kriv!
Samo, čemu onda gubljenje vremena oko novoga ZOK-a?

Okretanje – treće

Već sam bila u Kini (godina je 2017.) kada me jedan kolega zamolio da napišem svoje mišljenje o ugovoru na neodređeno vrijeme za umjetnike koji su 20 godina zaposleni u kazalištu. Imao je problem s Mišljenjem Ministarstva kulture o tome kada se umjetniku treba ponuditi ugovor na neodređeno vrijeme. Kolega je u to doba bio u umjetničkom poslu 27 godina, dobivao je nagrade za svoj umjetnički rad, 20 je godina bio članom strukovne umjetničke udruge i 20 godina u RPO (registru poreznih obveznika) upisan kao samostalna umjetnička djelatnost. U više navrata bio je zaposlen i u jednom od HNK-ova. Ukratko, pravna služba odbila mu je ponuditi ugovor na neodređeno vrijeme, jer su iz MK-a poslali tumačenje da umjetnik zadovoljava uvjet oko ugovora na neodređeno vrijeme samo ako je 20 godina bio zaposlen u istoj organizaciji / kazalištu.
Napisala sam argumentaciju zašto mislim da je o tom Mišljenje pogrešno i poslala ministrici Obuljen Koržinek. 
Ministrica je odgovorila da će razmotriti moju argumentaciju. 

Da moja argumentacija u potpunosti ne drži vodu, prema piscima novog ZOK-a, sasvim je jasno.
Prilažem je na uvid javnosti. Kao argument protiv prijedloga nove regulative. 
Kada se radio ZOK koji je još na snazi (a bio je i te 2017. godine), nikomu ni u bunilu takvo tumačenje, da moraš raditi u istom kazalištu da bi dobio ugovor na neodređeno vrijeme, nije palo na pamet.
Zašto?

Zato što je upravo mobilnost umjetnika i mobilnost umjetničkih djela bila polazna točka svih kulturnih politika unatrag 25-30 godina! Preporuke EU-a, svi relevantni članci još od kraja prošloga tisućljeća (preporučujem članke dr. Dragana Klaića i dr. Biserke Cvjetičanin), svi trendovi u kulturi bavili su se mobilnošću. Godina 2008. bila proglašena europskom godinom interkulturnog dijaloga, a mobilnost umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i interkulturni dijalog (na svim razinama), bile su temeljne pretpostavke.
A ostale su i do danas. 

Mobilnost i fluktuacija… ključni su termini našeg vremena u svim područjima ljudskog djelovanja.
Sada, nakon toliko godina, u novom prijedlogu ZOK-a vidim novost: 
Nepoznat Netko ubacio je u članke o ugovorima na neodređeno vrijeme ono što im je ključno nedostajalo kao argument u Mišljenju koje ne drži vodu i koje su poslali spomenutome kolegi, a to je da, želiš li imati ugovor na neodređeno vrijeme, moraš 20 godina provesti u istom kazalištu. 
Hm, da su bili tako sigurni u ono što su pisali u Mišljenju kolegi, bi li sada podcrtavali da se mora biti zaposlen u istom kazalištu?


Što nam zakonodavac želi poručiti? 

Ekipo, nikako nemojte poželjeti promijeniti sredinu, nikako nemojte u životu tražiti bolje, drukčije, graditi svoju karijeru s različitim ljudima, s različitim ansamblima! Nikako nemojte poželjeti da na sceni gledate neke druge oči od onih koje već poznajete! Želite li nešto promijeniti u životu – bit ćete kažnjeni i nećete moći dobiti ugovor na neodređeno vrijeme nakon 20 godina i ostvariti pogodnosti koje takav ugovor nosi!
Zavuci se u mišju rupu i čekaj, to ti je najpametnije. Stoj gdje jesi! I ni makac!
Mobilnost?
Nisi lud!
Ostani gdje jesi do mirovine i bit ćeš nagrađen!
Budi prosječan, ne traži bolje, ne poduzimaj rizike, ne teži prema najboljoj inačici sebe, ne, nikako. 
Jer ćeš biti kažnjen.

Kada ovaj ZOK stupi na snagu neće biti nikakve dvojbe da moraš biti u istoj firmi da bi nakon 20 godina dobio ugovor na neodređeno vrijeme i stekao kakvu-takvu sigurnost na tržištu. 
Koje je sve manje izvjesno. 
Na stranu to da samostalni umjetnici moraju imati 25 godina staža za zaštićenu zonu. Naime, prijedlog ZOK-a bio je da i samostalni i zaposleni umjetnici trebaju imati 25 godina staža da bi ušli u sigurnu zonu. Pak je zaposlenima, u saborskoj raspravi, bilo skinuto na 20, a samostalnima je ostalo 25. 
Pisala sam o tome jako mnogo pa neću otvarati stare teme. 
U svakom slučaju, ostanemo li na ovoj regulativi po kojoj se potiče prosječnost, a kažnjava želja za promjenom i izvrsnošću, još ćemo se više udaljiti od uspješne tranzicije.
Kome to pogoduje?

Manjim sredinama koje teže dolaze do umjetnika, pa ih se na taj način zaustavlja da odu tražiti bolje. Premda bi nam svima koji se bavimo umjetničkim poslom izvrsnost trebala biti prioritet, a dužnost Ministarstva kulture da potiče izvrsnost, svjedoci smo etabliranja – novih prioriteta. Mobilnost, fluktuacija, izvrsnost, istraživanje, promjena, termini su koji odlaze u ropotarnicu povijesti. 

Dragan Klaić napisao je 1996. svoje poznato istraživanje o tome kako će kazališta centralne i istočne Europe provesti tranziciju (Reforma ili tranzicija. Buduć
nost repertoarskog pozorišta u Centralnoj i Istočnoj Evropi, Reform or Transition. The Future of
Repertory Theater in Central and Eastern Europe, N. York: OSI 1997).
Godine 2008., dakle, nakon 12 godina od istraživanja, napisao je članak u časopisu Scena (Broj 4, 2008) u kojem analizira što se u međuvremenu dogodilo. I kako u mnogim zemljama tranzicija još nije ni počela, kamoli završila.
Danas, nakon 13 godina od tog članka i nakon više od 10 godina otkako nas je napustio Dragan Klaić, hrvatsko je kazalište udaljenije od uspješne tranzicije nego ikada prije.

Nemam objašnjenje. 
A više ga ne trebam ni imati.
Ako je većini tamo sve to skupa dobro, dobro je i meni.
Cijeli svoj život svakoga dana prije spavanja pitam se samo jedno pitanje – jesi li dala sve od sebe? Jesi li napravila sve što si mogla? Did you do your best?
I večeras, prije spavanja, a nakon što sam ispisala ovu iznenadnu Slamku, odgovor će biti, da, jesam. 
A Slamka ide natrag – u grob. 

P. S. O HNK Varaždin, igrama bez granica koje su prethodile proglašenju nacionalnim i svega ostalog oko ove priče, jednom će pisati povijest, ja više neću. Sve sam napisala što sam imala. O inflaciji HNK-ova i potrebi reforme također sam mnogo puta pisala u prošlosti, da mi se na to više ne da gubiti vrijeme. Šteta što u novom ZOK-u zakonodavac nije predložio barem još jedno do dva nova nacionalna kazališta. Ovim smo dokumentom barem mogli potvrditi svoje mjesto Guinnessovoj knjizi rekorda po broju nacionalnih kazališta po glavi stanovnika, pa da novi ZOK barem ne bude zapamćen samo po krajnjoj šlampavosti, nekompetenciji, bezidejnosti i autističnosti spram kazališne zajednice i društva u cjelini. 

#nemrem


 

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • mkinkognito:

    Vitomire se sijećam dok je vodila diječju emisiju u kojoj su dijeca kroz pisma postavljala poneka pitanja iz odgovora se dalo zaključiti kako baš ni ne voli nove društvne ideje. Sada je Vitomira otišla tamo gdje joj se društveno uređenje ... prikaži još! sviđa pa neka uživa. To što je u velikoj Kini ne znači i njen rast kao osobe.

  • adminka:

    Oduvijek previše priča, a sad bi i pisala....